Kultura

Kur’an, sakralna arhitektura i uzvišeno mjesto Kur’ana

Piše: Ingrid Mattson

Gdje god su se muslimani naselili u svijetu, u svoje su džamije unosili elemente lokalne sakralne arhitekture. U središnjim muslimanskim zemljama brzo je usvojena bizantinska kupola, koja je u vjernicima, nesumnjivo, izazivala poseban efekt transcendentnog otvaranja (što mistici zovu bast), posebno u onim mjestima gdje klima zahtijeva dobro pokriven krov barem tokom jednog dijela godine. Izgradnju četvrtastih munara u Siriji, Africi i Andaluziji možda su nadahnuli crkveni zvonici. U većem dijelu Kine, utjecaj budističkih hramova vidi se u podignutom molitvenom prostoru, što klanjačima daje osjećaj uzdizanja ka svetome. Ukratko, prvi muslimani, gdje god da su stigli, prihvatali su mnoge elemente autohtone sakralne arhitekture i istovremeno zadržali osnovnu konstrukciju Poslanikove džamije u Medini.

Ako ostavimo po strani teološke kontroverze, muslimani su jedinstveni u vjerovanju da je Kur’an riječ Božija. Kako god razumijevali ovu frazu, muslimani se slažu da Kur’an ima jedinstven ontološki status. Iz tog razloga muslimanski svijet oblivaju zvuci i prožima ga tekst Kur’ana. Usmena i pisana tradicija podupiru i dopunjavaju jedna drugu kako bi riječ Božija dospjela do srca svakog vjernika.

U prijeislamskoj Arabiji majstorske poeme, Muallake, recitirane su na tržnicama Ukaza i okačene na zidove Kabe. Nakon pojave islama, Božije riječi se danju i noću uče u svetištima Mekke, a Kaba je prekrivena ogrtačem s izvezenim kur’anskim ajetima. Kako su kroz historiju semitski, evropski, azijski i afrički narodi prihvatali islam, njihovo zvukovlje i njihova okolina preobražavali su se riječima Kur’ana. Zrak u muslimanskim zemljama ispunili su glasovi djece u školama, koja ponavljaju ajete Kur’ana za svojim učiteljima, sa zvučnika se čuju zvuci jutarnjih i večernjih namaza iz džamija, grupe ljudi okupljaju se da uče Kur’an umrlim, a vlasnici radnji puštaju snimke čuvenih učača za svoje mušterije.

Na vizuelnom planu, kur’anski ajeti, kaligrafski ispisani ili majstorski ugravirani, krase džamije i domove. Gdjegdje su izloženi kalendari koji se prave za masovno tržište i  kičasti zidni satovi na kojima su otisnuti ajeti. Posvuda se mogu vidjeti prikazi riječi Kurʼana u svrhu zaštite, blagoslova ili se, pak, nose kao hamajlije.

U vrijeme kada je islam prispio u Evropu i Aziju, religijske tradicije već prisutne na ovim kontinentima (osim judaizma) imale su sakralne slike, mada je većina njih, uključujući kršćanstvo i budizam, prošla i kroz duge periode anikonizma i ikonoklazma. Islam odbacuje figuralnu religijsku umjetnost još otkako je poslanik Muhammed uništio idole u Kabi. Kada se 8/630. Mekka predala Poslaniku, njeni su stanovnici pristali da prime islam i Muhammeda kao svog duhovnog i političkog vođu. Na temelju tog autoriteta, Muhammed je očistio Kabu od idola, baš kao što je njegov predak Ibrahim porazbijao idole svog naroda. Ibrahim se molio da se njegovi potomci nikada ne vrate klanjanju kumirima (14:35; 21:55−67); usprkos njegovim molitvama, Kurejšije su dozvolile da Kaba postane kuća kumira. Možda su tako ostvarivali svoje ekonomske interese, jer, dozvolivši trgovcima da postave u Kabi svoje idole, omogućili su Mekki da postane važan trgovinski centar. U Muhammedovom činu rušenja idola mogu se čuti odjeci Isusovog silovitog čina čišćenja hrama od mjenjača novca. 

Kaba zauzima jedinstveno mjesto u islamskoj duhovnosti i bogoštovlju, kao mjesto hodočašća i pravac u kome se klanja, a Poslanikova džamija u Medini uzor je svim drugim džamijama. Stoga sve džamije imaju otvoreni, približno pravokutni molitveni prostor, u kojemu je u zidu naznačen pravac Kabe (kibla). Vrlo rano u islamskoj historiji, džamije dobivaju raznovrsna arhitektonska obilježja, funckionalna, ali koja daju dostojanstven izgled mjestu molitve. Među tim obilježjima su mihrab, niša u zidu koja pokazuje kiblu i mjesto koje je najčešće fino dekorirano. Munara, toranj sa kog mujezin poziva na molitvu (uči ezan), ubrzo će postati drugo obilježje većine džamija i dekorativni element.

