Eto, takav sam!
Nikad se nisam volio gurati u prve redove, to mi je u karakteru. Uvijek ste me mogli naći na kraju repova čekajućih autobus, dućansku rasprodaju na „Crni petak“ ili premijeru najnovijeg filmskog hita. Nije da nisam često izvisio, prinuđen čekati drugi bus, ostajući bez akcijske robe ili tješeći se da ću film ionako kad-tad vidjeti na televiziji, ali kao što rekoh – takav sam. Ne može čovjek sam protiv sebe, kontra svog ustrojstva. Moguće je to u genima, ili odgojem stečeno, taj osjećaj da niste jedini na svijetu, da ima potrebitijih ljudi koji više od mene zaslužuju neku povoljnu priliku, ma bila ona samo prednost ulaska u prevozno sredstvo. Nije da nisam često razmišljao o toj svojoj osobini, ponekad dvojeći jeli ona baš moralni ukras moje ličnosti, ali se uglavnom sve moja preispitivanja svršavahu na tome. Upravo su se večeri o kojoj vam želim pričati, na stajalištu busa čekajući slijedeći poslije propuštenoga, mojom glavom vrzmale slične misli. Njihov tijek prekinula je prepirka nekog nabildanog macana, grubijana na prvi pogled, i sitne, krhke ženice srednjih godina, na koju sam (prepirku, a ne ženu) obratio pažnju. Koliko sam shvatio, vodila se oko mjesta u podužem redu čekanja, jer se netom pridošli macan naprosto nonšalantno ubacio i ušančio ispred gospođe. Od početnog negodovanja, svađa je počela eskalirati prema sve grubljim riječima, naguravanjima, dok konačno grubijan nije iz džepa izvadio „skakavac“ mašući njime pred očima žene, koja se – začudo – nimalo nije uplašila prijetnje atakom na svoj život. Gomila oko njih odmah je napravila „čistac“, prazninu oko posvađanih. Dok su se neki osvrtali pogledom, tražeći predstavnika zakona, drugi snimajući scenu mobitelom, dotle su treći nastojali nazvati broj policijske stanice, a četvrti se počeli lagano odaljavati od nasilne scene odvijajuće pred nama. Vidjevši kako barem dvije glave viši i pedesetak kilograma teži nasilnik s nožem u ruci vitla prema ženici, koja je – ne popuštajući – i dalje branila svoje pravo na mjesto u redu, nešto do tada meni nepoznato počelo se buditi u meni. Ustalasalo, počelo je vreti, penjući se iz podsvijesti sve više u svijesni dio mozga, dok ga nije cijeloga obuhvatila vrela para negodovanja i bijesa. E, ne možeš ti samo tako brajko, majmune, pitekantropuse ljudski! Ja ću te zaustaviti, ti gnjido božja, promašaju evolucije, neodgojeno smeće, barabo jedna i zločinački umu,… Upravo pri vrhuncu zakuhavanja u mojoj glavi, trenutak prije no je para počela šikljati, sprečavana samo odmjeravanjem mojih kržljavih udova gradskog piskarala s tetoviranim bicepsima nasilnika i ubojitim nožem u njegovim rukama, kad se dvojba moje neodlučnosti klatila između „kreni“ i „stani“, stigao je – hvala ti bože na nebesi, ili gdje već jesi – predstavnik zakona, nekako paralelno s autobusom u koji su ubrzano nagrnuli putnici s periferije kruga oko posvađanih. Kako sam i ovaj put izvisio, a do slijedeće veze trebalo mi je još sat čekanja, svratih u obližnji lokal na pivo, usput razmišljajući o doživljenom, o svojima osjećajima koji samo što nisu eskalirali u suprotstavljanje naoružanom nasilniku, herojskom osjećaju koji nikad do tada nisam poznavao.
Slijedeće jutro, prije polaska na posao, čitam u jutarnjim novinama vijest kako je – upravo na stanici gdje se odigravao opisani događaj – neki grubijan ubio ženu i ranio policajca te dao petama vjetra, ali je na svu sreću uhvaćen koji sat kasnije u opsežnoj policijskoj potrazi. Eh, pomislih, ode nesretnica prijevremeno na onaj svijet, a moguće sam ja to mogao spriječiti da sam odlučnije poslušao diktat prevrele pare u Papenovom loncu svoje glave, i napravio iskorak u herojske vode. Utješno je bilo, pomislih, što me samo dolazak organa reda spriječio da dvojbu svoje savjesti priklonim u pravom smjeru. S druge strane, rekoh si, nikad se nisam volio eksponirati, gurati pred rudo, pa mi se nekako normalnim učinilo da – u skladu s karakterom kojim me je bog obdario – svoj trenutak sastanka s njegovim ključarem rajskih dveri prepustim drugome. Uz toliko boljih od mene zaista bi bilo neprimjereno moje guranje pred druge na mjesto heroja, a još manje oduzimanje privilegije sastanka sa svetim Petrom. Bilo bi to guranje u sudbinskom redu, na mjesto koje je drugi već zauzeo, upravo kao što je grubijan to učinio u redu čekanja autobusa. Eto, takav sam vam ja čovjek, zar vam ne rekoh?
Ladislav Babić
https://diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr/arhiva/
