Jesmo li vlasnici sebe sama? (Prvi dio)
Roba je prisutna na tržištu, prema navodno apsolutnim tržnim zakonima podvrgnuta ponudi i potražnji, što ujedno mijenja i njenu vrijednost. Tržište rada i uvjeti koji na njemu vladaju (od potražnje pa do visine nadnice uvjetovane njome, ali i iskorištavanja na račun ekstraprofita svjesnim obescjenjivanjem rada) oduzimaju dio suverenosti osobe nad svojim životom. Daklem, on je samo djelomični vlasnik sebe sama, u smislu da bi s vlasništvom – neovisno od okolnosti – smio činiti što mu volja. Usporedimo stvar s posjedovanjem sredstava za proizvodnju ili čak i osobnim vlasništvom, te kako se právo – kao dio sustava kojeg podržava – odnosi prema degradaciji materijalnog vlasništva; krađi, otimačini, uništenju,… Počinitelj degradacije, smanjenja vrijednosti imovine – od njena oštećenja pa do nezakonitog otimanja – biva procesuiran ako se radi o materijalnom vlasništvu. Nad prirodnim dobrima, sredstvima za proizvodnju, ili profitom stečenim njegovom (poštenom ili nepoštenom uporabom). Reklo bi se da je i sa čovjekom podjednako. Atak nad životom apsolutnog ili djelomičnog vlasnika sebe sama, kažnjava se prema krivičnim zakonicima, od uvjetnih, preko drakonskih kazni, uključujući i one smrtne (čega se „civilizirane“države odriču u ime kvazihumanizma, jer u slučajevima nacionalnih „izdaja“se ne libe smaknuti počinitelja bez suvišnog moraliziranja). No, što se zbiva u slučajevima kad degradacija osobe nije toliko očita, u smisliu direktne, odmah vidljive štete po njegov fizički integritet i/ili socijalno ekonomski status, već se odvija polako, tijekom godina i desetljeća smanjujući kvalitetu njena života, što nerijetko dovodi do njene prerane smrti? Usporedimo to s trenutnom smrću trovanjem velikom dozom arsena, i postepenog umiranja davanjem minimalnih doza koje u konačnici uzrokuju isto. Oboje se tretira kao ubojstvo s predumišljajem, međutim – takva kvalifikacija odsustvuje ukoliko sustav baca čovjeka na ulicu ili ga (u „humanijem“ slučaju) stavlja na jedan dnevni obrok pučke kuhinje! Svaka degradacija materijalnog vlasništva nosi sankciju po počinitelja, samo smo vrlo daleko od sustava koji bi sudio vlastitoj sistematskoj povredi etički najvrednijeg vlasništva (filozofski, humanistički, prirodno, ili božjim naumom utemeljenog) – čovjeka nad samim sobom. Dakle, mada se u praksi čovjek tretira kao „dioničarski“oblik vlasništva, podijeljenog između njega samog i konkretnih predstavnika sustava, na njega se pravno ne primjenjuju isti kriteriji kao na ostale oblike vlasništva, mada je on najsvetiji od svih njih.
Pokazuje se da je ljudska historija neprekidna povijest ovladavanja čovjeka nad posjedovanjem sebe sama, što bismo i – s drugog aspekta – mogli zvati borbom za potpunu ličnu slobodu, neovisnu od prirodnih zakona i eksploatacije drugih jedinki, upravljanu isključivo humanističkom etikom koja se usporedo s tom borbom i razvija. Koncept vlasništva, napose nad onim što u osnovi treba pripadati svima (nad sredstvima za proizvodnju koja po logici stvari trebaju donijeti korist svima, a ne tek nekima, te nad prirodnim resursima koji po „božjem“ i prirodnom pravu pripadaju svima, a neki od njih – poput zraka, vode i bilja – ne samo ljudima) nije apsolutni, a beatificiran je napose u kapitalističkom sustavu. Čovjek, u neprestanoj povijesnoj borbi da desakralizira sve – i prirodu, i nedodirljivo pravo vlasništva, ustvari se bori da bude sam svoj vlasnik, slobodan čovjek koji će bez fizičke ili prinude okolnosti koje su perfidno stvorene da ga podjarme drugom ljudskom biću, stupati u interakciju s drugim ljudima na uzajamnu korist, bez iskorištavanja s ma koje strane sudjelujućih u tim odnosima. Ne mogu li to ljudi shvatiti jer su glupi, ili naprosto iz čistog egoističnog, predatorskog interesa? Glupost kao osobina svakako postoji, što dokazuju evolucija, krivulja raspodjele inteligencije i psihologija. Druga je stvar što nas poštivanje osoba sprečava tu atribuciju pridjeljivati konkretnim ljudima, mada literatura obiluje opisima takvih, navodno fikcionalnih ikova. Dali je to (umatanje nepobitnih činjenice u celofan) izraz licemjerja ili civilizacijskog napretka, neka svatko sam prosudi. Ljudi koriste ublaženice da prikriju svoje nedostatke (jeli glupost nedostatak?), pa možda glupost nazivaju prosjekom. Prosječni muškarac, prosječna žena, prosječni ljudi, hm – prosječni glupan? Vjerojatno je mnogo bolje reći da su mnogi svjetonazorski glupi, jer pojedinačno obvladavaju profesionalne vještine koje netko drugi nikad ne bi mogao.
