Ladislav Babić: Nijanse crnila (Prvi dio)
Rat brojkama nikuda ne vodi, jer zamagljuje stvarnost i anestetizira moždane centre za utvrđivanje stvarnih uzroka događanja, i razlika među državama koje ideologiju implementiraju na zločinački način – neke eksplicitno vidljivo, a druge implicitno nevidljivo. Posebno pak onemogućuju razložnu raspravu o intrinsičnim osobinama ideologija, u praksi degenerativno primjenjenih. Objektivno govoreći, procjenu svih sukoba tijekom ljudske povijesti valja među ostalim vršiti i prema načelu da svaka akcija izaziva odgovarajuću reakciju – daklem, da se posljedice procjenjuju spram njihova uzroka. Kritičari pobune najčešće ustraju na njenoj formi, ne vidjevši da je ona samo jasno izraženi oblik prikrivenih načina (tim neshvatljivijih većini) oblika djelovanja samog sistema. Antisocijalistički su raspoloženi tipovi koji sebično vuku korist iz kapitalističkog sustava, te minorni, neobrazovani i propagandnom dresurom indoktrinirani mozgovi, a to što ih ima toliko nije nimalo pohvalno po ljudski rod. Oblici borbe protiv sistema zbivaju se upravo u njemu, pa se metode prema tome – a ne prema cilju koji se pobunom nastoji postići – i prilagođuju:
“Baš sada, kad se moramo braniti svim silama, predlaže se proletarijatu da se ne organizira prema potrebama borbe, već prema neodređenim predstavama nekih fantazera o društvu budućnosti! Zamislimo kako bi izgledala naša vlastita njemačka organizacija kad bi se držala tog uzora! Umjesto da se borimo protiv vlade i buržoazije, mi bismo razbijali glavu misleći o tome je li svaki član našeg statuta, svaka odluka kongresa vjeran izraz budućeg društva… A, što je glavno, nikakvih sekcija koje bi se podčinjavale disciplini! Nikakve partijske discipline, nikakve centralizacije snaga na jednoj točki, nikakvog oružja za borbu! … Kraće rečeno, gdje bismo dospjeli s takvom novom organizacijom? Pretvorili bismo se u bojažljivu, ljigavu organizaciju prvih kršćana, tih robova koji su sa zahvalnošću primali svaki udarac nogom i koji su, istina poslije trista godina, puzeći izvojevali pobjedu svojoj religiji, što je metoda revolucije kojoj proletarijat ni u kome slučaju neće podražavati!””, (Marx, Engels, „Dela“)
U nedostatku pameti da mimo ekstremnog koristoljublja ljudi shvate kako nisu jedini na svijetu „… problem (je) liberalâ i libertarijanaca metodološki individualizam – promatranje društva isključivo iz pozicije pojedinca. Ja, ja, ja i samo ja.“, (Kapović, 1, 2, 3)
Bez obzira na konfrontacije apologeta nespojivih svjetonazora, valja konstatirati da čovječanstvo povijesno nezadrživo napreduje (uz ogromne, s racionalnog i humanističkog gledišta posve nepotrebne žrtve) – od prvobitne zajednice, preko robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i zločinačkih realizacija kvazisocijalizma, ka pravednijem društvu po svaku jedinku. Žrtve kapitalizma, već po činjenici da traje najmanje peterostruko dulje od pokušaja realizacije socijalističke ideje, su svakako mnogo veće, ali prosječnim mozgovima stanovništva zaslijepljenih trenutnim koristima, praktički nevidljive, prema tome i neshvatljive. Kaže Slavoj Žižek:
