Boluje li čovječanstvo od demencije?
Čitam tri teksta, originalni Habermasov – „Zapadna dilema“ – i dvije reakcije na njega (1, 2), od kojih sva tri problematiziraju učešće Njemačke u rusko-ukrajinskom ratu i njenu „krizu identiteta“ u sklopu zajedničke reakcije Zapada; potonja dva preko kritičkog osvrta na Habermasa, i ne mogu se načuditi. Objektivnom analizom daleko ih nadilazi kratki, mnogo općenitij tekst Eli Zaretsky-ja – „Aristotel u Ukrajini“. Bez suvišne analize dovoljno bi bilo navesti samo uvod u njegov tekst:
„Po Aristotelu, ne možemo razumeti neku pojavu ukoliko ne razumemo ono što je uzrokuje, ali „uzrok“ je za Aristotela bio složen, višeslojni koncept. U slučaju rata između Ukrajine i Rusije, Aristotel bi rusku invaziju na Ukrajinu svakako označio kao delatan uzrok – neposredni pokretač rata – ali bi smatrao da se za njegovo dublje razumevanje mora ući u materijalnu istoriju Evrope. Treba utvrditi kako je tu istoriju oblikovao Drugi svetski rat sa svojim dugoročnim posledicama koje su dovele do praktične kontrole Amerike nad evropskim kontinentom. Aristotel bi se pozabavio i ukupnim ili konačnim pravcem istorije o kome se u Ukrajini odlučuje.“
I to bi za svakog kritički nastrojenog čitatelja koji je pročitao navedene tekstove, bio sasvim dovoljan dokaz Habermasove zabludjelosti u nedoslijedno „filozofiranje“ oko uzroka rata i dvojbenosti njemačke vlade kako se praktično postaviti prema njemu. S obzirom na visoke godine našeg filozofa (93 mu je), moguće to i ne bi trebalo čuditi od deklariranog ljevičara.
Spominjanje dviju generacija koje s različitih aspekata pristupaju aktualnom ratu (starije, s iskustvima 2. svjetskog i potonjeg „hladnog rata“ i one mlađe bez tih iskustava) je s etičkog stajališta sasvim promašeno. U svako povijesno vrijeme postojat će „starija“ i „mlađa“ generacija ljudi, pa ako pretpostavimo da će uvijek među njima biti razlika – s obzirom da je povijest dinamička kategorija – onda bolje da odmah izvršimo suicid. Naime, ili postoje humanistička etička pravila koja bi trebale poštivati sve generacije, ili postoji jedno jedino pravilo – da nema nikakvih pravila. Sasvim dovoljno za beskonačno perpetuiranje srazova „starih“ i „mladih“ oko bilo kojeg svjetskog problema. Uostalom, iz daleko najvećeg dijela povijesti nemaju neposrednog iskustva ma koje živuće generacije. Inzistiranje Habermasovo na kršenju međunarodnog prava i humanitarnih principa:
„Na pozadini ovih emocija narasta negativan odnos prema Putinu i ruskoj vladi koja je pokrenula varvarsku agresiju sistematski kršeći međunarodno pravo i humanitarne principe.“
u oštroj je koliziji, slama se nad njegovom podrškom bombardiranju Jugoslavije – intervenciji NATO saveza na Kosovu – bez odluke Saveta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Gotovo se čini kao da su za Habermasa (baš kao i za Ameriku) Ujedinjeni narodi tek „kvisko“ koji se vadi ili ne vadi iz naftalina, u skladu s vlastitim potrebama pravdanja ili nepravdanja vojnih intervencija širom svijeta. Ili su UN relevantni faktor međunarodnih odnosa, u skladu s Poveljom ujedinjenih nacija, usvojenom prilikom njihova formiranja, ili su posve nepotrebna organizacija koja van humanitarne pomoći apsolutno ničemu ne služi! Nije stvar u razlikama tumačenja praktičnih međunarodnih odnosa od strane dviju različitih generacija, već u tome koliko se sve generacije pridržavaju usvojenih i od državnika svijeta potpisanih pravila igre. Baš kao što košarku ili nogomet ne smiješ igrati van njihovih pravila, tako treba biti i s „igrom“ međunarodnih odnosa. A da tome nije tako, više je nego očito, gdje ne treba navoditi više primjera negoli ad acta odbačeni Helsinški dogovor iz davne 1975. godine, ili pak Osnovna načela nesvrstanosti sadržana u još ranijim zaključcima Bandunške konferencije iz 1955., obuhvaćajući deset načela koja su se sudionice obavezale slijediti (masu prije i poslije potpisanih i prekršenih sporazuma nepotrebno je spominjati).
