Davos
Davos, pitomi švicarski gradić smješten u istočnim Alpama u kotlini rijeke Landwasser, poznat je kao zimski turistički centar za potkožene ljubitelje skijanja, ali se naročito pročuo po sjednicama Svjetskog ekonomskog foruma na kojima se – otprilike krajem januara svake godine – već pola stoljeća okuplja svjetska ekonomska i politička elita kako bi, po zamislima osnivača Foruma, profesora Klausa Schwaba, raspravljala o svjetskim problemima ne samo ekonomske vrste. No, što da se zamajavamo – o tome kako na najproduktivniji način zaštiti sustav koji ih je iznjedrio. Jedan svjetski institut karakterizirao je ovaj tradicionalni skup kao „mafiokraciju bankara, industrijalaca, oligarha, tehnokrata i političara. Oni promiču zajedničke ideje i služe zajedničkom interesu: vlasti.“ U vrijeme održavanja Foruma, na rubovima grada okuplja se tisuće demonstranata kojima nije dozvoljen ulazak u mjesto, jer se u društvo svjetskih mudonja zaštićenijih od ličkih medvjeda snajperistima na svakom uglu i uzvisini, dolazi samo uz pozivnicu. Protestira se protiv siromaštva u svijetu, neravnomjerne raspodjele svjestskih bogatstava i sličnih stvari koje demonstranti smatraju posljedicama pohlepnog, grabežljivog kapitalističkog sustava, a sve više protiv njegove neučinkovitosti u rješavanju ekoloških problema i klimatskih promjena kojih je sam sustav, zarad nezajažljivosti bogaćenja elita na račun ostatka svijeta i ranjavanja prirode (koja sve više uzvraća udarce na koje kao da su visoki gosti Davosa imuni), uzročnik.
Kroz pitomo mjestašce s nešto više od deset tisuća stanovnika protiče rječica Landwasser, a na sjeveru dominiraju dvije-tri hiljade metara visoki vrhovi prepuni skijaških staza i hotela za njihove korisnike, ispresjecani dubokim ledanjačkim koritima pruženima ka gradu. Zbog mogućih lavinskih grožnji za skijaše i sam grad, postavljeno je bezbroj protulavinskih štitnika ponad najposjećenijih skijaških terena i najugroženijih dijelova grada. Prema sjeveru od centra grada prostire se maleno prirodno jezero (Davoser See) dužine oko kilometar i pol, te pola kilometra širine – čije se vode koriste kao energetski rezervoar – ljeti omiljeno kupalište i mjesto brodarenja manjim plovilima. S južne strane Davosa su nešto niži brežuljci, a cijela se kotlina otvara prema zapadu. Grad je važni, ne samo švicarski već i svjetski zimski skijaški centar koji je čak zajedno sa St.Moritzom izložio svoju kandidaturu za Zimske olipijske igre, čemu su se Švicarci oštro suprotstavili. Nešto prije održavanja Svjetskog ekonomskog foruma, a naročito poslije njega, mjesto je prepuno ljubitelja skijanja, a ljeti dolaze planinari kako bi uvježbavali na vrhovima koji se nadvijaju nad gradom, uspone na još dojmljivije svjetske visove.
Poslijednjih godina, vjerojatno to nitko nije primijetio, a ako i jeste to je povezao s pojačanom turističkom ekspanzijom ovog dijela jedne od svjetskih turističkih velesila, učestale su svesezonske grupne i individualne posjete mladih skijaša i skijašica, kao i alpinista, s raznih geografskih širina. Na stotine njih, koji bi pripreme za penjanje na vrhunce začinjavali kupanjem, brodarenjem i ronjenjem na ne odveć dubokom jezeru. Oboružani primjerenin rekvizitima (skijama, daskama za jedrenje, alpinističkom ili ronilačkom opremom), razmiljeli bi se s naprtnjačama na leđima po obližnjim vrhovima ili obalama jezerceta, uglavnom polazeći od malene lučice za sitnija plovila. Kako kapitalizam propagira protok blaga, ljudi i ideja (ako mu baš nisu odveć subverzivne), mada Švicarska nije članica EU ne bješe teško turističkoj omladini učestalo dolaziti na provod u taj skijaški raj. Da je netko vodio statistiku posjeta prema imenima dolazećih, moguće bi primijetio da se iz godine u godinu ona ponavljaju, što uostalom ne zanima poduzetnike ako dotični uredno plaćaju boravak i ekskluzivne želje kojima elite obiluju. No, kako statistike te vrste nisu vođene, jer ni ne bješe razloga za njih, sve je prolazilo mimo očiju javnosti, koju je najviše zanimalo da se u vrijeme održavanja Foruma ne zbivaju situacije koje bi bacilje crnu mrlju na njihov grad i državu.
