-TopSLIDEKultura

Genocidne politike i naličja rata

AUTOR: ANTE ŽDERIĆ

Ne postoje zločinački i genocidni narodi ili religije. Postoje samo zločinačke politike i skupine koje zlorabe narodna i/ili religijska imena, kao pokriće za vlastitu nečovječnost.

Zrelost nekog društva očituje se, među ostalim, u sposobnosti da takve politike i skupine imenuje, označi, od njih se distancira i kazni ih. To je bolan put društvene katarze, koji nema alternativu.

Ni jedno društvo nije imuno na (zlo)rabljenje vlastitih osjećaja i povijesnog sjećanja u zločinačke svrhe. To se u prvoj polovici XX. stoljeća dogodilo i njemačkom narodu, obilježenom visokim dosezima u kulturi i društvenom razvoju.

Zločinci se uvijek pokušavaju skriti iza nacionalnog i/ili religijskog identiteta i ponosa, a svoja nedjela prikazati kao nuspojavu nekog višeg cilja kojeg su oni, eto, nekim povijesnim i nadpovijesnim izabranjem i usudom pokušali provesti.

Takvi vlastiti identitet pokušavaju razvući na identitet čitave narodnosne i/ili religijske zajednice. Izjednačiti identitete. Time ove dvije kategorije (narod i religija) postaju taoci zločinačkih politika i onih koji su ih provodili, a sadašnjost društva vječni rob prošlosti.

U takvom nastojanju prošlost se uvijek nastoji održati živom, aktualizirati, rekonstruirati, jednoobrazno tumačiti i učiniti polumitom i tabuom, koji je zabranjeno propitivati. Koji takvo nešto čine bivaju proglašeni ”izdajnicima svega hrvatskog/srpskog/albanskog/bangladeškog…”.

Bilo kakva inicijativa u smjeru sankcioniranja takve sprege grijeha i identiteta nacije i/ili religije nailazi na histeričnu reakciju i pokušaj mobiliziranja te iste nacije i religije.

Riječ je o trajnom vrtlogu zločina i zla, koji u svoje virove neprestano pokušava uvući nove generacije. Društvo u kojemu je prošlost neprestano sadašnjost, nema budućnost.

Svjedoci smo pokušaja međunarodnog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentina Inzka, da zakonskom regulativom omogući sankcioniranje nijekatelja ratnog genocida nad nesrpskim življem u Srebrenici iz srpnja 1995. godine.

Već dvadeset šest godina opisane politike u to pitanje pokušavaju uvući čitav srpski narod. Riječ je o istim politikama koje su planirale, izvršile i skrivale spomenuti genocid. Sada protagonisti tih politika uvjeravaju vlastiti narod da je ovdje riječ o prijetnji tom istom, cjelokupnom narodu.

Dakako, riječ je o klasičnom razvlačenju identiteta (”Ratko Mladić – to smo svi mi!”) i iracionalnom plašenju jedne čitave nacije, samo kako bi kosturi ostali u ormaru, a nesmetana pljačka vlastitog društva bila nesmetano nastavljena.

Društvene strukture uključene u spomenutu histeriju ne prezaju ni od izazivanja dodatne političke nestabilnosti, kako bi ostvarile svoje ciljeve.

Nerijetko su među tim ciljevima i oni financijski, budući da je u takvim društvima politički vrh u isto vrijeme ogrezao u korupcijskoj hobotnici.

Na taj način političke strukture vlastiti narod guraju u još dublji ponor političke i svake druge izolacije, koje rezultiraju otežavanjem ionako teške gospodarske situacije i emocionalnog beznađa.

Retorika takvih politika je prijeteća, mitologizirajuća, ideološki ostrašćena i beskrajno se ponavlja. Koristi otrcane fraze, emocionalno ucjenjuje i plaši. Ona je, jednostavno rečeno, pogubna za vlastiti narod, društvo te bolno jalova.

U dugo priželjkivanoj katarzi društva u Bosni i Hercegovini prevagu neće odnijeti nikakva zakonska uredba međunarodnih povjerenika, ma koliko imala dobru nakanu.

Ključnu će ulogu imati predvodnici mlađih političkih i vjerskih zajednica, neopterećeni nacionalizmima. To će biti mučna borba protiv genocidnih politika i skupina. Od takvih genocidnih politika nije pošteđena ni jedna etnička skupina.

Razlika je samo u tome koliko su takve politike u određenoj skupini dominantne. Sve su jednako krvave i ogrezle u zlu, sve jednako guraju u beznađe vlastiti narod i u svoj vrtlog usisavaju budućnost mladih generacija, koje samo žele živjeti kao sav normalan svijet.

autograf.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close