Ono što je najočitije u Habermasovu tekstu, kao i u reakcijama na njega, je potpuno nepoštivanje Aristotelove – u okvirima međunarodnih odnosa jedino ispravne – logike. Geneza sukoba Rusije i Ukrajine, kao i etički osvrti na djelovanje Sjedinjenih Država, makar samo nakon Drugog svjetskog rata, uopće se ne spominju. Irak, Libija, Afganistan,…, neprestane prijetnje drugim državama sankcijama (najjačoj ekonomskoj sili svijeta nije potrebna prijetnja nuklearnim oružjem) – od Kube preko Irana do najnovijih, Rusiji – posve su zanemarene. Da se tek usput spomene, glede ruskih prijetnji nuklearnim oružjem (jedini cilj kojih je držati Zapad podalje od direktnog učešća u ratu – što on, barem za sada, jako dobro shvaća – u kojem itekako posredno učestvuje, sa za njega jeftinom ukrajinskom ljudskom silom!), jedina država koja je (i to čak dva puta) upotrijebila nuklearno oružje protiv civila su Sjedinjene Države! Spominjanje suđenja Putinu pred međunarodnim sudom, ionako pusta iluzija, u oštroj je koliziji pred potpunim zanemarivanjem američkih ratnih zločina tijekom proteklih tričetvrt stoljeća, da ne pričamo o naglo probuđenim moralnim reakcijama zapadnih političkih i civilnih faktora, koji su se glede spomenutih tek stidljivo javljali, ne zahtijevajući izvođenje američkih političara pred sud. Da, istina je, glede Vijetnamskog rata djelovao je od 1966. godine privatni narodni sud, takozvani „Russellov tribunal“, odjek kojega je u javnosti bio daleko od trenutne, zapadom orkestrirane antiruske histerije. U pogledu toga nije naodmet reći da su narodi svijeta, izgleda, osuđeni da uvijek iznova „otkrivaju toplu vodu“. Ili si doslijedno usvojio međunarodna, napose humanistička, pravila ponašanja, ili si barbarin zakrinkan prilično prozirnim kvazicivilizacijskim maskama. Ako je potrebno, nakon upozorenja svjetskoj javnosti, uvijek iznova ponavljati etički nezrelim generacijama i njihovim voditeljima poruku danu u „Dubrovačko-Philadelphijskoj izjavi“, javno pročitanoj 21. maja 1976. godine u Philadelphiji (SAD) na humanističkom „Kongresu svjetskog jedinstva“:
„Potvrđujemo da nikada prije ljudi nisu bili tako neraskidivo spojeni zajedničkom sudbinom kao danas. Ali kakva je to zajednička sudbina? Čovječanstvu prijeti potpuno uništenje nuklearnim ratom i rastuća opasnost od ekonomskog kolapsa uzrokovanog utrkom u naoružanju. Za milijune, osnovne potrebe hrane, odjeće, skloništa, zdravlja, slobode, ljudskih prava i obrazovanja nisu zadovoljene. A ove potrebe su sve više pogoršane kontinuiranom populacijskom eksplozijom. Još jedna prijetnja dolazi od naše zloupotrebe okoliša. Štoviše, ove probleme je nemoguće riješiti u sadašnjim okvirima političkih struktura. S druge strane, postoji znanstveni i tehnološki napredak, s mogućnostima o kojima se do sada nije ni sanjalo, za oslobađanje ljudi od siromaštva, gladi, prava i obaveza, a za očuvanje našeg lijepog svijeta trenutno se razvija. U velikoj mjeri nego ikad prije, vrijednost za stvaranje smislenog života za sve ljude, zajedno sa sredstvima da se on ostvari, danas postoji.“,
onda cijelo čovječanstvo živi u iluziji varave nade, i nikakvi Habermasi i ini filozofi, te njihovi tumači, koji od danas na sutra mijenjaju svoje stavove, ga ne mogu spasiti. Danas ta humanistička etička načela – koja uostalom već postoje i u mnogim deklaracijama o pravima čovjeka („Opća deklaracija o ljudskim pravima“, „Helsinški završni akt“,…) a „pojela ih maca“ – nastoji zalud obnoviti šačica suvremenih humanista. Uostalom, što su svjetski političari doli šačica ljudskog jada, interesno potkoženih, nemajućih ikakvu vezu s filozofijom humanizma i njenom primjenom. U času kad nuklearna velesila prijeti (rekoh iz kojih razloga) upotrebom svojih nuklearnih potencijala, što li je zazivanje vojne intervencije Zapada nego poziv na kolektivno samoubojstvo? Neki mediji samo što ne zazivaju treći svjetski rat („Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem“, Einstein), ne videći nepremostivi moralni jaz između pomoći ratom pogođenoj Ukrajini, i po čovječanstvo mogućeg armagedona ukoliko se prihvate njihovi naivni, u danim okolnostima vrlo opasni pozivi.