Nitko stoga nije ni primjećivao prečesta zadržavanja skijaša, alpinista te ljubitelja brodarenja i ronjenja, na mjestima koja baš i nisu previše odgovarala razlogu njihova prisustva u Davosu. Moglo se pažljivim promatračima, kojih i nije bilo sem pokojeg turista koji bi s vidikovaca brojnih hotela dalekozorom šarao okolišem diveći se prirodnim ljepotama, primijetiti često boravljenje tih došljaka kojima je grad pružao gostoprimstvo, u blizini protulavinskih zapreka, među prividno slučajno odabranim drvećem, ili kako rone uz zapadnu obalu jezerceta, plićina kojega nije davala nikakva razloga za to. Obično bi muški nešto čeprkali po tlu ili dnu jezera, dok bi ženske sjedile na lavinobranima ili na obali međusobno čavrljajući, ili odvraćajući pažnju slučajnog domaćeg namjernika svojim izgledom i raspitivanjem o lokalnim znamenitostima i sportskim terenima. Tako se ta čudna, od nikoga primijećena aktivnost pridošlica, koji bi tu i tamo ozbiljno skijali, planinarili ili ronili kako ne bi privukli neželjenu pažnju, ponavljala godinama, baš kao što su se periodički okupljali svjetski moćnici sa svojim raspravama i mondenim provodima u njihovim pauzama, kao što su ciklički stizali turisti s raznih strana svijeta u prakticiranju svojih zimskih aktivnosti, uživajući prirodne ljepote i usluge koje im je Davos neštedimice pružao, baš kao što su se uči održavanja Foruma okupljale gomile antikapitalistički raspoloženih prosvjednika, a tajne službe, policija i vojni snajperisti zauzimali položaje s kojih bi štitili elitu koja drma temeljima svijeta.
Protivnici klimatskih promjena sve su više prevladavali među mladima (stariji su naprosto priželjkivali mir do svog odlaska s pozornice života, ne mareći u kojem stanju će vratiti svijet onima od kojih su ga posudili), shvaćajući da planeta klizi prema rubu provalije, dapače da se već opasno klati na rubu ponora iz kojega nema izlaska. Kako reče jedan novinar, „kulminiraju požari, poplave, vulkanske erupcije, dugotrajne suše, razorni uragani, tsunamiji, otoci tonu u ocean, topi se milenijski permafrost u tundrama i na visokim planinama, pucaju ledenjaci na polovima, trava osvaja Grenland, ubrzano nestaju biljne i životinjske vrste…“. Javnost pokazuje sve veće neraspoloženje – držano kako tako pod kontrolom teško naoružanih oklopničkih kohorti koje za siću štite bahate milijardere, milijunere i njihove eksponente na vlasti – prema vladajućima i sustavu kojim drmaju, što nimalo ne brine moćnike u svojim razmetanjima bogatsvom otetim narodu, upućujući mu optimističke poruke glede budućnosti svijeta. Koja gro smrtnika brine tek za period u kojem borave na njemu. Protesti, jednako periodički, sve su žešći, predvodi ih mlada djevojčica-djevojka-žena s više inteligencije od sume inteligencije okupljenih vladara svijeta, i to se ponavlja iz godine u godinu. Tko bi onda uopće obraćao pažnju na neke „sumnjive“ aktivnosti par stotina zaljubljenih parova ili prijateljskih grupa koje se jednako periodički, uvijek u drugim razdobljima godine, okupljaju na davoskim terenima?
