-TopSLIDEKultura

Kratka historija dezinformacije

Cilj dezinformacije nije da vam ispere mozak kako biste uradili nešto što inače ne biste, već da vas paralizira onim što je poznato kao strah, neizvjesnost i sumnja

Svi ljudi teže znanju po naravi.“ Tako započinje Aristotelova „Metafizika“. Na početku „Politike“ imamo još jednu poznatu propovijed: “Ljudi su po prirodi društvene (političke) životinje.” Ljudi po prirodi teže znanju; a također smo, po svojoj prirodi, društveni i životinje. Evo dobrog recepta za dezinformaciju.

Negdje sredinom 1980-ih, umjetnica Martha Rosler izvadila je videokasetu iz kontejnera iza zgrade televizije gdje se snima CBS News, na zapadnoj strani Manhattana. Kaseta je sadržavala dvije djelimično izbrisane kopije identičnog izvještavanja o Nikaragvi, gdje su Sjedinjene Američke Države učestvovale u tajnom ratu protiv sandinističke vlade. Izvještavanje se odnosilo na tvrdnju Reaganove administracije, koju su iznijeli u noći kada je predsjednik ponovno izabran u novembru 1984. godine, da su Sovjeti brodovima poslali borbene avione MiG u luku Corinto u Nikaragvi. Sljedećih sedmica ova priča je bila neizostavan dio naslovnica, dok je Bijela kuća, izluđujući medije, negirala da je ikad sugerisala da su se ti događaji zaista dogodili.

U to su se vrijeme sve glavne emisije dostavljale Federalnoj komisiji za komunikacije na „provjere prije emitiranja“, kako bi se utvrdilo da ne sadrže psovke, nakon čega bi sadržaj trake procesom demagnetiziranja bio izbrisan, a traka bačena. Demagnetizacija putem magnetnog impulsa, koji ide ravno preko namotane trake, uzrokuje prekid signala, nakon čega se ponovno uzima snimak i isto se ponavlja periodično na svakom sljedećem mjestu prekinutog signala tokom reprodukcije trake. Koristeći se sa obje demagnetizovane kopije, emisija bi se, u teoriji, mogla obnoviti, pod uslovom da je na trakama ostalo dovoljno informacija. Kaseta koju je Rosler pronašla imala je neobičan ritam nerazumljivih informacija koje se javljaju pa nestaju: izrezane fraze o isporukama oružja, izjave Reaganove administracije, Sovjeta i druge televizijske spekulacije.

Martha Rosler, „Ako zvuči preloše da bi bilo istina, vjerovatno je DEZINFORMACIJA“, 1985. © Martha Rosler, Mitchell-Innes & Nash, New York, and Galerie Nagel Draxler, Berlin/Cologne/Munich

Snimak koji je pronašla postala je osnova za video koji je Rosler objavila 1985. godine pod nazivom „Ako zvuči preloše da bi bilo istina, vjerovatno je DEZINFORMACIJA“, u kojem je fragmentiranom izlaganju dodala titlove, ističući prekide u narativu. Nakon prve verzije izvještavanja, Rosler je ubacila segment iz govora Ronalda Reagana o stanju Unije 1985. godine najavljujući „Reaganovu doktrinu“ vojne intervencije. Dodala je stvarni, cjeloviti segment vijesti CBS-a nakon toga, a video završava reklamom za američku vojsku. Video je prvobitno upotpunjen postavkom novinskih članaka.

Na početku videa pokušavamo pratiti što se događa, ali na kraju se umorimo i misli nam odlutaju. Počinjemo razmišljati o tome šta ćemo kasnije raditi, što želimo jesti i zašto je većina umjetničkih videa tako često komplikovana. Potom se izvještavanje nadovezuje na reklamu za fotoaparat Canon A-1, koja se također prikazuje isprekidano: nešto o duhu, nešto o mogućnosti upravljanja otvorom blende. Odjednom, u kadru vidimo Reagana savršeno jasno. Govori nam da sandinistička diktatura Daniela Ortege, uz punu podršku sovjetskog bloka, ugnjetava svoj narod i crkvu, negirajući slobodu medija i organizujući komunističke terorističke napade na susjedne države. U tom trenutku pomislimo kako je Reagan zgodniji nego što se sjećamo dok on govori da je podrška borcima za slobodu u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija.

