Autor: Ladislav Babić
sbperiskop.net
Od starijih čitatelja možda se netko prisjeća domaćih humorističkih serija“Servisna stanica”, “Građanin Pokorni”, “Muzej voštanih figura” i sličnih, saČkaljom i Mijom u nezaboravnim ulogama. Tada se televizija gledala u sindikalnim dvoranama još nepokradenih poduzeća, a publika se grohotom smijala kad nešto bijaše smiješno, bez upute dirigenta. Kakvog sad dirigenta, pitat će upravo oni kojima se svaki put usta razvlače u dirigirani, nasnimljeni smijeh, ne samo stranih već i domaćih televizijskih nizanki. Vjerojatno su im beskonačna ponavljanja rečenica tipa “A sad pazite, ovo govorim samo jedanput”, s beskrajno perpetuiranim “spontanim” smijehom, izuzetno komična, ili im naprosto fali subjektivni osjećaj za humor. Ili… Da, upravo taj poslijednji ili! Čovjek je izuzetno sugestibilno stvorenje, a pitanje nije li u njega usađen neki gen oponašanja, programiran na prestanak djelovanja nakon djetinje faze, koju – mada se zaklinju u suprotno – većina nikad nije napustila. Nasnimljeni smijeh humorističkih televizijskih serija nije nego najbanalniji produkt eksploatatorskog, kapitalističkog konzumerističkog društva, koji udara građane tamo gdje su najtanji – u njihovu neograničenu sposobnost dresure, što potomci “majmuna” eufemistički zovu sugestibilnošću. Kad stojimo pred kavezom s uzapćenim precima, smijući se njihovu oponašanju naših gesti, moguće bi se trebalo upitati ne provociraju li upravo oni namjerno naše infantilno ponašanje?!
Napravimo poduži evolucijski skok; možda nas upravo todorići sviju vrsta i njihovi politički eksponenti – eksploatatorska elita nas, “niže” vrste – upravo potiču na ponašanje poželjno gospodarima sustava. Dresiraju konzumente svojih proizvoda i obožavatelje “najboljeg od svih mogućih svjetova” – kapitalističkog. Beskrajno ponavljanje televizijskih reklama u pauzama sponatnih(?) užitaka gledanja omiljenih emisija, bombardiranje poštanskih sandučića propagandnim lecima, nije nego perfidna sugestija (poticanje) gospodara: dođi, vrati nam siću koju smo ti dali krajem mjeseca, kupovinom onog što normalnom stvoru vjerojatno nije ni potrebno. I poslušno, dresirani, s uvjerenjem u vlastitu slobodu i slobodu sustava koji je to uvjerenje usadio u nas, koliko sutra krećemo u pustolovinu – razbacivanje mukotrpno zarađenih para na gluposti. Kao što je bijeli čovjek namamio tričarijama, đinđama i staklenim drangulijama, crvenokošca da mu prepusti vlastitu zemlju, tako kapitalist(i) još na perfidiniji i jeftiniji način mami vas – potrošača – da mu vratite zarađenu plaću.
“Adam Smith vidio je u ‘nevidljivoj ruci’ tržišta dirigenta koji će usklađivati proizvodnju i potrošnju, ponudu i kupnju, a favorizirati sposobnije poduzetnike. No uistinu gramženje za profitom i nesmiljena konkurencija među poduzetnicima preplavljuju tržište sve dotjeranijim i raznovrsnijim proizvodima, dok agresivna reklama potiče potrošnju i luksuz iznad životnih potreba i stvara sve više suvišnoga, na štetu kulturnih interesa. Kako se roba stalno i brzo ‘poboljšava’, proizvodi se tek za kratko trajanje kako bi se održao industrijski pogon i potrošnja, a bujica ‘izuma’ praćena je uvjeravanjem kako je sve to u korist kupaca.” (Ivan Supek, “Trinitas”, str. 206, Profil, Zagreb, 2010)
Proizvođači prave robu programiranu za kvar nakon isteka garancije; pokazuje se da nije samo Volkswagen varao na ekotestu emisije štetnih plinova, već to uglavnom rade svi; itd… Razlog je jednostavan; kapitalizam preferira vlast razbojnika, vodeći se dvama aksiomima: svojom gramzljivošću i naivnošću žrtava. Nekima je znana priča o najvećem hrvatskom tajkunukoji djeci po školama i lakovjernim čitateljima priča bajke o svom silovitom uspjehu baziranom na marljivosti, ustrajnosti, inteligenciji, poštenju,…, dok se malo tko upita gdje je završilo oko 6 milijuna DEM zbog kojih je njegov otac – s impresivnim funkcijama u “mračnim vremenima” rad kojih nije imao razloga biti protivnik sustava – gulio prisilni “godišnji odmor” na ekskluzivnoij lokaciji? Radi li se o aktualnoj (svevremenskoj) realizaciji alegorijskeglembajevštine, počivajuće na zločincima, prevarama i (samo)ubojstvima?