Gdje god su se muslimani naselili u svijetu, u svoje su džamije unosili elemente lokalne sakralne arhitekture. U središnjim muslimanskim zemljama brzo je usvojena bizantinska kupola, koja je u vjernicima, nesumnjivo, izazivala poseban efekt transcendentnog otvaranja (što mistici zovu bast), posebno u onim mjestima gdje klima zahtijeva dobro pokriven krov barem tokom jednog dijela godine. Izgradnju četvrtastih munara u Siriji, Africi i Andaluziji možda su nadahnuli crkveni zvonici. U većem dijelu Kine, utjecaj budističkih hramova vidi se u podignutom molitvenom prostoru, što klanjačima daje osjećaj uzdizanja ka svetome. Ukratko, prvi muslimani, gdje god da su stigli, prihvatali su mnoge elemente autohtone sakralne arhitekture i istovremeno zadržali osnovnu konstrukciju Poslanikove džamije u Medini. Također su izbjegavali figuralno i slikovno predstavljanje Božanskog, a umjesto toga stavljali riječi Božije: kurʼansku kaligrafiju.

Kako nema dokaza da su kur’anski ajeti bili okačeni u Poslanikovoj džamiji u Medini, u početku su neki muslimani odbijali da to čine. Osim što zahtijevaju da se strogo slijedi Poslanikov Sunnet, neki muslimani vjeruju da nije prikladno koristiti kur’anske ajete u svrhu ukrašavanja ako nisu čitljivi. Međutim, kroz cijelu historiju, većina muslimana je svesrdno prihvatala kur’ansku kaligrafiju kao sredstvo da se neko mjesto posveti i da se daju vizuelne upute vjernicima, baš kao što su u drugim tradicijama u te svrhe korištene ikone, frizovi, murali ili statue. Već 90/709. godine, emevijski halifa El-Velid ibn Mervan finansirao je veliko proširenje Poslanikove džamije u Medini i izradu mozaik s kur’anskim ajetima; moguće je da je unutar džamije bio ispisan cijeli tekst Kur’ana. 

Muslimanske arhitekte i njihovi pokrovitelji uglavnom su birali ajete koji imaju veze s funkcijom građevine ili s arhitektonskim elementima na koje su postavljani. Jedan primjer je iznimno lijepi ajet iz sure „Svjetlost“, koji često okružuje potkupolne prozore ili mihrab u džamiji:

„Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u  kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.“

(En-Nur / Svjetlost, 24:35)

Na drugim mjestima su ajeti koji se konkretno odnose na džamiju, kao naprimjer:

„O, sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte: On ne voli one koji pretjeruju.“

(El-E’araf / Bedemi, 7:31)

 „Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“

(El-Džinn / Džinni, 72:18)

„Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“

(Et-Tevbe / Pokajanje, 9:18)

Na arhitektonskim strukturama kaligrafi se često koriste kontrastnim bojama i svijetlim objektima da osiguraju čitljivost kur’anskih ajeta. Ima kaligrafskih radova u kojima su slova tako urađena da se nekim promatračima mogu činiti nečitljivim. Međutim, kako to primjećuje jedan učenjak, mnogi muslimani napamet znaju velike dijelove Kurʼana, ili su ih barem slušali desetine, pa i stotine puta; zato je potrebno samo da „dešifruju riječ ili dvije, pa da identificiraju cijeli navedeni ajet.“ To ide u prilog stavu da je temelj muslimanske duhovnosti i kulture prvenstveno Kur’an koji se uči.

Sjetimo se da se prvi Mushaf, sakupljen nekoliko godina poslije Poslanikove smrti, nije čitao kao neovisni tekst, već se koristio kao potpora i dopuna „usmenom tekstu“. Kao kostur rukopisa, u kome se nisu razlikovali čak ni svi konsonanti, ovaj prvi Mushaf prvenstveno je bio osiguranje da se ništa novo ne doda tekstu; drugo, pojedincima je služio kao sredstvo podsjećanja, podupirao je pamćenje. Razvijena kur’anska kaligrafija na građevinama ima sličnu svrhu podsjećanja: čim se osnovna nit teksta dešifrira, mogući ajet javlja se u sjećanju, a potom se opet provjerava u preostalom rukopisu. Zato se često može vidjeti ovakav prizor: muslimani, posjetioci nekih važnih islamskih mjesta, okupljeni oko kakve kaligrafske ploče pokušavaju identificirati riječ ili frazu; napokon, kad jedan od njih razabere riječ-dvije, ostali se skupa sjete ajeta i zajedno ga izuče. Ovakvo kolektivno čitanje − učenje jača osjećaj pripadnosti vjerskoj zajednici i povezanost sa zajedničkim islamskim kulturnim naslijeđem i duhovnom tradicijom. 