Zatim se vraćamo na prekinut prijenos, sa još fragmentiranih informacija o zvaničnicima, avionima, projektilima, Canonu A-1 i njegovoj izvrsnoj kontroli dubine polja. Segment koji je dodala Rosler uključuje američke vojne vježbe u Portoriku, snimke tenkova i marinaca na obali, snimke sovjetskih ratnih aviona. Nakon toga slijedi opaska o povezanosti Kube i Nikaragve, istaknuta uglavnom putem sličnosti zastava ovih zemalja, nakon čega slijedi segmentu o kubanskoj trgovini drogom, ilustriran grafikom novčanica koje iz SAD-a teku na Kubu. Vidimo prvi dio reklame za Rezervnu vojnu pješačku postrojbu, bijelce kako iskaču iz helikoptera i pucaju iz mitraljeza na nevidljivog neprijatelja, dok u pozadini svira džingl. Tu se snimak završava.

Martha Rosler, „Ako zvuči preloše da bi bilo istina, vjerovatno je DEZINFORMACIJA“, 1985. © Martha Rosler, Mitchell-Innes & Nash, New York, and Galerie Nagel Draxler, Berlin/Cologne/Munich

Književni kritičar Philip Fisher jednom je rekao da je čitanje „Alise u zemlji čuda“ Lewisa Carrolla (djelo objavljeno 1865. godine) u odraslom umu proizvelo neobičnu konfuziju djetinjstva, kad je naše shvatanje jezika bilo na granici razumijevanja i očaja. Mislimo da razumijemo, pa ne razumijemo, a priča se bez obzira na to nastavlja. Slično je i sa ovim videom koji kod gledatelja ponovno stvara osjećaj dezinformacije, prije nego što ga analizira. (Umjetnička djela koja je stvarala Rosler uvijek su bila otvorena za interpretaciju, bez obzira na suprotne tvrdnje zlonamjernih kritičara.)

Sama vijest je zbrkana i zbunjujuća; pokušavamo pratiti, ali ne možemo. Pomislimo da kada bismo samo mogli čuti cijelu stvar, sve bi odjednom bilo jasno. Zato nađemo izvorni, cjeloviti snimak izvještavanja, ali on nije ništa jasniji od isprekidanog videa koji je Rostler koristila, koji barem otvoreno naglašava svoju nepotpunost. Štaviše, jukstapozicija ta dva elemenata podstiče želju za samim informacijama. Zanimljivo, definicija dezinformacije na Wikipediji ne odudara puno od ovog fenomena. Taj termin pripisuje se Josifu Staljinu, te stoji da je izvedenica od ruske riječi „dezinformatsiya“. Ion Mihai Pacepa, bivši šef tajne komunističke policije Rumunije, rekao je da je Staljin namjerno dao francuski prizvuk tom terminu, da bi ukazao na njegovo zapadnjačko porijeklo.

Internetska enciklopedija dalje kaže da: „SAD se nije aktivno borila protiv dezinformacija sve do 1980. godine, kada je objavljen lažni dokument koji je govorio da SAD podržava aparthejd.“ Ali, naravno, SAD jeste podržavala aparthejd i nakon 1980. godine, a s obzirom da su već imali termine poput „dislike“, „discord“, „disagree“ i „antidisestablishmentarianism“, ne bi se reklo da je anglofonima bila potrebna Staljinova pomoć da osmisle „disinformation“, bilo doslovno ili figurativno. Ako su dezinformacije svugdje obilježene ovom asimetrijom – kapljice imitacije istine pretočene u besprijekornu fantaziju – jasno je kako podstiču žudnju za znanjem. Često smatramo da se istina i neistina pojavljuju u istom osnovnom formatu – izjave, ili recimo jednačine. Jedna jednačina je istinita, druga je neistina, ali obje su jednačine; ova izjava je lažna, dok ona nije, ali obje su, ipak, izjave.

Video koji je napravila Rosler podsjeća nas da je neistina sama po sebi format. Čak se i netačne informacije mogu prekinuti i izbrisati, dok ono što je nasuprot njih ostaje potpuno, robusno i cjelovito. Cilj dezinformacije nije da vam ispere mozak kako biste uradili nešto što inače ne biste, već da vas paralizira onim što je poznato kao strah, neizvjesnost i sumnja ili FUD (FUD, akronim od eng. Fear, uncertainty and doubt je strategija dezinformacija koja se koristi u prodaji, marketingu, odnosima sa javnošću, politici, anketama, kultovima i propagandi, op. prev.). Primjenjivati FUD strategiju na nešto ne znači pobijati ga; već preplaviti okolinu sa dovoljno dezinformacija da bi se donošenje bilo kakvog zaključka o tome počelo doimati nelagodno, pristrasno i čudno.

