Uutorak, 21. aprila, spektakularnom likovnom izložbom započinje XVII Mostarsko proljeće, kulturna manifestacija koja će trajati sve do početka juna. Kakvi na sadržaji očekuju i koje su poruke ovog događaja za RSE otkriva književnik, publicista i putopisac Dragan Marjanović, član predsjedništva Matice hrvatske Mostar, organizator festivala.
RSE: Započinje vaše XVII proljeće, čini se spektakularnije nego ijedno dosad.
Marjanović: Za otvorenje je osigurana jedna zaista spektakularna izložba u Galeriji Aluminij. Ugostit ćemo Franjevačku Galeriju sa Širokog Brijega i njenu izložbu Viribus Unitis. To je izložba desetljeća, jer postavku takve razine je zaista teško vidjeti, i u prošlosti a i u budućnosti. Čisto da pripomenemo da su tu slike: Eugena Delacroix, Salvadora Dalija, Bukovca, Jurkića, Hermana, Karla Arfana de Rivere, Clementa Crnčića, Knifera, Šimunovića, Otona Glihe, Đure Sedera, Nevjestića, Škarpa, Kožarića, Antuna Motike, Hame Ibrulja, Kljakovića, Ive Vojvodića, Uzelca, Vanje Radauša. Kad bi se ta postavka preinačila u neku vrijednost, došlo bi se do jedne nevjerojatne cifre.
RSE: Čitava naša javnost nije znala da u Širokom Brijegu postoji fundus sa tako značajnim imenima. To je zapravo ono najznačajnije što hrvatska likovna umjetnost ima i dodano je još nekoliko velikih svjetskih autora.
Marjanović: Ja svoju poslijeratnu novinarsku karijeru, i energiju i živce, potroših pokušavajući ljude u ovoj zemlji, a osobito one koji ih vode, upoznati s tim šta ova zemlja ima. Mi se samo bavimo onim što ona nema. U najavama koje su se ovih dana pojavljivale u našoj javnosti samo se spominje rođendan Galerije Aluminij, ali je malo preskočen rođendan Franjevačke galerije u Širokom Brijegu. Ona ove godine proslavlja dvadeset i pet godina. Tako su spojena dva rođendana ovom izložbom.
Franjevci su takav red. Oni su jednostavno takvi ljudi. Nevjerovatno je sačuvati sliku jednog Dalija kroz sva teška vremena, kada su i samostani gorili, kad nisu imali što jesti i gdje spavati. To je jednostavno tako. Sada, nakon sedam – osam stoljeća njihovog boravka među nama, ili našega među njima, kako je kome draže, oni kada izađu sa nečim ovakvim mi se čudimo kako. Vrijednim, strpljivim i upornim znalačkim radom. Poznajem tu Galeriju od dana njezinog osnutka i sve sam to vidio, a opet kad se sve to stavi u jedan katalog ili se pakira za put iz Širokog za Mostar, jednostavno budem zblanut zašto je jedna tema u zapadno-hercegovačkim medijima zanimljivija, ako je negativna, nego kada je ovakva.
RSE: Zanima me dalja sudbina ovog fundusa? Hoće li Galerija u Širokom konačno napraviti neku stalnu postavku da to bude dostupno javnosti?
Marjanović: Galerija radi već dvije godine na pripremi uvjeta za stalnu postavku i to će se dogoditi. Vrijedni fra Venedelin Karačić i njegovi suradnici, osobito akademski slikar Josip Mijić, pripremaju prostor za stalnu postavku. Strajo Krsmanović i cijela ekipa naših galerista poznatih u BiH, ali i svjetskih umjetnika, povjesničara umjetnosti, galerista od New Yorka do Ljubljane koji su tu bili, rekli su kao i ti – kad ćemo to napokon vidjeti u jednoj stalnoj postavi?
Mislim da će kraj godine Franjevačka galerija dočekati sa objavom stalne postave. Ali ne na uštrub onog izložbenog dijela, jer je ta galerija živa i non-stop se nešto u njoj događa, iako je sada ova galerija u Mostaru, zbog svog položaja i velikog pritiska umjetnika u ovom trenutku, možda najživlja galerija u regiji.
RSE: Ova izložba jeste nešto što će ući u kulturno anale, ne samo Mostara, nego i Hercegovine.
