Himnospjevci
Kažu ljudi, „pjesma nas je održala, njojzi hvala!“, ali skoro da nema „gena kamenih“, koji nisu ostali konsternirani izvedbom „one koja nas je održala“, sluteći naznake sudnjeg časa tvorevini koja je smisao svekolikog im življenja. Moguće je, dumaju nakon prvog vala zaprepašćenja – skontavši da je autor u glazbu ugradio originalne srpske gene kriptiravši ih „ćirilićnim“ notama (tako stranima svekolikom hrvatskom biću) – sam Sotona poslao glazbenu teroristkinju da ih dekriptira usred samog srca hrvatske države, zadavši ovoj za dlaku promašeni smrtni udarac. Dakako, radi se o hrvatskoj himni u izvedbi Josipe Lisac, sve nešto u maniri pogrebne tužbalice, domaćoj verziji bluesa, rekli bi upućeniji. Pustimo na stranu onog bilmeza koji ju je tužio (na što, svakako, ima zakonsko pravo), kao i sve komentare koji idu protiv Lisice kao osobe, ali – mada “de gustibus non est disputandum” – meni kojem nije stalo ni do prepirke oko toga, niti do ma čije himne, njena izvedba državne himne na inauguraciji novog predsjednika bijaše živi očaj. S umjetničkog stajališta, ako već nećemo pod umjetnošću smatrati svako govno koje nam neko etablirano ime podastire. Ustvari je svojom izvedbom – živim mrcvarenjem pjesme (himne) – samo dala dodatnu municiju domoljubnim slaboumnicima da napadaju, kako nju lično, tako i političku opciju koja ju je zvala na izvedbu himne, čisto sumnjam očekujući ono što je ponudila. Prijateljica mi piše povodom Josipine izvedbe:
„Na stranu sad sve oko pjevanja himne, i tko napada a tko brani Josipu i naziva to umjetničkim izričajem, ali problem je u tome što ta žena uopće nije pjevala, ona kao da je bila drogirana pa je samo neke slogove zavijala i kreveljila se; lično volim dosta njenih pjesama i ima dobar glas, ali je na toj svečanosti trebala pokazati sebe najbolju i rasturiti sve oko sebe, onako pobjednički, a ona je u tome potpuno zatajila; sigurno nitko nije s njom na pravi način ni razgovarao niti ju je netko pametan savjetovao i pripremio, jer je baš imala priliku napraviti spektakl u pozitivnom smislu!“
Svaka stvar u životu ima svoju svrhu, pa bila ona i čisto larpurlartističko induciranje ljudskih emocija (umjetničkih, nacionalističkih, erotskih, navijačkih, bolnih, radosnih,…), ili komandno izražavanje vjernosti domovini, pa tako i himna. Potonjem se ljudske ovce namah prilagode (otkada je svijeta i vijeka) čim se domovina promijeni, podjednako erektirajući – znate već poput čega – na početne taktove svečane melodije, bila to „Hej Slaveni“ ili ma koja druga. Kako kaže Viktor Ivančić: „Budući da zahtijeva jednoobrazni odziv, državna himna nije ništa drugo nego glazbeno formulirana komanda.“, što je sasvim u skladu s viđenjem Ivana Supeka u knjizi „Trinitas“:
„Simboli nisu bili samo slike ili riječi, nego simboličko značenje poprimaju i stanovite stvari, životinje ili običaji, postajući fetiši, totemi ili tabui koji karakteriziraju prvotnu ljudsku zajednicu, a štuju se i nedodirljivi su… Takav se totemizam očuvao i u postanku velikih carstava, a zadržao se rudimentarno sve do danas, primjerice, u tome što se državnoj zastavi iskazuje počast ili kažnjava njena povreda.“
Hipersenzibilni na migove i neizrečene naredbe, bez hrabrosti da himnu, lišenu svih totemističkih (poput „kruha i vina“, kao simboličkog relikta kanibalističkih navada) ili ideoloških balasta, slušaju sjedečki, grickajući čips, ispijajući pivo, podrigujući ili puštajući vjetrove – što i rade u svojim dnevnim sobama, kad ih nitko ne promatra – skaču unisono po muzičkoj komandi, ne shvaćajući da se tako implicitno definiraju kao dresirana majmunčad.