Iza ove ne tako sretne spoznaje ipak se krije zaključak da je sposobnost prosuđivanja i dalje potrebna: u suprotnom, zašto bi se dezinformacije toliko mučile da je spriječe? Dezinformacija je začudno iskustvo za ljude jer kod njih budi osjećaj samodopadnosti i to je prosječnom građaninu često najteže shvatiti. Dezinformacije nam laskaju da je naše mišljenje važno tako što ga nastoje promijeniti i utjecati na njega. Čak i kad smo istinski uvjereni u vlastitu nemoć, dezinformacije nas podsjećaju da je naš stav važniji nego što mislimo.

Bani Abidi, „Rezervirsano“, 2006. (the artist and Experimenter Gallery, Kolkata)

Dezinformacija podstiče volju za istinom kako bi je potom dovela u zabludu. Ona je javni performans onoga što se izričito ili svjesno ne tiče istine, a što potom, protivno zdravom razumu, uspostavlja kriterij istinitosti za sve ostalo. Laž je laž ne samo zato što nije istina već i zato što nije umjetnost. Sve dok je umjetnost odsutna, moguće je zaobići pitanje što je istina, a što nije. Zbog toga umjetnost čini moć nervoznom.

Osjećaj tjeskobe proizilazi, piše Alain Badiou u „Teoriji subjekta“ (objavljeno 1982. godine), kada dozvolimo stvarnom da ubije simboličko, umjesto da ga podijeli. I tako autoritet doživljava umjetnost: kao nešto što ubija njezinu simboličku učinkovitost umjesto da je samo dijeli. Video Bani Abidi „Rezervisano” (objavljen 2006. godine), koji je izvorno naručio Singapurski bijenale i koji je trenutno dio izložbe „Signal: Politika videa“ u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, dijeli simboličko prikazujući pripreme grada za dolazak neimenovanog zvaničnika. Djeca su poredana sa papirnim zastavama, birokrati preslažu svoje papire, članovi publike vrpolje se na sjedištima na kojima stoji natpis „rezervisano“ dok taksisti pale cigarete jedni drugima iza barikade.

Sve se čini besprijekorno i onemogućava one na pozicijama moći da shvate svakodnevni život pod njihovom vladavinom. Na određeni način, prva publika za dezinformacije su upravo oni na pozicijama moći. (Priča o odgovornom vođi koji prerušen tajno obilazi zemlju nad kojom vlada kako bi otkrio što se zaista dešava je česta tema narodnih priča širom svijeta.) Utješno je misliti da američki predsjednik Donald Trump kontroliše Fox News, a Fox News kontroliše njegove pristalice. U stvarnosti, međutim, prije da Trump gleda Fox News kako bi saznao šta treba da radi, a ne obrnuto.

Asimetričnost dezinformacija oslanja se na našu težnju ka redu i ravnopravnosti, što podstiće fantaziju da postoje argumenti i za reakcije i revolucije, i da pojedinac može slobodno da bira između to dvoje. Problem sa ovom simetričnom vjerom koja nas umiruje je taj što ne uzima u obzir razlike reakcije i revolucije. Reakcija ne mora pobijediti u raspravi da bi ostvarila svoj cilj — spontani val odjeka nakupljen na njenoj strani obično je dovoljan za njene svrhe. Oružje se može kupiti, plaćenici unajmiti a odnos sa javnošću se može očuvati bez ikakvog jasnog stava.

Ne postoji desničarska teorija: postoji samo strategija bazirana na reakcijama i fašistička taktika. Zbog toga nikad nećete vidjeti konzervativce kako pažljivo analiziraju kompleksne stavove. Takve stvari rade samo ljevičari — zato je ljevica usložena galaksija sekti, podgrupa i i frakcija. Ljevica treba teoriju da bi preživjela, dok desnica ne može preživjeti teoriju. Kapital se ne raspravlja — on postoji. Među brucošima politologije ima više debata nego u svim desničarskim trustovima mozgova. Estetika dezinformacija je estetika neravnoteže i asimetrije, gdje jedna strana stoji mirno sa svim resursima, a druga strana ima sve ideje i bori se oko njih.

Hito Steyerl, „Roboti danas“ 2016. © Hito Steyerl, Andrew Kreps Gallery, New York, Esther Schipper, Berlin, and DACS, London

U praksi to znači da je ljevica vođena željom za novitetima, dok desnica nije. Dezinformacije su učinkovite zato što se konstantnim izlaganjem javnosti istim informacijama uskraćuje svrha tih informacija, čineći ih suvišnim. Kada nisu više informativne, ne zadovoljavaju kriterij da bi se smatrale informacijama. Što se češće ista informacije spominje, ona postaje manje informativna i na kraju potpuno gubi snagu.

