Blesonci
Na planetu Incognita, u državi Blesonija umro je Mačkon! Što se vas tiču Incognita, Blesonija i tamo neki Mačkon, nestrpljivi će odmah u frontalni napad, ali kad uzmete u obzir da neki samouvjereno smatraju Zemlju paklom neke druge planete – nije isključivo rečeno da se radi o Blesoniji – makar trenutak neka odvoje za dio povijesti ove mačje civilizacije. Mačje, kažem, jer planetu podijeljenu na dvjestotinjak suverenih (hm!) država, uglavnom su nastanjivali mačori, s izvjesnim brojem miševa – kako prvi nazivahu potonje, ukoliko ne bjehu s njima potpuno genetski kompatibilni. Mada izvan države baš i nitko nije čuo za njega, Blesonci su ga naprosto obožavali, u skladu s činjenicom da su im dva najveća uspjeha u cjelokupnoj povijesti (koju su izmišljali od pradavnina do vremena kad se tu i tamo koja fantazija pokazala bazirana na zbilji) bila, plasman u finale planetarnog natjecanja u tikvogonu (vrsti timskog kotrljanja trulih tikava po tratini, pobjednik kojega je okićen laskavim naslovom tikvokenjca za naredne četiri godine; kako autor nije ekspert za jezik rečene države, svakako je morao neke neprevodljive nazive zamijeniti za nas razumljivima), a drugim smatrahu beskrajnu poeziju mačkonovskog izražavanja duha mačorske nacije, poglavito u mjesecu parenja (našem ekvivalentu veljače). Skoro cijeli blesonijski mačji narod njegov odlazak je pogodio u samu generalnu narodnu mačju dušu, za koju bjehu uvjereni da prožima svakog iskonskog pripadnika vrste. Stoga, dan ispraćaja grandioznog mačjeg poete, čiji su ljubavnički doživljaji – praćeni milozvučnim notama mačo Mačkona i partnerica mu tijekom parenja – tjerali u orgazam žensku populaciju cijele države (postoje istraživanja koja naš termin mačo direktno povezuju s ovom vanzemaljskom planetom), čak i one koje su o tome slušale samo iz širećih se legendi, bješe proglašen mačkondanom. Nekovrsnim analogonom zemaljskog dana žalovanja za istaknutim ličnostima. Mačori koji su za Mačkonova života i njegovih ljubavnopoetskih avantura bivali beskrajno ljubomorni na svoje družice, ne jedan u sumnji da mačići nastali iz njihova ekvivalenta zemaljskom braku ustvari bijahu plod Mačkonovih erotskopoetskih eskapada, sad su se – u času kad ih je veliki zadužitelj cijele Blesonije zauvijek napuštao – takmičili u ponosu (vrlo često itekako opravdanom) što odgajaju Mačkonovo muzičko-literarno-erotsko potomstvo.
Istina, koji mjesec ili godinu prije, napustio ih je Mišon – budimo objektivni, jedan od vrhunskih blesonijskih umjetničkih intelekata koji je državu i njene građane zadužio beskrajno više, ali izvjesna genetska greška u njegovom rodoslovlju koja se prenijela i na njega, ne dozvoljavaše da se većinski mačji narod identificira s njim. Može li mačkomiš, biti ma u čemu ravnopravan s genetski čistim mačorom, odrazom mačorstva cijele mačje nacije? Dok je Mačkon svoje vibrantne glasnice, koje odzvanjahu duhom većinskih stanovnika, podmazivao čistim, djevičanskim olivinim uljem, Mišon – kako je spomenuta većima razumijevala – činio je to razblaženom otopinom arsena; a što je arsen ne samo da bijaše poznato diljem Incognite i države Blesonije, već uzduž i poprijeko vascele vasione. Dakako, Blesonci nisu bili baš toliko blesavi koliko im nesretno ime – koje u nas izaziva kojekakve konotacije – govori, pa ne mogavši zanijekati Mišonovu neosporivu genijalnost i uspjehe koje je poklonio ne samo svom mišjem, već i većinskom mačjem rodu, uglaviše i za njega čudesni ispraćaj, čija veličanstvenost nije u objektivnih dovedena u pitanje sve do fešte Mačkonova ispraćaja, kojeg se nikad s ničim poznatim nije moglo usporediti (doček tikvogonskih finalista zauvijek ostaje nenadmašan, dakako). Mačji narod, a naročito njegove mačkice, naprosto su svršavale ispraćajući svog bivšeg, realnog ili virtuelnog – kako koja – ljubavnika, a mačori nikad ne doživješe veću ekstazu u zagrljaju svojih žena, prijateljica i ljubavnica, uvjereni da su za to zaslužni upravo oni, a ne ekstatično prisjećanje partnerica na odlazećeg ljubavnika.
Ponegdje su se javljali prijedlozi o promjeni imena države u Mačkoniju, u podjednakom omjeru s prijedlogom o Tikvoniji (u znak sjećanja na najveći timski – i svaki drugi – uspjeh mačorskog naroda), a oni umjereniji predlagahu balzamiranje i izlaganje njegova tijela u prijestolnici – Blesogradu – odaklem bi godišnje kretao na turneju izlaganja svojih zemnih (ne znam drugi termin) ostataka duž cijele Blesonije. Iako je, prema nekim anketama, skoro tričetvrt građana izrazilo zadovoljstvo s režiranim cirkusom ispraćaja, skeptičniji izražavahu opravdanu sumnju da bi prilično jednostavni i simpatični idol svekolike mačorske populacije pristao na ovakvo – recimo otvoreno – političko iskorištavanje svoje lešine u svrhu objedinjavanja većinskog naroda. Mačaka koje preživljavahu po kantama za smeće i onih koji se svakodnevno snabdijevaše svježim jetrecima direktno iz mesnica. No, ni žive nitko ništa ne pita, a kamoli će mrtve. Neki su išli tako daleko, smatrajući kako prethodni ispraćaj Mišonijev baca sjenku na grandiozni Mačkonijev, da predlagahu decimiranje preostalih manjinskih miševa (svedenih na neznatnu manjinu za zabavu mačićima) do nivoa muzejskih primjeraka u prirodoslovnim muzejima, što je izazivalo žive rasprave u većinskom, mačjem blesonijskom parlamentu. Evolutivni napredak mačaka ipak bijaše toliko uznapredovao, da nisu apriori miševe smatrali svojim neprijateljima, poglavito ako bijahu stanovnici vanblesonijskih država, dok su one vlastite kako tako tolerirali, što se pokazalo i u slučaju Mišonijeva ispraćaja. Ali, Mišon je samo Mišon, Mačkon je ipak Mačkon, a Blesonija ipak država koja na Incogniti s pravom i ponosom nosi svoje ime!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