Te godine bila je neuobičajeno oštra zima u cijeloj Evropi, a ni najstariji stanovnici Davosa nisu se sjećali slične u proteklih pedeset godina. Duboki snijeg je prekrio okolne planine tako da su i održavatelji skijaških staza imali probleme u njihovom pripremanju. Dosezao je do samih vrhova antilavinskih štitnika, a povremene manje lavine inducirane su usmjerenim eksplozijama kako bi se onemogućile one katastrofalne. Zima je stezala tolikom silinom da su se gotovo mogla čuti pucanja kora stabala, ali sve to nije sprečavalo učesnike novog Foruma da se okupe brojniji nego ikad. Nasuprot tome, mimo očekivanja i na čuđenje policije koja je štitila učesnike, demonstranata gotovo da nije bilo, o čemu su u pauzama zasjedanja raspravljali i njeni učesnici. Skoro opći zaključak bijaše da se ramažena aktivistička omladina prepala vremenskih uslova, te radije ostala kod kuće grijati svoje stražnjice, kako su posprdno komentirali neki od forumaša. Oko stopedeset predsjednika, premijera, kraljeva i emira svjetskih država, uz više tisuća prebogatih milijardera koji se smatrahu pozvanima raspravljati o svijetu (a prije svega uzajamnim susretima učvrstiti svoj neformalni savez, što se dakako oštro pobijalo pred javnošću), okupilo se krajem januara te zime za pamćenje, da bi raspravljali prvenstveno o klimatskim promjenama. U jutro kad je zakazana plenarna sjednica, konferencijska dvorana bijaše ispunjena do poslijednjeg mjesta, jer je svatko htio imati dokumentaciju pred svojim i građanima svijeta o vlastitom učešću i političkoj, odnosno ekonomskoj težini. Policija i snjaperisti lijeno su čavrljai na svojim mjestima, uvjereni da rad kilavih protesta ove godine neće imati odveć posla. Nitko od njih, pa vjerojatno ni od stalnih stanovnika Davosa, nije primijeti dron koji se pojavio nad gradom, lebdeći na velikoj visini. Nitko nije obratio pažnju na seriju eksplozija odjekujućih sa padina sjevernih visova, misleći da se radi o uobičajenom induciranju malih lavina, ali im nije mogla promaknuti tutnjava dolazeća sa zapadnog kraja davoškog jezera. Ledena kora jezera bijaše probijena, ali problem bijaše taj što je niz dobro raspoređenih i tempiranih eksplozija istovremeno otvorilo prolaz vodi prema gradu. I dok oni najbliži jezeru nisu ni stigli shvatiti o čemu se radi, a nadiruća voda ih je već povukla u svoj ledeni zagrljaj, gotovo nitko sem osamljenih domaćih skijaša nije shvatio – što im nije baš puno pomoglo – kako se s padina Pischahorna, Jakobshorna i Rinerhorna, sinhronro, usmjerene prema usjecima koji vode prema gradu, probivši sve protulavinske zapreke, tisuće tona snijega ogromnom brzinom valja prema mjestu. Snježna masa sa sjevera i nadiruća bujica sa sjeveroistoka sastale su se negdje na sredini kotline stvarajući smrtonosnu ledenu smjesu, uništavajuću sve što još svaka zasebno nisu napravile. Cijeli grad, sa svim svojim stanovnicima i pristiglim visokim zvaničnicima nestao je u svega par minuta katastrofe kakvoj svijet rijetko prisutvuje. Svi učesnici konferencije, predsjednici, premijeri, kraljevi, emiri, menadžeri, milijarderi i milijuneri izginuli su, a da ni shvatiti nisu stigli što ih je snašlo. Istraga je – da su njeni rezultati predočeni javnosti – pokazala visoku korelaciju između višegodišnjih posjeta čudnih posjetitelja, njihovih neobičnih djelatnosti na koje nitko nije obraćao pažnju, višegodišnjeg odsustva ma kakvih posljedica po grad, pojave drona nad njim u času održavanja Foruma upravo te, svjetski jedva s kojom usporedive zime, neobično odsustvo prosvjednika i njihove voditeljice upravo tada, serije tempiranih eksplozija koje su uništile protulavinske štitnike istovremeno je izazvavši i usmjerivši preko klanaca ka gradu, s onima koje su razorile obalu jezera uzrokujući pravi riječni tsunami, te kratkog elektronskog impulsa odaslanog s nad gradom lebdećeg drona, časak prije tih zbivanja.