Dezinformacije sebi mogu dozvoliti da čekaju na pravu stvar. Imajući to u vidu, sasvim je razumljivo, a svakako ne preporučljivo, pokušati radikalno oslabiti tržište informacija ograničavajući pristup jeziku razumijevanja. Sukob između protestanata i katolika može nam poslužiti kao slikovit primjer. Između ostaloga, predmet rasprave je bilo pitanje ko bi trebao imati pristup jeziku Biblije i da li je to samo glupa knjiga koju bi trebalo ignorisati. Puritanci su ipak razbili vitraž jer su, sasvim razumljivo, željeli to odlučiti sami za sebe, jer je slika mogla biti instrument dezinformacija samo u nedostatku opće pismenosti.

Ako i dalje mislite da je ono što je sjajno, glasno i figurativno uvijek neistina, možda ste protestant, a da to ni ne znate. Ako mislite da je apstraktno i tiho način na koji malograđanski moćnici lažu sebe, možda ste katolik. To ne znači da je jedno od tih razmišljanja više elitističko od drugog — pitanje se zapravo svodi na procjenu šta je namijenjeno svima a šta je namijenjeno izabranim pojedincima. Prema katolicima, figurativne slike su za svakoga, a Pismo za nekolicinu. Prema protestantima, sa druge strane, svi trebaju imati pristup Pismu, ali apstraktne slike koje se kriju tu mogu razumjeti samo odabrani i često im je za to potrebna hrpa latinskih izraza kako bi ih dešifrovali.

Umjetnica Hito Steyerl, Njemica porijeklom iz katoličke Bavarske, stvara djela koja su izvanredna po načinu na koji kombinuju nešto poput protestantske naklonjenosti prema narodnom jeziku sa katoličkom brigom za lik i sliku. Njeno djelo „Hell Yeah We Fuck Die“ (objavljeno 2016.) prikaz je pet riječi koje se najčešće pojavljuju u pjesmama na engleskom jeziku putem svjetlećih skulptura uz ekrane na kojima se prikazuju videi robota koji su podvrgnutih različitim mučenjima. Nemojte me pogrešno shvatili, ističe Steyerl: nije da nasljeđe antifigura zapravo uspijeva zamijeniti popularno uzvišenim, već su sada samo vaše riječi monumentalne, umjesto vaših figura.

U obranu loše slike“, značajni esej koji je Steyer objavila 2009. godine zapravo je priveo kraju eru koju je započelo remek-djelo francuskog filozofa Guya Deborda „Društvo spektakla“ (objavljeno 1967. godine). Za Deborda je biti slika uvijek značilo već biti mrtav, bogat i lažan. „Sve što se nekada živjelo“, napisao je, „pretvorilo se u prikaz.“ To je bilo prihvatljivo u svijetu u kojem je većina stanovništva gledala jedan od tri televizijska kanala. No, takvi prigovori na postlapsarijansko čovječanstvo koje kontroliše centraliziran kodeks ikona mnogo su stariji od bilo koje nedavno razvijene tehnologije za dijeljenje slika.

Utjeha Debordovog spektakla ležala je u tome koliko se poznatim činilo boriti se protiv vertikalno integrisanog tehnikolor sistema slike, koji je bio forma vitraža samo za ljude 20. vijeka. Današnji kontrarevolucionari više nisu toliko utješno centralizovani. Nema više smeća masovne kulture koje treba razvrstavati, kao što je to radila Rosler, tražeći savršeno metaforični otpad. Steyerlina „loša slika“ umjesto toga odražava pojavu internetskih mikrokultova, svetišta lokalnim božanstvima, digitalnim ispovjedaonicama i lokalnim, umreženim sakramentima. Nestabilna, oscilirajuća mješavina tehnologije i slobode u sklopu načina predstavljanja, što valja razlikovati od sličnog ciklusa načina proizvodnje, hrani analize poput ove, baš kao što je i njihove eksplicitnije „religiozne“ prethodnike. Dobra vijest je, podsjeća nas Steyerl, da se više ne moramo pretvarati da ne volimo lijepe stvari. Slobodni smo boriti se protiv dezinformacija na koji god hoćemo način. Ali moramo se boriti, sada kada su dezinformacije atomske i prodorne kao i sve ostalo pod našim jadnim i ravnodušnim svodom.


Autor: Stephen Squibb, Frieze

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Naslovna: Martha Rosler, „Ako zvuči preloše da bi bilo istina, vjerovatno je DEZINFORMACIJA“, 1985. © Martha Rosler, Mitchell-Innes & Nash, New York, and Galerie Nagel Draxler, Berlin/Cologne/Munich

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close