Tako dođosmo do pričanja priča. Poznajete li razliku između priče iizvještaja? Prve su uglavnom književna kazivanja o izmišljenim osobama, događajima ili bapske priče, laži, ogovaranja,… Nasuprot njima, izvještajima slijedeće značenje:
1.tekst koji obrađuje i opširnije opisuje rad neke ustanove u određenom razdoblju, stručni opis znanstvene misije [školsko izvješće, pov.]
2.neol. dopis, dopisnički tekst (tekst dopisnika novina itd.)
Za razliku od priča (bajki), on tendira objektivnom pristupu temi, čak i ako je prezentiran samo laičkim krugovima, primjerice – televizijskim gledateljima. Nekada, u već spominjanom “mraku”, televizijski prilozi u dnevniku počinjali bi najavom: “izvještava N.N.”. Jeste li zamijetili da u „veličanstvenoj slobodi“koju ste krvlju platili i nastavili otplaćivati kreditnim ratama s bezobraznim kamatama, deložacijama, blokiranim računima, jeftinom prehranom u kontejnerima, etc. (pri čemu ne računamo jednokratnu naplatu s otetom imovinom), nema više izvještaja (čak ni izvješća!☺) na hrvatskim televizijskim kanalima. Prilozi započinu najavom: “Evo priče”! Oguglalo, na prije opisane načine dresirano gledateljstvo navučeno je na tanki led slušanja bajki koje nam “prodaju” gospodari sustava, namjesto objektivnih izvještaja o temi koja nam se prezentira!
“Svakako, sloboda je iskonsko čovjekovo pravo. Ali to pravo često krnji isto pravo drugoga (često jednostavnom manipulacijom subjekata; op. autora)… Bez moralnog preporoda čovječanstvo će biti izručeno nesmiljenom utilitarizmu globalnog kapitala, gdje je mjera svakog čina profit ili društveni prestiž, koji nas je i doveo u ovu nezavidnu situaciju. U njemu je uspješan onaj čovjek ili ono poduzeće koje više zarađuje, čak i kada to šteti drugima ili okolišu. A eksploatirani najamnik u tvornicama ili uredima (opet) je ponižen na bezličnu ‘radnu snagu'” (ibid, str. 212)
Etika, odnosno moral, mnogima su nerazumljive kategorije; ili stoga što ju ne posjeduju, ili zato što je svode na individualni moral koji potom rastežu poput žvakače gume kako bi (o)pravdali svoje postupke. Kad Supek govori o“moralnom preporodu”, ne misli na onaj promoviran religijama (naročito katolicizmom) koje bi nas vratile u njima neprežaljena vremena, već na suvremeni humanistički moral (ibid, str. 305) s kojim treba uskladiti onaj individualni, kao i pravosuđe.
Priče koje nam serviraju mainstream mediji – posebice televizija – mahom se svode na serviranje i “dokazivanje” “neupitnih istina”, mada i sami promotori u potpunosti poznaju pravo stanje stvari. Raspredaju se bajke o uspješnoj Hrvatskoj, o slobodi, o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”(praznoj, doduše!), revidira se povijest uz infantilna objašnjenja i sličneskaske, koje mediokriteti s centralnog područja krivulje inteligencije oduševljeno gutaju, prepričavaju, uvjeravaju svoje bližnje (čak i batinama), sve dok im u zakržljale mozgove ne prodre crv istine koji ih natjera kupiti nepovratnu kartu za Deutschland ili druge, ipak nešto kultiviranije kapitalističke destinacije. “Američki san” je tableta za uspavljivanje vjernika u sve i svašta, čije ostvarenje je manje vjerojatno od glavnog dobitka igara na sreću; san kojim se kupuje vjernost podanika onima koji su ga pljačkom uspješno ostvarili. Velika laža kojom se pravda rasprodaja imovine je, da se prodaje državna imovina! Nakon takozvane tranzicije, koju dr. Branko Horvatoznačava kao kontrarevoluciju, državna imovina naprosto ne postoji. Ono što se tako naziva – osim već privatizacijom pokradene – nije ništa drugo do bivše društveno vlasništvo, koje je krađom, eufemistički zvanom tranzicija, prešlo u državne ruke iz kojih polako seli u ruke pojedinaca! Daklem, državaHrvatska (kao i sve druge u okruženju) je lopov nad lopovima, i svima koji su učestvovali u toj pljački (od Tuđmanova tima do danas) trebalo bi suditi po kratkom postupku! Da se ta imovina povrati u ruke svojih stvaratelja, dva su načina. Osvješćivanje pokradene većine, uz demokratski pritisak za njen povrat (koji će to lopov vratiti imovinu na usrdne molbe svoje žrtve?), ili će krv liptati potocima – što preferira povijest. Pa se odlučimo. Kao što spomenuti ekonomist navodi:
“Hrvatska – i jugoslavenska privreda prije 1990. g. bile su najprivatnije u Europi. Državnih poduzeća jednostavno nije bilo. Radnički savjeti koji su upravljali poduzećima bili su sastavljeni od privatnih osoba, a ne od državnih činovnika. Birali su ih zaposleni u poduzećima, a nije ih imenovala državna birokracija. Stoga se, kada je pretvorbenim zakonima, godine 1991. proklamirana privatizacija, država našla pred logički nerješivim problemom: privatno se ne može privatizirati? Zbog toga je cjelokupan privatni kapital podržavljen, tj. vlada je prisvojila tuđe vlasništvo, pa je zatim taj kapital rasprodavan – često stranom kapitalu – a prihodima se krpao rastrošni državni budžet. Ta se javna pljačka u javnosti naziva privatizacijom. Još uvijek postoji više od tisuću podržavljenih poduzeća, no njih čeka ista sudbina.”
Upravo prisustvujemo nastavku takve sage za budale, kad se na listi za privatizaciju “obiteljskog srebra” našlo osam još nerasprodanih (bivših) hrvatskih i jugoslavenskih giganata, našeg zajedničkog a ne takozvanog državnog vlasništva! Pater familias (hrvatska vlada u ime elita koje zastupa) je odlučio, ne pitajući članove “obitelji”, u bescijenje darovati njenu imovinu. Obrazlažući privatizaciju navodnim nepostojanjem vlasništva nad imovinom, elite naprosto lažu – u svoju korist, dakako:
“Mora se uspostaviti titular vlasništva, koga navodno u društvenom vlasništvu nema. Tu tezu često postavljaju pravnici i ona je ušla u pretvorbene zakone. No to je obična besmislica. Poduzeće ne može početi poslovati dok se ne registrira kod nadležnog suda. A kad to uradi, onda je ipso facto određen i titular. Za sve poslovne odluke odgovara poduzeće, a ne država ili netko drugi… Od 1932. poznato je u znanosti da se vlasništvo ne odnosi na pojedinca, kao u rimskom pravu – iako i tamo postoji ager publicum – ne radi se o inokosnom vlasniku koji je ujedno i proizvođač, već je vlasništvo podijeljeno na vlasništvo poduzeća (oni koji njime upravljaju) i vlasništvo kapitala (bilo tko koji se pojavljuje kao puki rentijer). U socijalističkom društvu vlasništvo poduzeća pripada samoupravnom kolektivu, a vlasništvo kapitala društvu.” (B.Horvat, “Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo?”, str. 92)
Daklem, da ponovimo – Hrvatska je država razbojnička organizacija koja je naprosto popljačkala svoje državljane; što direktno a što legaliziranim pljačkaškim zakonima. Nadalje, kaže isti čovjek:
“Najčešće se paušalno i bez ikakva dokaza kaže da je samoupravljanje bilo neefikasno, čime se i dokazuje raspad Jugoslavije. No to je logički non sequitur. Zemlja koja je ostvarila najbrži rast u Europi i koja je u 46 godina preskočila 13 stoljeća razvoja iz svoje prošlosti, očigledno nije imala neefikasan sistem. Jugoslavija se raspala iz druga dva razloga: zbog nedovoljne demokratičnosti i zbog probuđenih latentnih nacionalizama”,
uzalud razbijajući krivotvorine usađene u glave kojih shvaćanja je lakše razbiti bejzbol palicama no argumentima. U djelu “Ogledi iz ekonomike privrednog planiranja” Horvat navodi:
“U osmogodišnjem razdoblju od 1952. do 1960. rast je industrijske proizvodnje u Jugoslaviji (13.5%) bio treći na svijetu (iza Japana s 15.4% i Bugarske s 14%), rast je poljoprivredne proizvodnje bio apsolutno najveći i iznosio 9.33% (ostvario ga je još jedino Izrael s 9.25%) i takav je bio rast društvenog proizvoda per capita koji je iznosio 8.8% godišnje (ispred Bugarske s 8.1% i Japana s 7.8%). Nakon 1960. jugoslavenski je rast per capita pao na četvrto mjesto i u razdoblju od 1952. do 1966. iznosio 7.7% (iza Japana s 8.2%, Bugarske s 8% i Rumunjske s 7.8%). Niže su stope rasta nakon 1960… gotovo pogubne za jugoslavenski standard (one su generirale reforme, nezaposlenost i