Ne znam što je dalje bilo, sem da je to mogao biti „dan D“ za Zemlju, dan koji ju je mogao skrenuti sa smjera u kojem se kretala. Rezultati istrage namjerno su zatajeni, a svega par preživjelih davošana podmićeno je ili ucjenjeno dobrim razlozima da svoja zapažanja zadrže za sebe. Osim goleme tuge koja je zahvatila svijet, većim dijelom uslijed pogibije svojih dresera, a manjim zbog smrti stanovnika Davosa, izostala su moraliziranja jer ljudi za njih nisu vidjeli razloge. Sve je procijenjeno i objašnjeno sinergijom nesretnih okolnosti izazvanih dotad nezapamćenom zimom. Nestanak golemih količina eksploziva C4 pred nekoliko godina, iz NATO-vih baza na Bliskom istoku, nitko nije povezivao s katastrofom, jer javnosti i to bijaše nepoznato. Svijet, nakon nekog vremena opet utonuo u svakodnevicu preživljavanja, očajavanja, demonstriranja i beznađa, ali bezglavo vjeran svojim pastirima, kao što nije uviđao nelogičnosti u objašnjenju „davoske katastrofe“ (kako je u povijesne udžbenike ušao opisani događaj), još je manje povezivao pogibiju predvodnice antikapitalističkih demonstracija u sumnjivim okolnostima, s nizom naizgled napovezanih smrti mladih ljudi kojih je zajednička karakteristika bila – ne izazivajući nikakve sumnje, ako ju je tko uopće uočio – da bijahu redovni posjetitelji Davosa prije katastrofe koja ga je zadesila. Svjetski ekonomski forum prestao se, bar je javnost imala tu percepciju, održavati sastajanjem učesnika, ali su mnogi posumnjali da se i dalje održava videokonferencijama. Dan pogibije svjetske političke vrhuške, nakon veličanstvenih pogreba i višednevnih žalovanja u državama koje su predvodili, Rezolucijom Generalne skupštine UN proglašen je Svjetskim danom pravednika, kad su se njihovi nasljednici za kormilom planete nabacivali dubokim mislima o vizionarskim doprinosima svojih prethodnika svijetu, koji se sve više naginjao ambisu. Nestalih prosvjednika nitko se – sem njihovih obitelj – nije prisjećao, jer i nije vidio neke povezanosti među njima. Pojedini preživjeli članovi otpora, koje ili istraga nije otkrila, ili su bili prisiljeni otići u ilegalu, nastavili su razmišljati o učinkovitim načinima na koje mogu doskočiti videokonferancijama gospodara svijeta, i ovoga skrenuti s ruba provalije s kojega samo što se nije sunovratio.
Par preživjelih iz ilegale je kontaktiralo nekoliko intelektualaca doživljavanih kao savjest čovječanstva, te istina više ne bijaše samo vlasništvo tajnih službi, ali od toga slabe vajde. Svi pokušaji njenog objavljivanja završili su prijetnjama njihovim obiteljima, kao da su špije svojom efikasnošću htjele oprati nemar koji je omogućio davosku katastrofu. Tko poznaje bajku o caru Trajanu i kozjim ušima, shvatit će da tajne ne ostaju tajnama zauvijek, jer uvijek ima ljudi od formata spremnih prkositi prijetnjama i izložiti život za istinu. Tako mi je dospio u ruke rukopis svjetski poznatog i uglednog, a također sudbinom svoje obitelji ucjenjenog X-a, koji sveobuhvatno, u skladu s dostupnim mu spoznajama iz prve ruke (od učesnika „akcije Davos“ kao i Mosadovog zviždača) piše o slučaju. U uvodu knjige postavio je pitanje zašto su vršene tajne likvidacije otkrivenih urotnika protiv svjetskog poretka (poput učesnika svojevremenog ubojstva izraelskih olimpijaca na igrama u Münchenu) a ne javno suđenje pred međunarodnim sudom Svjetske organizacije – nakon njihova privođenja kapitalističkoj pravdi – nešto slično izraelskom suđenju Eichmannu, ili ratnim zločincima s tla bivše Jugoslavije. Odgovor mu je odrješito jasan. Kao prvo, time bi se priznao pravi karakter zbivanja u Davosu, odnosno nezadovoljstvo koje je ovladalo svijetom tako da su mladi bili spremni upustiti se u takvo što. Drugo, pokazale bi se slabosti najpoznatijih svjetskih tajnih službi koje nisu uspjele preduprijediti događaj, čime bi se poljuljao stav plasiran javnosti o njihovoj praktičnoj svemogućnosti. I treće, javno suđenje kreatorima cijele katastrofe, uz mogućnost njihove