Kristijan Mandić iz sela Konjevići kod Zenice je svoj san, za razliku od vršnjaka koji sanjaju svjetla grada, odlučio ostvariti u svome selu

DOĐEMO U ŠKOLU SVI SE PRAVE KAO DA SU IZ GRADA, NIKO KAO NE KUPI SIJENO, NIKO NE MUZE

Neiskorišten je i potencijal sela u BiH. To dobro zna Kristijan Mandić iz sela Konjevići kod Zenice, koji je svoj san, za razliku od vršnjaka koji sanjaju svjetla grada, odlučio ostvariti u svome selu.

Osamnaestogodišnjem Kristijanu rano ustajanje nije nikakav problem. Želi nahraniti svoje koze i ovce. Dvije godine ih čuva, hrani, a njihov broj se konstantno povećava. Na početku ih je imao samo tri sada oko 30. Zarađuje od njihove prodaje, ali i od prodaje mlijeka.

• Od ove godine planiram da počnem proizvoditi sir”, kazao je u razgovoru za N1.

I tako će napraviti novi korak ka postavljenom cilju:

• Da ovdje napravim ozbiljnu farmu, da, kako to volim reći, Njemačku zakinem za par radnika”, kaže kroz smijeh.

Iza ovog nasmijanog momka je turbulentno i teško djetinjstvo. Roditelji se razveli, majka ga pokušala bez očevog odobrenja odvesti u Hrvatsku, a on je potom završio u Domu za nezbrinutu djecu Slavonski Brod. Sve se riješilo na sudu.

• Pitali su me iako sam imao pet godina kome ja želim da idem? Rekao sam tati, želim da se vratim kod njega. I tako i kroz život, ja sada sa 18 razmišljam kao neko sa 27, razumijete. Tako je bilo kroz cijelo djetinjstvo. Kada sam bio 5-6 razred znao sam i ne otići u školu otići na dnevnicu da sebi zaradim”, kazao je.

I tako je radio na farmama, čuvao ovce, kopao čak i ugalj.

• Samo neka je pošteno nisam odbijao ništa. (N1: Samo da je legalno?) Da, ali hvala Bogu sada mi nije potrebno da idem”, dodaje.

A brojni Kristijanovi vršnjaci upravo odlaze ili planiraju otići. Problem je, kaže, što se rad na selu predstavlja kao bauk, pa ponekad čak kao sramota. On pak u ovome živi svoju slobodu i sebi određuje i radno vrijeme i tempo rada.

• Većina mojih vršnjaka od njih deset možda bi samo jedan stao sa mnom ovako da priča da se ne stidi i da radi. Znam kada sam išao u školu: djeca smo svi smo iz istog sela i dođemo u školu svi se prave kao da su iz grada, niko kao ne kupi sijeno, niko ne muze”, priča Kristijan.

Kristijan to oduvijek radi – s ponosom. Osim koza i ovaca tu su i dva konja i magarac.

• Ovo je jedna od najvećih ljubavi koje imam. Bez svega bih mogao, ali bez konja ne”, ističe.

I tako on bez obzira na dosadašnje prepreke napreduje: tako su mu jedne prilike tri koze otrovane, dok mu je prošle godine zapaljeno sijeno. Kristijan ne gubi vjeru u ljude i u sebe: jer neopisivo voli život, a najviše svoje životinje.

Dok je nekima sve malo, dok neki samo traže podsticaje od države, neki iz dana u dan idu ka ostvarenju svog sna – radeći marljivo svaki dan.

***

Prethodna objava:

18-GODIŠNJI MLADIĆ IZ OKOLINE ZENICE, UZGAJA KOZE I OVCE: ZARAĐUJE OD PRODAJE MLIJEKA