nezadovoljstvo). No još su među najvišima na svijetu. Tu bi razliku u subjektivnoj procijeni trebalo imati na umu da bi se shvatilo o čemu se radi… Prije 1965. godine jugoslovenska privreda razvijala se po stopi rasta koja je uz japansku bila najvažnija na svijetu, cijene proizvođača industrijskih proizvoda bile su gotovo potpuno stabilne, životni nivo se brzo povećavao, a isto tako se povećala i efikasnost privređivanja. S reformom nakon 1964. godine dolazi do naglog i drastičnog prekida tog povoljnog razvoja. Stopa rastaindustrijske proizVodnje skoro se -prepolovila, kod poljoprivredne proizvodnje smanjila se još više. Kako je fond osnovnih sredstava ekspandirao i dalje gotovo istim tempom, to je značilo da usporavanje rasta nije bilo uvjetovano nedovoljnim investicijama, već njihovom lošom strukturom i niskom efikasnošću. Korištenje kapaciteta se smanjilo, a isto tako je usporen i tehnološki progres. 1 Izvozna ekspanzija se prepolovila. Inflacija se pojavila u eksplozivnom vidu. Porast životnog standarda se usporio: broj novozavršenih stanova gotovo stagnira, uprkos nerješenog stambenog pitanja. Tempo zapošljavanja se usporio pa se stoga pojavila nezaposlenost. Uprkos manjem zapošljavanju znatno je usporen rast produktivnosti rada. Ne može se navesti nijedna važnija privredna karakteristika kod koje nije došlo do ozbiljnog pogoršanja (vidi tabelu na sledećoj strani). Prije 1965. godine Jugoslavija je sustizala i prestizala razvijenije zemlje; poslije 1965. naša privreda zaostaje te se danas vratila na pretposlednje mjesto u Evropi koje je imala i prije rata: iza Jugoslavije je jedino još Albanija, a Portugal je na otprilike istom ili nešto višem nivou.”,(str. 61-63)
Jasno, doktora ekonomskih znanosti, predavača niza inostranih sveučilišta, skorog dobitnika Nobelove nagrade (mora da se sam predložio?), antifašistu (bio u partizanima), antinacionalistu, ateistu za kojeg je bog irelevantan pojam,…, najlakše je dezavuirati jeftinim floskulama što i čine oni koji mu po znanju ni moralu nisu ni do koljena. Čovjeka koji govori istinu proglasiti lašcem, a lažove domoljubima uobičajena je praksa minornih duhova ne samo ove regije. Ljudi koji vas uvjeravaju u korist TTIP (transatlantskog trgovinskog sporazuma), mada o njegovom sadržaju ne znaju baš mnogo više od vas jer se pregovori vode u strogoj tajnosti. Umjesto da prije utrapljivanja laži svakojakih vrsta, inzistiraju da se skine veo tajne sa pregovora o sudbini sviju nas, u koje nismo uključeni, kako bismo sami mogli prosuditi o čemu se radi. A nedaj bože da se traži referendum o njihovom (ne)prihvaćanju! No, vidi čuda! Dok po “EU-kriteriju, svaki četvrti građanin Hrvatske živi u uvjetima ekstremnog siromaštva” (siromašnih pameću je daleko više), ima i onih koji su sačuvali više od “zrna soli” u glavi. To neki, koji nisu prodali pamet za “hrvatstvo” i znanstveno pokazuju:
“Tijekom posljednjih petnaestak godina čitav niz ekonomista je analizirajući stope rasta BDP-a u Hrvatskoj zaključio kako se danas nalazimo na istoj razini BDP-a kao i 1980. godine. Postojanost zaključka o 36 godina ekonomske stagnacije u Hrvatskoj je činjenica koju su u javnosti iznosili i koju su obrazlagali ekonomisti koji pripadaju najrazličitijim ekonomskim školama i ideološkim zaleđima. Od akademika Vladimira Stipetića iz HAZU-a, preko prof. dr. sc. Ive Družića sa Ekonomskog fakulteta, Dubravka Mihaljeka voditelja makroekonomskih analiza u Banci za ekonomska poravnavanja (podaci The Conference Boarda) pa sve do Branka Milanovića iz Svjetske Banke (privatna korespodencija sa Angusom Madissonom obavljena u Angus Madisson projectu) i moje malenkosti. Čak su i oni pripadnici akademske zajednice, koji imaju tendenciju da na akademski neprikladan način zauzimaju advocatus diaboli poziciju po ovom pitanju, izostavljali kritiku zaključka kako podaci o BDP-u ukazuju na dugoročnu ekonomsku stagnaciju u apsolutnom smislu i razvojno zaostajanje za svijetom u relativnom smislu.”