Odmah treba odbaciti primjedbu o ravnopravnosti svih svjetonazora, jer tome svakako nije tako. Jednako tako valja odbaciti i svjesno derogiranje ideologije kao navodno zastarjele stvari, bez koje (navodno) ovaj sustav radi kao urica. Naime, ljudi ni kao pojedinci ne djeluju kaotično („kako im se sprdne“), već s izvjesnom namjerom zadovoljenja vlastitih interesa (koristi, probitaka) koji mogu biti slobodno birani, ali i sistemski nametnuti (npr. kao puko preživljavanje u danim okolnostima), no i društvo kao statistička cjelina mora birati među smjerovima općeg kretanja, ne prepuštajući razvoj tek pukom slučaju. Tu onda (i to uvijek!) u igru stupaju ideologije. Niti pojedinačni, kao ni općedruštveni interesi, ne moraju biti apriori prihvatljivi. Evo što kaže Mate Kapović:
„Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije – ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellenceideološka pitanja – u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno – to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji “nema alternative”. Postoje samo (prokapitalističke) “reforme”, fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje… Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) – i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene “prijeko potrebne reforme” provesti – kojom brzinom i na koji način. Slično tome, političke opcije koje glume da su “neideološke”, zapravo samo kriju svoju privrženost već spomenutoj dominantnoj ideologiji. Ono što je sigurno jest da, kad god se kaže da negdje nema ideologije, možemo biti sigurni da je upravo tada sve prepuno ideologije. Da parafraziramo jednu fundamentalističku uzrečicu, najveći je uspjeh ideologije to što nas je uspjela uvjeriti da je nema. Najuspjelija je ona ideologija koja počinje funkcionirati kao “zdravorazumski” pogled na svijet i postaje potpuno nevidljiva. A od ideologije zapravo bijega nema – svak ima nekakav stav o nečemu (od ekonomije preko seksualne orijentacije pa do svega ostaloga).“
Dok, primjerice, neki filozofi definiraju ideologiju kao:
„(od gč. ἰδέα + λόγος = govor o idejama), pojam je koncem XVIII. stoljeća uveo D. de Tracy da označi nauk o idejama. U političkom i sociološkom smislu, počevši od XIX. stoljeća, termin ideologija se općenito shvaća kao nešto suprotno od povijesti i znanstvene utemeljenosti, kao konstrukcija društvenih ideala koje treba politički ostvariti. Povijesno gledano, gubi vrijednost dolaskom demokracije.“,
daklem kao neutemeljenost, zastranjenje i iskrivljenu ljudsku svijest, postavlja se pitanje dali zaista dolazak navodne demokracije (kapitalističke, formalne) zbiljski ovaj pojam čini neupotrebljivim, naročito u svjetlu neostvarenosti sve tri komponente stvarne demokracije (političke, socijalne i ekonomske) kao ideala kojem napredni mislioci teže? Dakle, već sama ta težnja leži u osnovi jedne ideologije čija vrijednost se ne može znanstveno, već samo etički procjenjivati! Previše je ljudi opsjednuto kvantitetom i naučnim procjenama temeljem njega, što zamagljuje njihove umove pri ocjeni kvalitete suštine. Čitava ta percepcija, inputirana od strane političara kao direktne transmisije interesa ekonomskih elita u život (pozivanjem na teorijske radove, koje u onovi „nitko“ ne bi čitao), zasnovana je na prevaziđenoj ekonomskoj paradigmi Adama Smitha o „nevidljivoj ruci tržišta“. Kao, ne samo tržištem, već i društvom upravlja