„Čini se da je suprotstavljanje svim oblicima nasilja – od izravnog, fizičkog nasilja (masovno ubojstvo, teror) do ideološkog nasilja (rasizam, poticanje na nasilje, seksualna diskriminacija) – glavna preokupacija tolerantnog liberalnog svjetonazora koji danas prevladava. SOS poziv u pomoć podržava takav stav, odbacujući time svaki drugi mogući pristup: sve ostalo može i treba pričekati… Ne krije li se u tom fokusiranju na subjektivno nasilje (ono koje proizvode društveni akteri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila) nešto sumnjivo, uistinu simptomatično/znakovito? Ne radi li se možda o tome da ono želi odvući našu pažnju od samog središta problema, uklanjajući iz vidokruga ostale oblike nasilja da bi stoga i samo aktivno sudjelovalo u njima? Poznata anegdota govori o posjetu jednog njemačkog časnika Picassovu pariškom atelijeru za vrijeme rata. Časnik je uočio Guernicu i šokiravši se modernističkim “kaosom” na slici upitao Picassa: “Jeste li vi ovo napravili?”, na što je Picasso hladno odgovorio: “Ne, to ste vi napravili!”. Danas mnogi liberali suočeni s nasiljem i nemirima poput onih nedavnih u predgrađima Pariza postavljaju isto pitanje malobrojnim preostalim ljevičarima koji još uvijek polažu nade u radikalnu društvenu transformaciju: “Niste li upravo vi ovo učinili? Je li to ono što ste željeli?”. Mi bismo im trebali odgovoriti na isti način poput Picassa: “Ne, to ste vi učinili! Ovo je istinski rezultat vaše politike!““,
i dodaje:
„Naša nemogućnost primjećivanja posljedicae sistemskog nasilja najjasnije se očituje u raspravama o komunističkim zločinima. Lako je pronaći odgovorne za komunističke zločine: ovdje imamo posla sa subjektivnim zlom za koje su krivi akteri koji su činili zlodjela. Mogli bismo čak i jasno navesti ideološke izvore tih zločina – totalitarna ideologija, Komunistički manifest, Rousseau, pa čak i Platon. No kad se skrene pozornost na milijune koji su umrli kao posljedica kapitalističke globalizacije, od tragičnih zbivanja u Meksiku u šesnaestom stoljeću pa sve do holokausta u Belgijskom Kongu prije stotinu godina, odgovornost za te zločine tada se poriče. Čini se kao da se sve to dogodilo kao rezultat “objektivnog” procesa koji nitko nije planirao niti izvršavao i u čijoj podlozi nije stajao nikakav Kapitalistički manifest (Ayn Rand bila je najbliža tome da ga napiše). Činjenica da je belgijski kralj Leopold II., koji je kumovao holokaustu u Kongu, bio veliki dobrotvor te ga je papa proglasio svetim, ne može se odbaciti kao puki primjer ideološkog licemjerja i cinizma. On je možda privatno i mogao biti iskreni dobrotvor, skromno preduhitrivši katastrofalne posljedice golemog ekonomskog projekta bezobzirnog iskorištavanja prirodnih bogatstava Konga kojim je upravljao. Zemlja je bila njegovo osobno carstvo! Najsnažnija ironija sastoji se u tome što je veći dio bogatstva stečena u Kongu raspodijeljen na dobrobit belgijskog naroda, primjerice za javne radove, muzeje, itd. Kralj Leopold nedvojbeno je bio preteča današnjih “liberalnih komunista”, uključujući dobre ljude iz Porto Davosa.“
Kad već i papa, predstavnik povijesno reakcionarnog klera (za kojeg mnogi njegovi klerikalni drugovi jedva čekaju da „otegne papke“), konstatira:
„Stvorili smo sebi nove idole. Nekadašnje obožavanje zlatnog teleta danas se odražava u novoj, bezdušnoj slici kulta novca i diktature ekonomskog sistema koji je bezličan i lišen svakog humanog cilja“. On je dodao i sledeće: „Danas sve podleže zakonima konkurencije i opstanka najsposobnijih, po kojima se moćni hrane nemoćnima. Posledica toga je da se masa ljudi oseća isključeno i marginalizovano: bez posla, bez mogućnosti i bez izlaza iz takve situacije.”,
a prati ga i iznenađenje prošlih američkih izbora, Bernie Sanders:
„Uhvatiti se u koštac sa pohlepom Vol strita, sa moći gigantskih multinacionalnih korporacija i uticajem globalne milijarderske klase, nije samo moralno ispravno – to je i strateški i geopolitički imperativ. Istraživanje UN-a je pokazalo da građanska percepcija nejednakosti, korupcije i isključenosti najkonzistentnije predviđa da li će zajednice podržavati desni ekstremizam i nasilne grupacije. Kada ljudi osećaju da su karte nameštene protiv njih i ne vide da na raspolaganju imaju bilo kakav legitiman način za ispravljanje ove nepravde, oni su skloniji da se okrenu štetnim rešenjima koja samo dodatno pogoršavaju problem. Ovo je ključan trenutak u svetskoj istoriji. Sa eksplozivnim rastom napredne tehnologije i probojima koje je on izazvao, danas konačno imamo mogućnost da značajno uvećamo svetsko bogatstvo na pravičan način. Sredstva za eliminisanje bede, produžavanje prosečnog životog veka i stvaranje pristupačnog i ekološki održivog globalnog energetskog sistema, stoje nam na raspolaganju. To je ono što možemo uraditi ako imamo hrabrosti da se ujedinimo i suočimo sa moćnim interesnim grupama koje žele sve više svega za sebe. To je ono što treba učiniti zarad svoje dece, unuka i budućnosti naše planete.“,
jasno je da socijalistička ideja polako ali sigurno hvata korijenje u glavama suvremenika. Ali, „daleko je sunce“! Ni njeni protivnici, skupa s nama koji shvaćamo humanizam i uviđamo povijesne trendove, nećemo doživjeti realizaciju relativnog cilja kojem (ne)svijesno teži čovječanstvo. Mnogima to nije ni bitno. Oni se prehranjuju vlatitom glupošću i koristoljubivom eksploatacijom bližnjih, što će ih (makar i jednakomisleće izdanke, što njihovim roditeljima/precima ionako nije bitno – brinu li predatori o svojem potomstvu?) kad-tad suočiti s voljom naroda a ne njegovih kvazipredstavnika. Sapienti sat, a trebalo bi biti i onima koji se prepiru oko toga jeli Slavoj Žižek ili nije ljevičar.
Završimo po tko zna koji put podsjećanjem na golemo licemjerje velikog dijela hrvatskog naroda (svakako ne samo njega), 86% izjašnjavajućeg kao katoličkog, upozorivši ne samo na pljuvanje po prošlosti za vrijeme koje su se obrazovali, izrodili djecu, ostvarili egzistencije, već i svakodnevnu izdaju ideja iz kojih fol crpe vjeru i utjehu. Prezirući suštinska značenja riječi kao što su drug, brat, bratstvo, zdravo, zastupljenih i u knjizi na koju se licemjerno zaklinju (vidi, recimo: 1, 2, 3, 4), kao negativno naslijeđe socijalizma, oslovljavaju se – ne samo oni – poput etiopskih rasova, formalizmima (gospodin, gospođa, dama,…) koji bi kao trebali govoriti o njihovu ugledu. Ustvari, pa i govore (i o našemu, koji prihvaćamo to „civilizacijsko naslijeđe“)! Ne samo da nisu ni blizu Prve kršćanske zajednice:
„Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike.“, (Djela apostolska – Dj 2,44),
otprilike podjednako su udaljeni od vlastite, izrođene ljudskosti. Jeli moguće da pljuvanjem po socijalizmu, kao suvremenoj težnji ka idealima koji su nadahnjivali njihove daleke pretke, oni ne uviđaju koliko su se udaljili od božjeg duha koje navodno ugrađuju u se prežvakavanjem hostija i lokanjem crnjaka? Ili im se možda samo božanstvo promijenilo u neprepoznatljivom smislu? Nema među njima nikakve prostodušnosti, sem ako pod njome ne računamo siromaštvo duhom, a potom je svakako njihovo kraljevstvo nebesko! Pitate li zašto jedan bezbožnik inzistira na biblijskim primjerima, odgovor je u tome da prokaže licemjerje mnogih vjernika (naravno, ne samo njih), koji su zaboravili i riječ i duh svete knjige, dokazujući hipokriziju svojim životima. Daklem, zdravo braćo i drugovi moji, ali ne u licemjerju!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