obrane, iznijelo bi pred oči svijeta cijeli niz činjenica iz života vrhunske svjetske političke i ekonomske elite kao i politike koju su vodili, što si posebno najviđenije države nikako nisu mogle dozvoliti, jer bi moglo u javnosti preokrenuti godinama nametan stav prema njima. Kao poslijednje, sve bi to među ljudima moglo ojačati stavove manjine, kako cijeli sustav protiv kojeg su na najdrastičnij način ustali mladi, nije nedodirljiv i nesalomljiv. Na samom početku, ograđuje se od moraliziranja koje bi očekivao od građana da su upoznati sa zbivanjem, kako su nevini stanovnici švicarskog gradića svijesno žrtvovani ostvarenju ciljeva grupe fanatika, navodeći slučajeve (Dresdena, Hiroshime, Nagasakija i niz drugih) u kojima je svjetska „nefanatična“ vrhuška svijesno žrtvovala mnogo veći broj nevinih građana u ime ciljeva ni izdaleka etički usporedivih s neostvarenim ciljem „davoske grupe“. U jedne, najopasnije nacije po ljudski rod u njegovoj povijesti, uobičajeno ih je smatrati „kolateralnim žrtvama“ u navodno legitimnom ostvarenju „viših“ ciljeva. Stave li se na tezulju žrtve obje strane, jasno je koje odnose prevagu, osim ako ih obje smatramo nemoralnima, što javnosti baš i nije uobičajeno. Na moguće prigovore kako ni on nije ništa drukčiji jer se cjenka ljudskim životima, izrazio je žaljenje da se svijet cijelu povijest cjenka svojim „najvećim bogatstvom“, što ga je i dovelo dotle gdje se nalazi. Cijela stvar se, prema njegovom mišljenju, može shvatiti odmjeravanjem broja žrtava i cilja za koji su – svijesno ili nesvijesno – položile živote. Oduzetih života žitelja Davosa spram onih cijelog ljudskog roda, strovali li mu se domaja u ponor. Tko će preostati moralizirati i imenovati krivce za tragediju jedine(?) inteligentne(?) vrste u svemiru?
S tim se možete ili ne morate složiti, no povedite računa da vam – dok čitate ove redove – „nepoznat netko“ u potaji kroji sudbinu, kalkulirajući nebrojenim životima u ime svojih interesa, a vi niste spremni ni pomisliti na uzvratnu reakciju. Umjesto Davosa sličnu sudbinu može doživjeti i vaš grad, o čemu vi pojma nemate sve dok se ne desi, ali prije negoli vas ta zabrinjavajuća činjenica usmjeri na moraliziranje o nevinim žrtvama i sve u tom smislu, pokušajte se prisjetiti jesu li, primjerice, građani Hiroshime išta slutili o nadolazećoj sudbini i jesu li moguće i oni nevini stradali poput žitelja Davosa? I što onda? Life goes on, slegnut ćete ramenima, sve dok i vaša koža ne dođe u pitanje, pa ćete nakon prvotnog zgražanja (doznate li ikad pravu istinu) nastaviti živjeti nesvijesni prijetnji nadvijenih nad vas, baš kao i na cijelu planetu. Učesnici, međutim, davoskih zbivanja bijahu toga itekeko svijesni te su odlučili djelovati, ne zamarajući se „kolateralnim žrtvama“, kao što te ne čini ni vlada spomenute nacije. To je autor spisa koji mi je igrom slučaja postao dostupan, nazvao sindromom „poslušne ovce“. Kad pastir ubija ovcu tek je primijenio svoje sveto pravo; obrnuta stvar je moralno neprihvatljiva. Etičari izložene dileme označavaju terminom makijavelizam (cilj opravdava sredstvo) grozeći se takvih pomisli, dočim im se cijela povijest podsmjehuje svojim zbivanjima. Dovedeno do krajnosti, klanja širom svjetskih klaonica nikako se potom ne mogu opravdati vašom potrebom da namirite glad. Što će zakleti moralisti izbjegavati primjedbom da se radi o različitim vrstama, čime ustvari kažu da je klanje druge vrste dozvoljeno, praktički potvrđujući da je „čovjek mjerilo svih stvari“. Tko zna, možda jednom ljudska trupla budu punila hladnjake vanzemaljskih vrsta vođenih sličnim razmišljanjem. Uvaženi X samo ukazuje da cijela povijest govori jedno, dok idealisti ponavljaju nešto što na nivou vrste (još?) nije uhvatilo korijena. Sve te etičke sumnje teško da mijenjaju svakodnevnu praksu prosjeka koji se predaje životu, prilagođavajući se bez ikakvih primisli o zaplotnim planovima svojih pastira, prepuštajući se vjekovnoj životnoj filozofiji („u