Najstariji očuvani primjeri monumentalne kur’anske kaligrafije u islamskoj sakralnoj arhitekturi pronađeni su u Kupoli na stijeni, čija je gradnja počela samo pola stoljeća nakon smrti poslanika Muhammeda. Ova veličanstvena kupolna građevina, koja je do danas najistaknutije obilježje panorame Jerusalema, zapravo nije džamija, već spomenik sagrađen oko stjenovite hridi, s koje je, kako muslimani vjeruju, poslanik Muhammed uzdignut na nebesa da primi upute s Arša – Božijeg prijestolja. Osmokutna građevina ima dvije koncentrične arkade, ukrašene mozaikom s dovama i odlomcima iz Kur’ana. Među odlomcima Kur’ana koji su tu reproducirani nalaze se sljedeći:  

 „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, − hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.

Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti.“

(En-Nisa’ / Žene, 4:171−172)

„To je Isa, sin Merjemin, − to je prava istina o njemu, − onaj u koga oni sumnjaju.

Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ – i ono bude.

Allah je, uistinu, i moj i vaš Gospodar, zato se klanjajte samo Njemu! To je pravi put.“

(Merjem, 19:34−36)

Postoji mnogo teorija o tome zašto je emevijski halifa Abdulmelik ibn Mervan (vladao od 65−86/685−705) naručio izgradnju ovog hrama. Neki vjeruju da je njegov glavni cilj bio da neutralizira pravo koje je polagao njegov politički rival, protivhalifa Abdullah ibn ezZubejr, zato što je ovaj potonji u to vrijeme kontrolirao časne džamije Mekke i Medine. Mada ova teorija ima nekog osnova, ajeti iz Kur’ana koji su odabrani da se džamija ukrasi jasno ukazuju da je glavna svrha gradnje bila razrješenje odnosa prema kršćanstvu. U vrijeme izgradnje Kupole na stijeni, Jerusalem je bio grad prepun vrijednih kršćanskih spomenika; od posebnog značaja bila je Bazilika Svetog groba, sagrađena u 4. stoljeću n.e. Neki, stoga, sugeriraju da je Kupola na stijeni izgrađena u takmičarskom duhu, kako bi se pokazalo da islam nije ništa manje veličanstven od kršćanstva. Ovakvo objašnjenje daje historičar iz 4/10. stoljeća, El-Mukaddesi. 

Međutim, moramo s oprezom uzeti El-Mukaddesijevo gledište: da li to gledište, iskazano nekoliko stoljeća nakon izgradnje Kupole na stijeni, predstavlja osjećanja muslimana iz 1/7. stoljeća? Prisjetimo se da muslimanski vladari Jerusalema nisu suzbijali kršćanstvo, niti su oštetili ijedan kršćanski spomenik. Ovakva politika tolerancije prema kršćanstvu (i judaizmu, jer je muslimanski osvajač Jerusalema, Omer ibn el-Hattab ukinuo bizantsku zabranu Jevrejima da ulaze u Jerusalem) zasnovana je na ajetima iz Kur’ana i Poslanikovom Sunnetu. Dalje se može reći da Kur’an daje više od smjernica za ozakonjenu politiku tolerancije i da je stav Kur’ana prema drugim vjerskim zajednicama općenito, a posebno prema kršćanstvu – stav prihvatanja, uključivosti. Kako smo već diskutirali, to ne znači da se Kur’an ekplicite predstavlja kao nekakva ispravka grešaka i iskrivljavanja koja potječu od religijskih doktrina starijih vjerskih zajednica kojima je data objava: reformacija doktrine mogla se poduzeti jedino u okviru iste zajednice. Ajeti odabrani za Kupolu na stijeni, stoga, svjedoče o vremenu kada su muslimani nastojali artikulirati što zasebniji identitet u odnosu na sljedbenike Knjige, i, istovremeno, pokušavali premostiti one doktrinarne razlike koje su se mogle premostiti. Zato je El-Mukaddesijevo gledište − da je Kupola na stijeni izgrađena u duhu vjerskog natjecanja – u neku ruku anahrono i prenaglašeno. Međutim, Kupola na stijeni izgrađena je gdje jeste, pa kasniji muslimani, u pokušajima da odgonetnu značenje kur’anskih ajeta nađenih ondje, više nisu mogli pobjeći utjecaju historijskog, društvenog i političkog konteksta.

