Piše: Kemal Kurspahić
U danima božićno-novogodišnjeg globalnog opuštanja u očekivanju simboličnog “novog početka” to je mogla da bude tek prigodna slika koja doprinosi dobrom raspoloženju i najboljim željama: najpopularniji bosanskohercegovački fudbaler Edin Džeko i njegova supruga Amra prigodno slavljenički obučeni i opušteni pored okićene jelke u privatnosti svog doma dijele prazničku atmosferu s hiljadama sljedbenika na društvenim mrežama. Ništa ne može biti plemenitije od te jednostavne želje da se radost podijeli sa svijetom.
Po prirodi društvenih mreža, koje omogućuju instant komunikaciju – pa i prosipanje zlih osjećanja i frustracija – i ta pozitivna energija dvoje mladih koji u velikom svijetu promovišu i ime i vrijednosti svoje zemlje naišla je na kritiku dežurnih čuvara valjda bošnjačkog i muslimanskog ekskluzivizma. Šta im treba da slave Božić? Takvima je ekspresno odgovorila Amra porukom: “Mi ne slavimo Božić, ali mnogo volimo ovu tradiciju, jelku i paketiće. Volimo i širimo ljubav svaki dan, tako i učimo našu djecu”.
Lijepo rečeno, iako ostavlja izvjestan okus gorčine već i pomisao da bilo ko uzima za pravo da dovodi u pitanje pravovjernost onih koji dijele i “tuđe praznike”: Bosna i Hercegovina je značajan dio međunarodnog razumijevanja i podrške u devedesetima dobijala upravo zbog viševjekovne tradicije i kulture prihvatanja i poštovanja vjerskih i etničkih različitosti.
Edin Džeko ima najmanje potrebe da bilo kome dokazuje najiskrenije pripadanje toj kulturi. Kao prvi u fudbalskom svijetu ko je postigao po više od 50 golova u tri od pet najjačih evropskih fudbalskih liga – njemačkoj, engleskoj i italijanskoj – on je u trenucima kad je Mančester City slavio šampionsku titulu, kojoj su uveliko doprinijeli i njegovi golovi, izišao na pobjedničko postolje obavijen zastavom Bosne i Hercegovine.
Njemu i Amri treba ostaviti tu misiju širenja ljubavi bez bilo kakve politizacije ličnih osjećanja jednog globalnog trenutka prepuštanja radostima koje pripadaju svima i ne treba da razdražuju nikoga.
Ali, ostavljajući po strani miješanje nepozvanih u to da li će, ko će i kako obilježavati Božić ili Novu godinu u ovom konkretnom povodu, ne treba ni zažmuriti pred činjenicom da najčešće anonimni cenzori – koji bi na društvenim mrežama i u javnom životu propisivali šta je “naše” a šta “tuđe” – nisu vanzemaljci “niotkuda” već da su vjersku i etničku isključivost i zadrtost prihvatili iz okruženja u kojem su u ratnim i poratnim godinama vođene političke i medijske hajke protiv drugačijega.
One su počele hajkom protiv miješanih brakova u kojoj su “ugledni muslimanski intelektualci” djecu rođenu u takvim brakovima obilježavali kao nužno dezorijentisanu i frustriranu; nastavljene su upravo kampanjom protiv djeda Mraza i proslave Nove godine kao nečeg što “nije naša tradicija”; da bi to ograničeno razumijevanje “našeg identiteta” – u kojem se on reducira samo na bošnjačku i muslimansku komponentu – objektivno, svojom isključivošću, doprinosilo učvršćivanju etničkih podjela i razgradnji Bosne i Hercegovine.
Partnerstvo tri nacionalističke partije – muslimanske, hrvatske i srpske – u “prvim slobodnim izborima” 1990. godine počivalo je na uzajamnom razumijevanju o podjeli vlasti koja je nužno vodila i teritorijalizaciji te podjele sa proglašenjem samozvanih paradržava i progonom svih koji nisu pripadali u „etnički čiste“ teritorije i dejtonskom ozakonjenju aparthejda s apsolutizacijom vladavine “konstitutivnih naroda” i po cijenu potpunog obespravljenja građana.
To nije slučaj samo pripadnika manjina, simbolizovanih u presudi Evropskog suda u predmetu “Sejdić-Finci”, već i desetina hiljada Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj i Srba u Federaciji BiH, kojima je uskraćeno pravo da se kandiduju i budu birani u državne organe.
Politika etničkog aparthejda savršeno odgovara partijama ekskluzivnim zastupnicama “konstitutivnih naroda”. One evo već tri decenije opstaju na vlasti raspirujući strahove od drugoga, napetosti pa i mržnje. Jedni opstaju na vlasti vodeći neprestanu kampanju za otcjepljenje ili uspostavu trećeg entiteta a drugi garantujući svom narodu da od daljih podjela neće biti ništa.
Nesreća je što satanizacija drugoga nije tek bijedna taktika za sticanje izbornih poena, nego se – u obećanjima skore podjele i raspada zemlje čiji “suverenitet i teritorijalni integritet” podržavaju i garantuju svi najpozvaniji međunarodni partneri – sije i sjeme očekivanja bez pokrića, frustracije zbog “uskraćenih prava” samoopredjeljenja i trajna otuđenost od susjeda i sudržavljana s kojima će, htjeli-ne htjeli, dijeliti zajedničku državu.
A ako se pojavi i kakav nagovještaj smirenja u vidu ohrabrenja za euroatlantske integracije, uvijek ostaje potencijal izazivanja incidenata u sferi nacionalističke simbolike, neustavnog proglašenja “Dana Republike” ili postavljanja i uklanjanja entitetske zastave u zgradi Predsjedništva države.
A može li i drugačije.
Moglo bi, korak-po-korak, u mjeri u kojoj stranke nenacionalističke orijentacije uspiju da zamijene narativ “volje konstitutivnih naroda” okupljanjem oko životnijih interesa svakog građanina bez obzira na nacionalnu pripadnost: vladavine prava i jednakosti pred zakonom; obuzdavanja sistemske korupcije; ukidanje klijentelizma i rodbinskih postavljenja u javnim službama; evropskih standarda u školstvu, zdravstvu i pravosuđu.
U tom spektru pitanja teško je razlikovati šta je “naše” a šta “tuđe”.
RSE
