Pripadnici Armije BiH izvršili su napad na fočansko selo Jošanica 19. decembra 1992. godine, ubili 56 osoba, spalili kuće, školu.
Dušanka Višnjić-Lalović danas proslavlja krsnu slavu Nikoljdan. Ovih je dana bila zauzeta pripremanjem trpeze za goste, pa je s nama provela mala vremena, ali dovoljno da vidimo da se, uz uobičajeno slavsko veselje, Dušanka suočava sa bolnim sjećanjima na Nikoljdan od prije 30 godina. Tačnije, Nikoljdan 1992. godine. Tada je iz Foče, gdje i danas živi, krenula u selo Jošanica, 20-ak kilometara od Foče, gdje su joj živjeli baka i djed. I oni su slavili Nikoljdan. Umjesto slavlja, uslijedilo je nešto drugo.
„Ujutru nas je probudila strašna pucnjava, vidjeli smo da se dešava napad na selo. Bježali smo cijeli dan, bježali po šumama, po potocima, ja sam nekom pukom srećom preživjela“, sjeća se Dušanka događaja na Nikoljdan 1992.
Imala je svega 17 godina kada je preživjela napad na selo Jošanica, tokom kojeg joj je ubijeno 16 članova porodice, a među njima njen otac i tetka.
Tetka je ubijena tokom bijega, a otac je ubijen na drugoj lokaciji.
„Nikad neću zaboraviti te jauke, ja samo u tom trenutku nisam znala da se radi o Olgi i maloj Danki. Recimo, čula sam njihovo zapomaganje, nekad je to bilo možda 10, 11, 12h, ne znam ni ja koliko je sati bilo. Čula sam da govori: upomoć, spasite me, ne vodite me u Goražde, ubili ste mi djecu. Kasnije sam saznala da je to bila Olga, koja je bila povedena sa malom Dankom u Goražde i njih su našli u aprilu ‘93.“, priča Dušanka za BUKU.
Njena tetka Gojka Stojanović jedna je od tri osobe sa kojima je bježala od metaka i ubica, ali nije imala sreće. Nije preživjela napad na Jošanicu.
„Kad smo bili sakriveni u žbunju, kad su oni nas primijetili i kad su nas pronašli u šumi, krenuli smo u panici da trčimo. Kako smo trčali kroz šumu, izletjeli smo na neki put. Tetak i baba su bili ispred mene, ja sam bila treća, tetka je ostala iza mene… Mi vidimo njih kako trče tom cestom, tetku su ranili… Potom su je prebili, izmasakrirali, pa ubili. Nju je pronašla moja rođena baka, njena majka“, sjeća se Dušanka.
Strah od smrti pratila je i agonija kuda se skrivati. Nakon nekoliko sati sa bakom i tetkom, vratila se u selo. Tu je pronašla mrtvog djeda, a kasnije i oca.
„Kasnije smo opet bježali kroz šume, onda smo došli u druga sela koja su već izgorjela, gdje su ljudi mrtvi oko svojih kuća… Sušili smo se po kućama, mokri ste, bježite potocima, sušite se na kućama koje gore, sušite noge…”
Jošanica, selo od 10 zaselaka, napadnuto je, prema mišljenju preživjelih, s namjerom, na veliki pravoslani praznik – svetog Nikolu, jer su počinitelji znali da većina seljana obilježava slavu, a oni koji taj dan nisu slavili bili su gosti na slavi. To ih je ujedno i onesposobilo da se brane.
Tokom napada, ubijeno je 56 osoba, mahom civila, od čega 21 žena, 12 bračnih parova i troje djece.
Najmlađa žrtva bila je dvoipogodišnja djevojčica Danka.
„Stojka Višnjić je rođena sestra moje babe. Ubijena je ona, njena snaha Gojka, njena djeca Vlatko, Zora i Ranka i Zorina kćerka Danka. Četiri generacije samo iz jedne kuće“, prisjeća se Dušanka zločina za koji još niko nije odgovarao.
Slavko Đorđević, medicinski radnik, koji je u ratu radio na pružanju prve pomoći, te na primanju i identifikaciji ubijenih u Jošanici, taj dan imao je najteži zadatak. Pregledati sve ubijene.
„Kad sam dobio zadatak da primim mrtve, u mrtvačnici smo poredali po patosu sve mrtve, jer ih je bilo mnogo, nisu mogli stati po stolovima. Nešto što me je iznenadilo – među mrtvima vidjeh svoju sestru i zeta zaklane, izderane. To je bio stres koji ne znam sam kako sam savladao“, priča nam Slavko, pokazujući nam fotografije ubijenih, među kojima je i njegova sestra.
