Nedavno su osudili jednog generala samo zato jer je Srbin, a odmah potom drugoga – samo zato jer je Hrvat! Ne znam kuda današnje sudstvo ide, ustvari – kao što otprilike reče neki tip na Novoj TV, džepova prepunjenih diplomama kojima nadoknađuje praznine u glavi – Haaški sud baš i nije neki sud, to je neka ad hoc organizacija ustanovljena od UN kako bi svela račune za zločine počinjene u „jugoslavenskim ratovima“. Zato je valjda i moguće da nekima sudi samo zato jer su Hrvati, drugima jer su Srbi; da Eskimi dođu pred njega najebali bi samo stoga jer su Eskimi. Izgleda da se vraćamo vremenima kad su Indijanca upucavali samo zato jer je Indijanac, odnosno, stoga što je „samo mrtav Indijanac dobar Indijanac“! Sad, reći da je – primjerice – dobar Hrvat samo mrtav Hrvat – u uznapredovaloj civilizaciji izgleda strašno bogohulno, s obzirom da smo mi djeca pravog Boga a ne nekog divljakovog Manitou-a. Ipak, više od posljedica bogohuljenja treba se bojati da ti netko od spomenutih ćuskijom ne polomi rebra i izbije zube, ili čakijom izvadi džigericu. Kako bi vam zvučalo opravdanje da se – ne daj bože – nekom akademiku sudi samo zato što je glup, ili prvom ministru iz istog razloga (predsjednicu ne spominjem, jer više od suđenja zaslužuje aplauz kao stand up komičarka), naročito ako se toj inkriminaciji doda ona još žešća – da je Hrvat!
Nije daleko od realnosti da ubuduće taj ad hoc proizvod međunarodne zajednice koji – jelte – nije sud, pooštri svoje kriterije na opisani način, čemu svekoliku podršku pružaju oni koji su do sada suđeni samo zato jer su zločinci. Zaista, pogledate li cijelu scenografiju, uključujući osnivače – međunarodnu zajednicu – to je prava maškarada učinjena tek stoga da joj se da zavaravajući privid suda. Optuženi, suci, advokati, prvostepene presude, žalbeni postupak, konačna presuda, izdržavanje kazne – pa ne liči li to prije na dječji vrtić negoli na sud? Kako li su samo naivni bili naši narodi glasajući za osnivanje ove ad hoc maškarade, da bi sudila posljedicama dječjih igrica balkanskih koljača, i to samo zato što su – opet primjerice – Hrvati. Ma pusti bre djecu da se zabavljaju – ne vidite li kako ometate njihov psihički razvoj, što u konačnici može rezultirati beskrajno strašnijim posljedicama od natapanja tla tekućinom koja nije voda. Valjda su od samog početka bili vođeni mentalnom devijacijom istaknutog SDP-ovca, kako su “nažalost, neki dokumenti do Haaškog suda došli iz Hrvatske”, uslijed čega ga se odmah odrekao i najzadnji majmun iz ZOO-a kojem je istina važnija od banane, a najradosniji je kad posjeduje „i ovce i novce“ – istinu i neku korist od nje. Čini se da hrvatske „elite“ premalo ophode kaveze svojih dalekih predaka, jer bi od njih koješta mogli naučiti o etici, istini i stidu. Doduše, možda stoga što su odaje u kojima ordiniraju pretvorili u njihove pandane, gdje samosvojno šilje svoja etička obzorja.
U svakom slučaju, jedan „veliki“ Hrvat, a prema presudi još veći ratni zločinac, pokazao je pravi put ostalim „velikim“ Hrvatima. Slijedite ga! Naravno, samo zato što ste „Hrvati“, čime ste do prelijevanja upotpunili čašu svojih osobnosti pa u nju ni kap osjećaja stida, krivice, kajanja ne stane, a pokušaj dodavanja pokoje kaplje morala, etike i istine izaziva toliko burnu reakciju da vas je zbiljski teško razlikovati od „iskonskog“ Srbina ili zajedničkog, dalekog hominidnog pretka. Bilo kako bilo, širom krvavih poljana „(s)Lijepih naših i njihovih“, sad slijede odavanja počasti, imenovanja ulica, podizanja spomenika i svete mise za još žive ili već mrtve duše, ad hoc presudama oklevetanih vitezova, kojima će stado odati priznanje jer su do kraja ostale njegove vjerne i privržene jedinke. Neće, bolan bre, „Crkva u Hrvata“ dopustiti izginuće sjećanja na Antu i Slobodana (iš Sotono, ne mislim na njihovog!), ali se odriče sjećanja na Jožeka i Svetozara (đavo im mira ne dao duši!), kojima nikakvi sudovi nisu sudili ni presudili.
Nešto me tišti misao; kardinalu je sudio sud koji nije bio ad hoc, pa mu se ne priznaju presude; aktualnim zločincima sudi ad hoc sud – pa mu se opet ne priznaju, kad su nepovoljne po „vitezove“ krvavih ruku. „Sinkopiranoj“ barabi sudi stalni sud čije se presude priznaju, a svog pokojnog primasa rehabilitira – ad hoc odlukom – spomenuta crkva, bez ikakve primisli o obnovi sudskog postupka. Priznajemo „ovo“, ne priznajemo „ono“, „ovaj“ sud je pravi a „onaj“ obična sprdačija (magijom postajući uvaženi, čim zadovolji naša očekivanja),… Sve su to sudovi (mišljenja) osoba, jedinki više ili manje obrazovanih, upućenih ili neupućenih u činjenice, s inteligencijom u dubokoj kotlini ili uzvisini, pliće ili dublje utopljenih u vladajuće „elite“, osobni stavovi, subjektivni – pojedinačno uzevši, uglavnom bez nekog objektiviteta (u prosjeku, komposta koji sam sebe naziva narodom). Kojim se to kriterijima „pravi“ Hrvati vode u (ne)priznavanju pojedinih stavova ili sudskih presuda? Da li onim – „u pravu sam jer sam Hrvat“, kao i „osuđuju me samo zato jer sam Hrvat“? Izbor je zaista krajnje jednostavan, ali usput pokazuje kako je doista teško biti prosječnim, krivim Hrvatom. Naročito u okruženju žgadija koji su samo ljudi, pa prosuđuju, sude, osuđuju ili oslobađaju temeljem tako „fiktivnih“ elemenata kao što su istina i činjenice.
Ladislav Babić
