Povodom nedjeljne Osnivačke skupštine nove lijeve stranke u hrvatskom kokošinjcu prepunom mućaka (država je pokazala da jednako jadno funkcionira imala ili nemala vladu, a kamoli višak ili manjak stranaka), ljevičari će joj poželjeti dobrodošlicu, a ja ću se sjetiti riječi Viktora Ivančića, kojih bi zgodno bilo da se prisjete i njeni osnivači:
“Nemam visoko mišljenje o SDP-u. Ta je stranka od početka tragedija. Izgradili su iluziju da postoji neka vrsta ‘baršunastog nacionalizma’ koji bi bio građanski prihvatljiv. Postoji ta kriva ideja da postoji dobra vrsta nacionalizma. Mnogi su od SDP-a očekivali da pokrene društvene promjene, ali to im nije ni palo na pamet. SDP se toliko trudi ne sličiti Savezu komunista da panično bježe od ikakvih ljevičarskih ideja. Moglo bi za Hrvatsku biti dobro da se ta stranka razbije i zaista rasprši te da se pojavi pravi ljevičarski pokret koji bi bio alternativa nacionalizmu.”
Zaista, SDP je postao skoro jednaki balast razvoju društva kao i HDZ. On svojom pasivnošću naprosto suflira ovome i nacionalističkoj (čak profašističkoj) opciji, kočeći tako društvene promjene. Stoga, bilo bi zaista poželjno, ne samo da se raspadne, već – jednako kao i HDZ – iščezne s političke pozornice.
Dakle, novi ljevičarski pokret (stranka) se upravo javlja na obzoru, pod imenom “Nova ljevica”. Unatoč relevantnim imenima osnivača (dakako, ljevičarima značajnim), već u samom popisu želja (nešto slično programskoj platformi koju očekujemo) kojima se uglavnom ne može prigovoriti, nedostaju mnoge stvari čemu se to itekako može, od kojih je jedna suštinska. Socijalizam se uopće ne spominje, izbjegavajući termin kao kužnu stvar, ali se mnogo spominje povijesno prokazana, kapitulantska i suradnička socijaldemokracija, koja – već mnogo puta viđeno – navodno mora biti nanovo formirana na originalnim temeljima.
Izgleda da stranka svoj (dali samo početni?) razvoj planira na preotimanju glasača SDP-a, ideji koja je sasvim besmislena za svaku istinsku ljevicu. Ne zbog preotimanja glasova stranki kojoj treba poželjeti što skorije upepeljenje, već iz razloga što ljevica mora animirati – ne glasače stranke u fazi beznadnog traženja identiteta, zauvijek otpuhanog povijesnim vihorima – članove cijelog društva! Čak i da, što je svakako utopijska konstatacija,“Nova ljevica” preotme SDP-u cijelo biračko tijelo, što bi time dobila? Oko tridesetak posto izbornih glasova, sasvim nedovoljno – unatoč zaklinjanju na“nove temelje” – za zaista odlučni utjecaj na političke i ekonomske, odosno najšire društvene promjene. Sve bi se svelo na već viđene koalicije sa građanskim, doduše lijevijim strankama – poput HNS-a – što bi već u startu (zbog kompromisa koji zahtijevaju koalicije) otupilo programski iskazane krasne želje “Nove ljevice”. Tako bi samo započeo, ab ovo, novi krug“ljevičarenja” u okviru sitema koji propada, što već odavno uočavaju i zapadni analitičari.
Upravo tu je još jedna startna falinga novoljevičara: nigdje se ne vidi direktno izražavanje njihovo, jesu li (ili nisu) za zamjenu društvenopolitičkog i ekonomskog sistema zvanog kapitalizam? Tipična mudrolija socijaldemokrata, koji izbjegavaju eksplicitno očitovanje, tragajući za izgubljenom stvarnom demokracijom u okviru smetlišta gdje se ona ni ne krije. Pa je nikad ni neće pronaći. Postoji još nekoliko lijevih strančica u državi (koje se sve samodeklariraju kao neka nova ljevica, ali jedva egzistiraju), sa vrlo sličnim stavovima novih “novoljevičara”, ali u predprogramskim najavama ni riječi ne vidim oko pokušaja objedinjavanja, sem poziva na suradnju, što je vrlo daleko od ujedinjavanja (doduše, budimo dobronamjerni, može biti prvi korak u tom smjeru) u zaista jaku,socijalističku ljevicu koja bi radila na općim društevnim promjenama, a ne samo popravljala čvor na kravati šlampavo ustrojene države. Naime, riječisuradnja i ujedinjavanje se kvalitativno vrlo razlikuju (surađuje i SDP saHNS-om, kad su u koaliciji).
Svakako, ovoj se primjedbi može uputiti prigovor da ustrojavanje socijalizma, nasuprot kapitalizmu kao globalnom sustavu, i samo mora biti sveobuhvatno, pa je onda iluzija očekivati od sitne stranke skoro još sitnije države, da krene tim putem. Doduše, točno – ali tome valja dodati da je porijeklo moćnog Nila u malom izvoru, koji se uporno, iznova doslijedno i neprekinuto napaja vodom, na svom putu do ušća prikupljajući bezbroj novih pritoka. Komunistička partija narasla je na stremljenjima „nekoliko“ doslijednih entuzijasta u zastupanju svojih ideja; HDZ podjednako, na „par“ zastupnika nacionalšovinističke, kapitalistički orijentirane kontrarevolucije – obje partije za svoj rast iskoristivši nastale povijesne okolnosti.
Ove retke ne treba shvatiti kao klin u tijelo još nerođene stranke, s željom da propadne prije no se uopće ispilila, već kao poticaj promišljanju budućeg djelovanja, u čemu im želim svako dobro. Ali, na putu za socijalizam, jer mesocijaldemokratske maskerade zaista ne interesiraju. Toliko sam od povijesti ipak naučio. Zanimaju li društvo kao cjelinu, mogu samo ponoviti da“krčag ide navodu dok se ne razbije”. A onda se obično ne prolije voda, već krv.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