Logično je da pokroviteljstvo izgradnje vjerskih spomenika nije prestalo izgradnjom Kupole na stijeni. Stoljećima su muslimanski vladari i bogati pojedinci potpomagali izgradnju džamija, utvrđenih tekija (ribat), islamskih škola (medresa) i turbeta. U mnogim slučajevima, čak se i izgradnja s eklektičkim i sinkretičkim kulturnim utjecajima, na neki način oslanja na blagoslov i slike iz Kur’ana. Navodi se, naprimjer, da je Tadž Mahal, koji je sagradio mogulski imperator Šah Džihan (vladao od 1628. do 1658), jedna alegorijska slika prijestolja Božijeg nad Džennetom na Sudnji dan. Ovu kur’ansku eshatologiju pojačavaju i ajeti ispisani na građevini, kao što je:

 „A ti, o dušo smirena,

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje,

i uđi u Džennet Moj!“

(El-Fedžr / Zora, 89:27−30)

Palača Alhambra u Granadi iz 14. stoljeća još je jedan izvanredan primjer veličanstvene islamske arhitekture, koja vrlo uspješno integrira kur’anski pristup i ovozemaljskim i onostranim stvarima. U palači je obilje vrtova, bogatih mirisnim biljem i stablima voća oko bazena čiste vode i tekućom vodom, što sve podsjeća na kur’anski opis Dženneta. Zidovi Alhambre prepuni su podsjetnika na suzdržanost, koji se stalno ponavljaju: „Pobjednik je samo Bog (la galib illa Allah)“. Ova fraza je iz Kur’ana (12:21): „Bog je pobjednik…“ (Allah el-Galib) i podsjeća vladare, čak i u sred njihovog ovozemaljskog sjaja i moći, da je Bog Taj koji će napokon svesti sve račune (slika 4.3). 

Uzvišeno mjesto Kur’ana

Tamo gdje su uklesani u građevine ili okačeni o zidove, kur’anski ajeti obično su na uzdignutom mjestu, u skladu sa shvatanjem da je riječ Božija nadmoćna nad ljudskim riječima. Vjerovatno je univerzalna ta ideja da se ontološka superiornost implicira fizičkim uzdizanjem, a da se doslovnim spuštanjem stvari ili gaženjem iskazuje nepoštovanje. To je, opet, u skladu s jednim antropocentričnim shvatanjem, jer se ljudi razvijaju snagom i zrelošću, rastu od tla u visinu, da postanu uzdignuti. Kur’an je prvo objavljivan Muhammedu u pećini jedne planine, Mojsije je razgovarao s Bogom na planini Sinaju, Isusovo preobraženje zbilo se na planini, sirjanski kršćanski sveci kasnog starog vijeka stajali su na visokim stubovima tražeći Božiju blizinu, budisti se penju na hramove – npr. na hram Borobudur na Javi, gdje najviši nivo simbolizira slobodu od ovosvjetskih želja. Kolektivno iskustvo čovječanstva je da, kad ode iz poznatih predjela svog zavičaja, gleda u zvijezde, Mjesec i Sunce, kao najbolje orijentire. Kur’an eksplicite vezuje presudnu ulogu nebeskih tijela u pomaganju ljudima da srede i usklade svoja djela s Božijom vlasti nad svim stvorenim: 

 „Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog: On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati.“

(Er-Ra’d / Grom, 13:2)

Osim simboličkog značenja, te dragocjene objekte, očigledno, fizička uzdignutost štiti od toga da ih zgaze, prevrnu ili uprljaju. Skupa djeluju simbolično i pragmatično, da nadahnu osjećanje divljenja i poštovanja u vjerniku dok se približava kršćanskom oltaru, hinduističkom žrtveniku, budističkoj stupi ili Apolonovom kipu postavljenom na pijedestal. Razumljivo je, stoga, da muslimani nastoje osigurati da se fizički primjerak Kur’ana, Mushaf – zapis Božijih riječi objavljenih čovječanstvu – tretira s poštovanjem. U mnogim muslimanskim kulturama to znači da se Kur’an nikada ne spušta na pod; on obično stoji na visokoj polici, pa čak i kad su knjige naslagane jedna na drugu (naprimjer, kad naučnik ili student radi istraživanje), Kur’an je obično postavljen na vrhu hrpe. Kada neki musliman poseže za Kur’anom, on se obično podsjeća da je „Božija riječ gornja…“ (el’ulja, doslovce, „najviša“; Et-Tevbe, 9:40).