Naivna, bolje rečeno tendenciozna presuđivanja postupaka zaraćenih strana (prvenstveno ruske) od kojekakvih analitičara, ne vode računa o najobičnijoj humanističkoj logici, i činjenici da možemo razlikovati njenu manje – mirnodopsku – i posve izvitoperenu ratnu varijantu, koje se primjenjuju u skladu s uslovima odgovarajućima onima koji javnosti naturaju svoje (interesno) viđenje stvari. Lijep primjer je citat:
“Haidai je kasnije izvijestio da su ruske snage zauzele hotel na periferiji grada, oštetile 14 visokih zgrada i da se bore na ulicama s ukrajinskim snagama. Striuk je rekao da je došlo do bitke i na gradskoj autobuskoj stanici.”
Autobusni kolodvor i hotel su civilni objekti – u miru. Svatko tko bi tvrdio da su ti civilni objetki granatirani i da je to ratni zločin, ne zna što govori, odnosno – ne shvaća logiku rata. Naime, zašto bi se neki hotel morao zauzimati, i zašto se na autobusnom kolodvoru vode borbe, ako u/na tim objektima nema vojnih formacija? Već sama formulacija vijesti govori da su se one tamo nalazile, a time u ratu svaki civilni objet – po logici rata – postaje vojni objekt! Postavite si pitanje, zašto bi trebao biti granatiran vukovarski vodotoranj, ako odatle nisu uzvraćali branitelj, čime – opet po logici rata – on postaje sasvim legitimni vojni objekt. Priznali vi to ili ne! Po logici mira ucjenjivanje svijeta prehrambenim proizvodima je zločin, ali ne i po onoj ratnoj. Naime, zarad čega bi Rusi morali voditi računa o gladi u svijetu, kad Zapad, primjenjujući na njih sankcije ne vodi računa o njihovom utjecaju na svijet? To je naprosto logika rata. Ako ti meni činiš štetu ne vodeći računa o drugima, zašto ja ne bih uzvratio na sličan način – također ne vodeći računa o drugima. Daklem, sasvim je licemjerno predbacivati ono što sam činiš, smatrajući svoj čin prihvatljivim! Zabrana izvoza ili trgovanja može (i ne samo može) također utjecati na glad u svijetu, kao i ruski uzvrat – blokiranje izvoza žitarica. Rusi su najveći izvoznici žitarica na svijetu, pa je sasvim bespredmetno orjentirati se na njihovu osudu što to više ne čine, a posve je licemjerno ograničiti se na rusku blokadu izvoza žitarica zemlji s kojom je u ratu. Taj izvoz donosi novac, a novac bi zaraćena strana upotrijebila za nabavku naoružanja, kao što to – uostalom – i Rusi čine od zarade s izvozom plina i nafte! Da, to je logika rata, a onima koji je ne razumiju savjetujem da se prestanu navijački ponašati, već da se od logike rata koju ne shvaćaju okrenu logici mira – koju, čini se, shvaćaju još i manje.
Licemjerje je jedna od najupečatljivijih karakteristika ne samo jedinki, već i ljudskog roda. Istovremeno općiti, ostajući nevinima, to ne ide – dragi pojedinci i čovječanstvo u cjelini! Zar se to ne vidi i prilagodbama kojekakvih sankcija (od kojih, čini se, imaju više štete njihovi donositelji od onih na koje se odnose) – kako god se pozivali na etička načela – potrebama onih koji zvižde na bilo kakav moral, već brinu o grijanju zimi, ili o profitnim potrebama svojih ekonomija. Takve pragmatičke, ustvari nemoralne stavove servirane javnosti kao da su od općeg interesa, dobro ilustrira stav jednog moralnog liječnika glede pandemije korona virusa, jer logika i humanistička načela su univerzalni:
“Nije bilo najsretnije rješenje da se formira krizni štab. Od početka se govori o nekim kompromisima, a ja govorim da nema kompromisa za medicinare. Govori se i o postizanju balansa s ekonomijom. Za mene kao liječnika nema govora o nekim uslužnim djelatnostima, već samo o bolesti i bolesnim ljudima. Ne mogu liječnici sudjelovati u balansu. To je neprihvatljivo i neetički.”, (Dragan Delić, infektolog iz Beograda)
Zalud kojekakvi pametnjakovići, pa zvali se i habermasima, ako uvijek iznova otkrivaju ono što su zaista mudri ljudi otkrili već davno, davno – pred sijaset vjekova. To ne govori o ničem drugom, negoli da generacije uvijek iznova uče, a ne nauče ništa od povijesti – najsilovanije učiteljice ljudskog roda.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