Sve dok mediji, kao u članku „Mogu li i trebaju li Hrvati trpjeti sjedenje na ‘Lijepu našu’?“, navodno objektivno problematiziraju to pitanje, što se sasvim gubi u zaključku teksta: „Što nam američko iskustvo govori, treba li biti isključiv poput Trumpa ili se ipak treba upitati zašto netko ima potrebu iskazati nepoštovanje prema našem nacionalnom simbolu, osobito kad je tako mlad, i živi s nama u ovoj zemlji?“, sasvim providno navodeći američke primjere (države koju obožavaju hrvatski guzoljupci), nemaju moralno pravo docirati o totalitarizmu, totalitarnim vladarima i državama, sami zabacujući volju pojedinca da u skladu sa vlastitim svjetonazorom, političkom opredjeljenošću, ili ma kojim razlogom – poput (ne)posjedovanja hemoroida, čira na želucu ili visokog tlaka – ustaje ili ne ustaje na himnu po svojoj odluci, a ne pritiskom dresirane gomile i zakona koji ga tjera na silu iskazivati poštovanje spram države, koje moguće ni ne posjeduje:
„Američki glumac Damien Leake… već 50 godina sjedi za vrijeme intoniranja američke himne, još od 4. travnja 1968. godine kad je ubijen Martin Luther King, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa američkih crnaca. Te iste godine na Olimpijadi u Meksiku američki sprinteri, osvajači zlata i srebra na 200m, digli su pesnicu u crnim rukavicama u zrak, u znak podrške borbi za prava crnaca. Leake je prvi put na himnu sjeo sljedećeg dana u školi, u kojoj je do kraja godine sjedilo pola učenika, bijelci uglavnom zbog sudjelovanja SAD-a u vijetnamskom ratu. Sjedio je i kad je služio u američkoj vojsci, s tim da ni sam ne zna zašto tada nije završio na sudu. Sjedi i na sportskim natjecanjima…, rekao je kako svima treba biti jasno kako njegov čin nije čak ni protest, te da ljudima koji ga ponekad znaju pitati zašto ne ustane za vrijeme intoniranja himne, on jednostavno odgovori: ‘Zbog istog razloga zbog kojeg ne ustajem na tv-reklame’. Očito je da oni prodaju proizvod, dodao je i zaključio: ‘Ne kupujem nikakvu politiku s kojom se ne slažem’ i stoga je moj izbor da sjedim… Mediji su ga se sjetili u jeku velikih podjela u američkom društvu oko pitanja iskazivanja (ne)poštovanja američkoj himni koje je isprovocirao igrač američkog nogometa Colin Kaepernick nakon što je prvo sjedio, a onda klečao za uobičajenog intoniranja himne uoči NFL utakmice. To je bio njegov protest protiv rasističkog tretmana američke policije. S vremenom se ta protestna gesta proširila na suigrače, druge timove i sportove čiji savezi nemaju striktna pravila o ponašanju na taktove himne.“
Tjera li ma tko, zakon ili bilo koja gomila, osobu da se povinuje njihovim pritiscima koji nisu u skladu s humanističkim moralom, zna se tko nije u pravu, ma koliko ih bilo, i na ma kakavom pergamentu zakon bio zapisan. Znate onu, „ludim smatraju onoga čije se ludilo ne podudara s ludilom većine!“. Navedimo još Midhata Hajdarevića:
„'Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta nezrelost je samoskrivljena, onda kada njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja’, (Imanuel Kant). Prema Kantu, nezreli ne mogu osvojiti slobodu niti biti slobodni. Nezrelima se sasvim lahko drugi ‘nametnu za njihove tutore’. Neko ko se nameće u društvu, da određuje i mjeru slobode koju će drugima davati, sigurno niti je slobodan a niti slobodu može bilo kome osigurati. Gdje se sloboda daje tu je nema. Za slobodu važi samo princip ravnopravnosti i jednakosti. Sloboda nije neograničena, ona ima unutrašnje ograničenje koje glasi: ne možete biti toliko slobodni da ukinete slobodu drugima. Znači, moja sloboda ide do granice slobode drugoga. Na granici naših sloboda odvija se dijalog, dogovor i donose odluke.“
Da ponovim – sloboda se ne dobija na poklon, za nju se valja izboriti, što potvrđuje sijaset povijesnih primjera, od ukidanja ropstva, preko ravnopravnosti (nažalost, još uvijek nepotpune) žena, do usvajanja osamsatnog radnog vremena ili zabrane dječjeg rada, do niza drugih.