Koliku važnost muslimani pridaju tom činu poštovanja Kur’ana, može se vidjeti i na početku 21. stoljeća, među muslimanskim zatočenicima američkog zatvora Guantánamo na Kubi. Zatvorenicima je dozvoljeno da imaju samo šačicu stvari u svojim ćelijama („kafezima“). Među tim stvarima je Kur’an, ali i hirurška maska za lice, koju zatvorenici zakače na žice svojih ćelija kako bi Časna Knjiga visila iznad tla. Kasnije će se ispostaviti da su se, usprkos ovim uvjetima, neki čuvari i obavještajci namjerno loše odnosili prema Kur’anu kako bi isprovocirali ili kažnjavali zatvorenike. Neki zatvorenici su izvijestili da ono što nisu mogli podnijeti nije fizičko i emocionalno zlostavljanje, već ovakav tretman Kur’ana. „Mogao bih podnijeti sramotno zlostavljanje i svako batinanje, ali sam bio u agoniji kada je jedan američki vojnik zgazio Kur’an Časni, ili kada ga je drugi vojnik u Kandaharu bacio u toalet.“

Neke promatrače nemuslimane iznenadila je dubina povrijeđenosti i ljutnje koju su ovi izvještaji izazvali među muslimanima širom svijeta. Novinari i analitičari tražili su paralele u drugim tradicijama i kulturama. Ovisno o denominaciji, kršćani su izjavljivali da bi osjetili sličan bijes ako bi vidjeli da se Biblija tako tretira, ili posvećena euharistija, ili pak ikona Isusa i Marije. Nije neuobičajeno da pojedinac bolje podnosi kada njega vrijeđaju ili zlostavljaju, nego kada se vrijeđa predmet kojemu pridaje veliki vjerski ili, čak, patriotski značaj. U svojoj knjizi Zastava: Američka biografija, Marc Leepson piše da se nasilje u Chicagu, tokom Demokratske nacionalne konvencije 1968, pogoršalo zbog namjernog skrnavljenja američkog voljenog državnog simbola (zastave). „Policijski zvaničnici izjavili su da je nepoštovanje zastave bio primarni razlog što su poduzeli akciju protiv antiratnih demonstranata. ‘Vulgarnosti i pljuvanje demonstranata nisu izazvali istu reakciju policije kao ti slučajevi sa zastavom,’ svjedočio je jedan policijski službenik poslije. ‘Zloupotreba ili vrijeđanje zastave duboko su povrijedili policajce.’“ Prenosi se da je Poslanik, da bi se izbjeglo potencijalno skrnavljenje Kur’ana, zabranio da se Mushaf prenosi preko neprijateljske teritorije, a muslimanski učenjaci su u prijemodernim vremenima zabranjivali da se Mushafpoklanja ili prodaje nemuslimanu.

Među muslimanima, uzdignuti položaj Kur’ana trebao bi nadahnuti osjećanje poštovanja, poniznosti i potčinjenosti Bogu (doslovno značenje riječi islam). Mnogi muslimani izražavaju ovo duboko osjećanje ljubavi prema riječi Božijoj tako što umotavaju Kur’an u finu tkaninu ili tako što ga ljube nakon što ga skinu s police. Modernim muslimanima takve bi geste mogle biti neugodne i takvo poštovanje prema tekstu Kur’ana mogli bi smatrati „sujevjernim“, nečim što može odvratiti od svijesti o apsolutnoj Božijoj transcendentnosti. Pretjerani strah od skliznuća u idolatriju možda je uzrok tome što neki modernizirani muslimani imaju prilično beživotan pristup vjeri. Tradicionalna muslimanska društva su, izgleda, ostavljala više prostora za emocionalno izražavanje vjere i blisku povezanost tijela i duha. Sigurno ima pretjerivanja u tom smislu; međutim, nemoguće je ne uvidjeti da je tradicionalni pristup iznjedrio bogatiju duhovnu kulturu, u kojoj svete Božije riječi napajaju nečije okruženje i, kako ćemo vidjeti poslije, duboko utječu na pojedinca.

Prevod: Azra Mulović

Tekst predstavlja poglavlja knjige “Priča o Kur’anu: Historija Kura’ana i njegovo mjesto u životu muslimana” koju su 2015. godine objavili Centar za napredne studije i El-Kalem. Tekst je publikovan uz dozvolu izdavača.

algoritam.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close