imaginarna „nevidljiva ruka“ koja posloži stvari upravo onako kako bi trebale ispasti (pitanje je onda, zašto je „posložila“ robovlanički i feudalni sustav; zašto ni danas stvari ne funkcioniraju prema promicateljima te paradigme?). Ni obitelj, kao uža društvena zajednica, ne djeluje uplitanjima „nevidljive ruke“, već uzajamnim („ideološkim“) sporazumom o raznoraznim interesima unutar nje, tako da to ne ide na uštrb ni jednog njezinog člana. Jasno da je u društvu, kao mnogo široj zajednici, to nesrazmjerno teže, ali zato su čovjeku podareni razum, solidarnost i empatija da pravedno rješava probleme, a ne na kaotički – pa kako budne! Mora postojati fleksibilni plan (ideologija), kao konsenzus – bilo dijelova ili ogromne većine društva – koji se može (i mora) prilagođavati u skladu s objektivnim okolnostima i znanstvenim spoznajama. Naravno, ukoliko je ideologija odvojena od neprestane interakcije sa stvarnošću – a praksa je jedini kriterij istinitosti (što ne znači da se ona apriorno shvaća kao „ono što jeste“, bez etičkih i inih vrednovanja), pa prema tome i korektor zabluda – ona predstavlja iskrivljenu svijest čovječanstva. U neutralnom smislu Oxford Advanced Learner’s Dictionarydefinira ideologiju kao:
„ideje (odnosno skup ideja) koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba“, dok Microsoftova Encarta Worlds English Dictionary kaže da ona predstavlja „sustav društvenih vjerovanja: pažljivo organizirani sustav vjerovanja, vrednota i ideja koje čine osnovu socijalne, ekonomske ili političke filozofije ili programa.“.
U smislu tih definicija nije jasno, s obzirom na još uvijek postojeću klasnu podvojenost čovječanstva, zašto bi različite društvene grupe imale isti sklop „ideja (odnosno skup ideja) koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije“. Zašto bi se vjerovanja, nade i stremljenja raznih skupina morale podudarati, odnosno ideologije trebale biti mrtve? „Bog“ nije stvorio narode već ljude, a oni su vlastitim činima iskrivili i izdali tu činjenicu, kojoj se postepeno – na najteži mogući način – vraćaju tijekom povijesti. Ljudi ne shvaćaju tako jednostavnu stvar jer su nadresirani (oni više vole, kad konačno otkriju bit svojih zabluda, riječ izmanipulirani, što im manje vrijeđa ego). Primjerice, ne postoji nikakvo tržite rada, kako nas se nastoji uvjeriti, već samo tržište radne snage, daklem – čovjeka. Naime, radna sposobnost ne postoji mimo njegova nositelja, pa se ne kupuje ona (rad) već čovjek obdaren njome. Upravo kao što su rȏba na tržištu roblja kupovali zajedno s njegovim kvalifikacijama (seksualnim, odgojnim, mudrošću, snagom, …). Suštinu ne mijenja što se prodaja „robe“ prethodno vršila bez njenog pristanka, a sada ste na polici trgovine u kojoj drugi određuju vašu „cijenu“. Svedeni ste od slobodnog misaonog bića, potpunog vlasnika sebe sama, na predmet manipulacije vođene tuđim interesima. Čovjek koga mogu zavarati sofisticirani, manipulativni eufemizmi, daleko je od toga da ikada shvati bit. Dali im vlastiti interes blokira širinu pogleda, pa nam izgledaju glupi, odnosno – upravo se ponašaju kao da i jesu? Spominjem to stoga što ne limitiraju samo vanjski, objektivni faktori, čovjeka na putu samooslobođenja, već to velikim dijelom rade i oni subjektivni. Bilo kako bilo, pitanje je kad će shvatiti da može biti vlasnik pola planete, a da još nije u posjedu sebe sama?
Ladislav Babić
sbperiskop.net