Marjanović: Otvorenja su uvijek takva. Trka, mediji, govornice, važni ljudi, a onda ostanu slike i onaj koji čuva slike. Naravno da će ona biti predmet organiziranih posjeta mostarskog univerziteta i sveučilišta i srednjih škola, jer je tu dosta bosansko-hercegovačke umjetnosti. Vrijeme je da se napokon vidiIbrulj na zidu, da se vidi Karlo Afan de Rivera, o Antunu Motiki da ne govorim. To su sve legende.
Uvijek se otvorenje Dana Matice dogodi na jedan ovakav ozbiljan način, a onda se iste večeri priredi nešto što je narodno, pučko. Sat i po nakon što Dragan Čović otvori ovu izložbu, izvest će se legendarna opereta Ive Tijardovića, “Spli'ski akvarel”. I sam naziv je malo uvrckan, ionako vrckave operete. Izvest će je zbor i baletni ansambl Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija.
RSE: A onda sve do juna program za programom. Vi već sedamnaest proljeća zaredom obradujete brojnim drugim svečanostima: muzičkim, teatarskim, estradnim. Šta bi se moglo izdvojiti ovom prilikom?
Marjanović: Kad je već situacija takva kakva je, onda smo odlučili da ne idemo svaki tjedan po tri – četiri programa, nego da u tih deset tjedana smjestimo petnaest naših programa. Meni je to u početku izgledalo mnogo tanje, nego kad sam to sve zbrojio. Ima tu jako dobrih programa.
Travanj ćemo završiti koncertom za mlade. Natali Dizdar je cijenjena art pjevačica, ne puni stadione, ali je to džez-pop pjevačica. Mislim da će to biti ljudima jako zanimljivo. Prethodno će profesor Boro Žepić podsjetiti na našu stvarnost u kojoj živimo, predstavljanjem svoje knjige “Nacija i nacionalno pitanje”. Posljednjeg dana travnja nam dolaze Kinezi. To je u sklopu redovitih suradnji sa veleposlanstvima zemalja u BiH. Nekada je to Japan, nekada Kina, ali redovito su to Turci i Amerikanci. Svi ostali povremeno upadaju. Biće to jedan veliki performans “Kung fu dance gateway”.
Moram istaknuti suradnju sa Sveučilištem u Mostaru. Nakon smrti našeg umjetnika Krešimira Ledića, organiziramo sa Fakultetom prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti veliku međunarodnu likovnu koloniju Krešimir Ledić, a tijekom godine će biti izložba. Imat ćemo neke kazališne predstave, lutkarske predstave, gostovati će nam teatar Gavran.
Mostarcima, ali i ljudima iz gradova koji gravitiraju Mostaru, je omiljeni Festival dalmatinskih klapa Omiš. Nevjerojatno je kako se u Mostaru razvija kultura klapskog pjevanja. Ponovo će nam doći ansambl opere Narodnog pozorišta Sarajevo, ove godine sa vječnim “Ero sa onog svijeta”. Malo prije njih će se pojaviti jedan zanimljivi američki zbor – American University Chamber Singers. To je jedna regionalna turneja pa će ih se dati vidjeti i u Sarajevu.
Još će biti kazališnih predstava, plesnih predstava za djecu. Redovito nam neko iz Turske nastupa i odlično surađujemo sa turskim konzulatom u Mostaru. Imat ćemo jedan njihov tradicionalni glazbeni trio pred samo zatvaranje. Za zatvaranje, Krunidbena misa, gdje će nastupiti Akademski zbor, Pro musica, Simfonijski orkestar u Mostaru i brojni solisti, kojih se zadnjih godina u Mostaru dosta rodilo. Nismo uspjeli dovesti umjetnike u Mostar, u onoj razini kako smo imali namjeru, jer su problem financije. Svima su problem financije, pa zašto bismo mi bili iznimka.
RSE: Imam dojam, barem kad je kulturna djelatnost u pitanju, da se polako briše fiktivna granica unutar Mostara. Koliko je vaš festival tome doprinio?
Marjanović: Mi to ne volimo isticati. Kultura nikome nije pravila granice, samo su se njoj pravile granice. Nama je žao što nemamo novca da i ove godine imamo i Tuzlake i Zeničane i Banjalučane i tako dalje, Talijane iz Verone, sa kojima smo imali, a imamo i dalje, suradnju, samo nemamo novca. Nama je najskuplje kad nam neko dolazi besplatno jer svi žele ostati u Mostaru par dana, to je definitivno. Kultura je ona koja je ograničavana – i teritorijalno i nacionalno, a zadnjih godina pogotovo financijski.