Postoji širom svijeta pokret koji traži ukidanje sviranja himni i dizanja državnih zastava na Olimpijskim igrama, a godine 1968. je u tome gotovo uspio. George Orwell opisao je u svom eseju „Sporting Spirit“ (Sportski duh) „međunarodni sport kao ‘rat minus pucnjavu’, objašnjavajući da ‘čim se postavi pitanje prestiža, čim osjetite da ćete se vi i neka veća jedinica osramotiti ako izgubite, pobuđuju se najgrublji borbeni instinkti'”. Duboko cijeneći Olimpijadu, princ Georg Willhelm von Hannover, član Međunarodnog olimpijskog komiteta i Njemačkog olimpijskog saveza, „vidio je stalno miješanje politike i nacionalizma u igre kao otrov koji korumpira domaćina. Olimpijada, koja je trebala biti ujedinjujuća sila, pretvorila se u simulacije bitke među narodima.“.I tako je
„…pozvao na radikalan korak u potpunosti uklanjanja nacionalističkih simbola. Želio je igre bez zastava i himni, osim onih olimpijskih. Umjesto ceremonije dodjele medalje s državnom himnom države pobjednika, on je tvrdio, ‘olimpijska himna bi se trebala svirati i olimpijska zastava dizati za svakog pobjednika, iz koje god zemlje došao'… Olimpijada je u svom početku bila domena pojedinog sportaša, zbog čega MOO do danas nije službeno odobrio natjecateljske preglede medalja za pojedine zemlje… Njegov je prijedlog dobio ogromnu potporu, s 34 glasa za zabrane zastava i himni, a samo 22 protiv. Ali prema pravilima MOK-a, potrebna je dvotrećinska većina za provedbu bilo kakvih promjena. To je značilo da je Georgov prijedlog pao za samo tri nedostajuća glasa“.
Uostalom nisu li sportaši izbjeglice nastupali u Rio de Janeiru pod olimpijskom zastavom i s olimpijskom himnom, i nije se svijet stoga prestao okretati, a vjerojatno će biti isto i u Tokiju. Himna je, po definiciji:
1. pov. u antičkoj grčkoj književnosti pjesma u slavu bogova ili heroja, svečana pjesma; hvalospjev
2. pjesma nekog naroda, države, pokreta ili organizacije koja se pjeva ili svira u svečanim prilikama [državna himna; nacionalna himna; olimpijska himna]
te, složimo li se u njenoj svrhovitosti (što nikako ne znači da je moramo odobravati i prihvatiti) ona ne trpi nikakve performanse i pretjerane egshibicije koje bi potirale njenu osnovnu namjenu. Primjerice, hvalospjev domovini, ma kakva ista bila po svojoj suštini (fašistička, totalitarna, demokratska,…), što samo govori o nesposobnosti masa razlikovati formu od suštine. Svako prosuđivanje Josipine izvedbe uključivanjem njenog svjetonazora, ideološkog svrstavanja, političkog uvjerenja, viška ili manjka domoljublja, razloga rad kojih je pristala guditi novom predsjedniku i slično, promašaj je već i prije potezanja okidača. O svemu treba suditi isključivo temeljem svrhovitosti himne (ponavljam, neovisno jel’ se to nama sviđa) i umjetničkih kriterija. Mada o ukusima ne treba raspravljati, na oba polja njena ekstravagantna interpretacija je totalni promašaj, ne pogađajući ni svrhu svečane pjesme, usput silujući uši slušatelja. Sijaset kritika što se (opravdano ili neopravdano, s pravim ili posve promašenim argumentima) obrušio na nju, namjesto da preispituje opravdanost služenja reliktima povijesnih totemizama, te preispitivanju ljudskog dostojanstva onih koji se u trećem tisućljeću ropski odnose prema njima, točnije, dresurnoj naredbi zakona ili vladajuće vrhuške, više su u konkretnom slučaju njen negoli naš problem. Kao i problem svih tih umjetničkih duša, spremnih svoju dušu – poput Fausta – prodati prvom đavolu koji ih primami prikladnim svežnjem bilo koje valute. Držat će oni ruku niz tijelo, na srcu, guzici ili međunožju, gdje već nepisano pravilo koje roba razlikuje od slobodnog čovjeka bude tražilo. Da završim Supekovim citatom, u kojem on na kopernikanski način izokreće toliko citiranu Kantovu moralnu maksimu, pretvorenu u dogmu:
„Univerzalnost morala izražava Kantova izreka: „Postupaj tako da maksima tvoje volje može ujedno vrijediti kao princip općeg zakonodavstva!“. Tu univerzalnost ja bih formulirao gotovo suprotno: „Postupaj tako da opća načela morala ujedno vrijede kao maksime kao maksime tvoje volje!“
Eto, što se himne tiče, smatram svoju guzicu vrijednijom od nametnute mi obaveze ukrućivanja na dreserovu melodiju, jer se ona nikako ne uklapa u maksimu moje volje. A poreze redovno plaćam, time izvršavajući svoje obaveze spram zajednice i svakog njenog člana, pa nek’ me se ostave svojih majmunarija.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