se, na se i poda se“) pojačanoj biblijskim stihovima da sve ima svoje vrijeme. „Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; // Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; / Vrijeme ratovanja i vrijeme mira”, ne mareći za skepsu pjesnikovu: „Doba života i doba smrti. / Zar ih zaista toliko dijeli? / Nismo li svi sa iste crte / granicu boli prijeći htjeli“. Najbitnije zaključke autor teksta u mojem posjedu ostavlja za kraj. Cijeli „slučaj Davos“ ukazuje, kao prvo, da nisu tajne službe jedino privilegirane tajnošću svojih operacija, već to – bez obzira na ciljeve – mogu biti i vansistemske (s tog stajališta ilegalne) organizacije. Uostalom, kaže autor, ne potvrđuje li to operacija rušenja newyorških blizanaca, o kojoj sva silesija tajnih službi nije ni slutila. Davoška operacija i kolektivni smak narodnih dresera trebala je biti poticaj na skretanje planete s puta ka kolapsu, a što se izjalovilo. Dužnosnici su naprosto zamijenjeni novim vođama na istom putu, a svega u par zemalja su pokušani državni udari. Reakcija ne naroda, već nestrpljivo stremećih postati novim elitama, od kojih se većina izjalovila. X pesimistički konstatira uspjeh dresera čovječanstva. Jednako shvaća da je svaki masovni pokret – revolucija – osuđen na neuspjeh bez suradnje s nezadovoljnim pripadnicima establišmenta, koji podjednako pridonose revoluciji ali i ograničenju njenih ciljeva, kad su zadovoljli svoje parcijalne interese.
Postepeno je Davos klizio u pozadinu svijesti ljudskog roda, tek prigodice orijentiranog da jednom godišnje, na dan katastrofe koja ga je zadesila, memorira nevine i vine žrtve. Pritom su poslijednje prikazivane kao značajne povijesne ličnosti, bez obzira kolikih ratova bili pokretači ili na indirektni način uzrokovale stradanja. Dali se u konkretnom slučaju radilo o teroru ili idealizmu, mogu li se pravdati davoške žrtve kao što se pravdaju žrtve obaju svjetskih i niza kolonijalnih ratova, autor je ostavio čitateljima još nepublikovanog spisa da zaključe. Kako istih nije ni bilo, ostaje povijesti kad tad objelodaniti činjenice o događaju, sjećanja preživjelih stanovnika kao i izvršitelja samog čina (interesantno, autor ga naziva činom, a ne zločinom!) koja nesumnjivo negdje postoje i u pisanom obliku, ali kad se to desi bit će irelevantno po ljudski rod i njegov položaj bliže ili dalje od ruba ponora. Upravo kao što je manje više irelevantan svaki povijesno udaljeni događaj aktualnim žiteljima svijeta. Nije stvar u tome jeli se Davos desio, ili hoće li se desiti – kako god ga nazivali – već reakcija svijeta na povijesno zbivanje koje mu pruža šansu da se sagleda, i djelatno reagira promjenom svog ponašanja. Inercija je svojstvo materije, ali i duha. Podjednako može biti štetna i korisna. S jedne strane sprečava brzopleto djelovanje, s druge strane može zauvijek zakočiti nužnu reakciju. Što je veća gomila u pitanju, inercija masa je to veća; uostalom zato se individualna ubojstva dešavaju svakodnevno, ali ne i revolucije. Akteri davoške operacije htjeli su ubrzati sazrijevanje uslova za akciju, ali su se prevarili – uvjeti se stvaraju spontanim razvojem stvari koje jesu kakve jesu, i teško je ubrzati ih. Ishitrenom akcijom protiv par tisuća krivaca, svakako ne baš nevinih, likvidirani su i nevini građani. Spontanim razvojem do očekivanih (od dalekovidnijih osoba) promjena bit će likvidirano – samo to nećemo zvati tim imenom – nebrojeno veći broj istih. Čini se, zaključuje autor spisa koji posjedujem, da je ljudski rod osuđen do vječnosti rješavati problem „kad zrno čini gomilu“. U tom rasponu – od sada do vječnosti – ponavljat će se međutim praktični pokušaji svih koji su shvatili zaludnost bavljenja tom glavolomkom, da nametnu svoje viđenje svijeta bez obzira na posljedice. Uostalom, da ih one toliko brinu, od davnina bi svijet bio oaza mira, razvoja, pravednog i sretnog života svojih stanovnika.
Ladislav Babić
Objavljeno u časopisu “Diskurs (Vol 1./No 2./ 2020.)