Istovremeno ukazuju kako je danas (2015-te godine) – kupovna moć prosječnih hrvatskih plaća za 27% manja nego daleke 1978. godine, u onom“mrklom mraku” kojih se većina mladaca nit’ može prisjetiti, niti ima intelektualnog štofa nepristrano se udubi u znanstvene radove:
“Službeni podaci naime pokazuju kako je 1978. godine prosječni čisti osobni dohodak iznosio 5.437 tadašnjih novih dinara, odnosno 543.700 starih dinara (1965. godine su uklonjene dvije nule s novčanica, ali su u praksi još dugo nakon toga svi čitali nepostojeće nule). Te daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu. Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna, iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna mjereno današnjim cijenama. Iskazano u postocima, kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27% niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine.”
Bitno im je da “imaju Hrvatsku” (u to su uvjereni!) i mobitel kojim okolo šire budalaste svjetonazore. No, mislite li da su navedeni citati “četnika, velikosrbina i jugonostalgičara”, mogu tek reći da ih ima još:
“Čitatelji će najvjerojatnije najviše uspoređivati rast prije i nakon osamostaljenja Hrvatske. Od 1952. do 1989. godine rast je (računan prvom metodom) bio 4,3 posto, a od 1990. do danas – 1,8 posto godišnje. Ta su razdoblja dakako imala svoje “uspone i padove”. Kad je socijalizam bio uspješan, do 1980. godine, rastao je po stopi od 6,1 posto. U prvih desetak godina više od 8 posto, što je danas nevjerojatno. Kad je kapitalizam bio uspješan, od 1995. do 2008. rast je bio 5,3 posto, još uvijek slabiji nego u “uspješnom socijalizmu”. Od 1990. do 1995. Hrvatska je imala godišnji pad od 5,7 posto, zacijelo zbog rata ali i drugih tranzicijskih problema. Izdvoji li se iz podataka o osamostaljenoj Hrvatskoj razdoblje rata, a uračuna li se i vrijeme nakon 2008. godine, onda je rast od 1995. do 2015. godine 3,5 posto. Socijalistička je stagnacija, u posljednjem desetljeću prije osamostaljenja, bila dublja nego kapitalistička, nakon 2008, ističu autori. U prvom je slučaju (1980. – 1990.) pad bio – 0,6 posto godišnje a u drugom – 0,1 posto (2009. – 2015.).” (“Činjenice koje treba objasniti: Analiza sekularnog rasta Hrvatske od 1952. do 2015. godine”, Ivo Bićanić, Milan Deskar-Škrbić, Jurica Zrnc)
Jedan od autora citiranog rada, pokazuje kako su današnje realne plaće manje nego sedamdesetih, što se lijepo slaže s ranije navedenom činjenicom o manjoj kupovnoj moći prosječnih hrvatskih plaća. Jeli moguće da je “mrak” bio neproziran samo glavama u kojima inače vlada pomrčina, do dana današnjega onesposobivši ih vidjeti činjenice? Ima li s navedenim veze fakat da je Slovenija nekad “bila… bogata i ušla u EU. Danas je na ekonomskom dnu”? Bulazni li slovenski sociolog Rastko Močnikpodsjećajući “da je u nekadašnjoj Jugoslaviji Slovenija imala privilegiran pristup tržištu od 20 milijuna ljudi. Prema njegovim riječima, Slovenija je sada u društvu nerazvijenih zemalja poput Španjolske, Portugala i Grčke, sa siromašnog juga Unije.”. Slično o položaju Hrvatske piše i hrvatski „Novi list“. Jesu li mariborski sociolozi sišli s uma obrazlažući kako Jugoslavija nije bila totalitarna država, a njihovi oponenti nisu, jer niti nemaju s čega sići? Jesu li zbiljski toliki ogrezli u “kulturi laži” da su nesposobni provariti najjednostavnije činjenice, ili im se nacionalšovinističko gledanje već uvuklo u “gene kamene”?