Još više ga je potreslo i dalje ga progoni način na koji su ubijeni. Ne metkom, ne odmah.
„Ljudi su masakrirani, svi su pobijeni nekim tupim predmetima, noževima, čekićima, sve im je razbijeno, sjekli su uši, sjekli nos, nisu klali nikoga kako se kolje nego su probadali kroz vrat da ga što više napate. I tako je to bilo“, govori Slavko o načinima ubijanja.
Jošanica nije podnijela samo ljudske, već i materijalne žrtve. Kuće su spaljene, uništeni pomoćni objekti, te škola u kojoj više nema đaka.
Medicinar u penziji i brat ubijene žrtve, od 19.12.1992. godine ne živi isti život. Ostao je bez sestre, dobio je dijabetes, a slike i prizore kojima je prisustvovao i danas pamti.
„Jednu djevojčicu, Danku, oštrim predmetom su pukli po glavi, razbili joj mozak i kad sam ja njoj podigao glavu, dio mozga mi je ostao na ruci. Čak su i djecu klali.“
Sjećanja ne blijede
Iako je prošlo 30 godina, preživjele žrtve ovog zločina i članovi njihovih porodica jasno se sjećaju događaja, prizora, gubitaka, a bol ne blijedi.
„Ne možete vi to zaboraviti, bez obzira koliko ste nastavili život. Imate svoju porodicu, druge brige, ručak, posao, porodica, dijete, muž.. Recimo, mene je u petak najviše pogodio pismeni sastav djece. Oni te vrate u te dane kad dijete koje je rođeno 15 godina nakon toga napiše sastav na temu male Danke iz perspektive kako ona vidi svoje ubistvo. To me pogodilo. Teški su to trenuci“, kaže Dušanka.
Ubijenih se sjećaju svakog dana, a svake godine na Nikoljdan sjećaju ih se i odavanjem pomena.
„Da bi mi vršili pomen, odlučili smo da napravimo spomenik, pa smo odlučili da napravimo crkvu. Ovdje se dolazi svake godine, svake godine se pomolimo, izvršimo pomen mrtvima i pokušavamo da nikad ne zaboravimo te stvari. Nama je Jošanica bila težak, težak zločin, ne možemo nikad zaboraviti. Na nama je da to očuvamo, prenesemo sjećanje na naredne generacije“, priča nam Slavko.
Počinioci i dalje nekažnjeni
Iako je od ovog zločina prošlo 30 godina, počinioci još nisu odgovarali za zločine nad civilima. Nadu da će se to desiti vraća najava iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine da će optužnica biti podignuta, te njihova naredba SIPA-i koja je 13.12.2022. uhapsila šest osoba zbog ovog zločina.
„Osumnjičeni su pod istragom zbog ratnog zločina počinjenog u selu Jošanica kod Foče, u decembru 1992. godine, kada je ubijeno 56 žrtava srpske nacionalnosti, pretežno civila, među kojima je bilo i žena i djece. Tokom napada izvršeno je paljenje i uništavanje kuća i imovine. Žrtve su nakon zločina pronađene i identifikovane. Osumnjičeni se terete da su kao komandanti i pripadnici Višegradske brigade Armije RBiH učestvovali u napadu na selo i počinjenju zločina nad stanovništvom. U predmetu je izvršena obimna istraga tužilaštva sa više partnerskih policijskih agencija i institucija, kao i prikupljanje velikog broja dokaza o počinjenom zločinu i izvršiocima”, naveli su iz Tužilaštva BiH.
Dušanka se nada da će odgovorni biti procesuirani, te dobiti adekvatnu kaznu.
„Ja nisam od onih ljudi koji kažu nema ništa od toga. Ne može da bude da nema ništa od toga, mora to doći, mora svako odgovarati za svoja djela. Ja vjerujem da će biti podignute optužnice, da će doći do sudskog procesa, da će biti još optužnica i vjerujem da je tim ljudima koji su ubili tu djecu proradila savjest. Ja vjerujem“, zaključuje naša sagovornica i preživjela žrtva napada na Jošanicu.
Četvrt vijeka od završetka rata, brojni ratni zločini i dalje su neprocesuirani, neki od optuženika su pobjegli van BiH, neki su preminuli, a zvjerstva iz proteklog rata treba da budu opomena novim generacijama da je mir jedino okruženje u kojem je moguće živjeti.
Buka
