“Svo njegovo srbovanje za svrhu ima samo da se sa političke scene ode kao srpski nacionalni junak, a ne kao kriminalac”.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
U kakvom stanju ostavljaju zemlju oni koji su najodgovorniji za njenu sadašnjost i budućnost prije odlaska na godišnji odmor?
Najblaže rečeno, u stanju potpunog nervnog rastrojstva, teške depresije, tjeskobe ili anksioznosti, na rubu kliničke katatonije…
Odreda i po redu sve izrazi iz medicinskog rječnika kojima se u najkraćem – jednom rječju – opisuju teška, ako ne najteža, psihijatrijska stanja i, ne isključujem, oboljenja. No, pitanje je ko je ustvari, bolestan: zemlja, narod ili političari (za ovu priliku neka slove kao „Mile“ po legendarnoj rečenici iz filma Vuk samotnjak (1972): „Piše Hund, al’ piše i Mile“.
Moj drug Mile Hašišar
Nije li za psihijatrijsko izučavanje bosanskohercegovačkog društva teško ogrezlog u svaki vid negativnosti, dovoljna činjenica da dominantna politička struja u Bosni i Hercegovini, njeni najveći etno-nacionalisti uopće nisu nacionalisti nego, bivši „markovićevi reformisti“, „jugosloveni koji su se potpisivali ćirilicom“, „probisvjeti koje pamte samo iz kafana“?
Ni nazivi stranaka na čijem su čelu ni po čemu ne odražavaju nikakav etnički, nacionalistički naboj; sve neki… demokratski aktivisti, nekakva folklorna demokratska zajednica, štaviše nezavisni socijaldemokrati… A ni članstvo nije odmaklo dalje od spomenutih karakteristika: bivši komunisti, bivši jugosloveni, bivši udbaši, bivši kosovci…. Sve u svemu, objektivna perspektiva nalaže zaključak da je ustvari riječ o blaženim udruženjima bivših „šta bilo“, ali svakako bivših.
Nije li – samo po sebi – to dovoljan pokazatelj da cijela ova, suvremena bosanskohercegovačka priča, počiva na najočiglednijoj, najbezočnijoj i najobičnijoj laži? Da sam nacionalista, makar iz folklornih ili pragmatičnih pobuda doista, bilo bi me stid stati iza tih i takvih ljudi i bukati, histerisati i razdirati nacionalističku košulju na prsima prepunim etničkog bola, blokirati, opstruirati i, za sve to uredno primati platu.
Najnoviji igrokaz – jer, boljeg izraza za predstavu koju su priredili politički subjekti koji su se osjetili vitalno nacionalno ugroženim jer im je konačno, i službeno zabranjeno da negiraju genocid, da slave ratne zločince i pravo na sistemski, etnički aparthejd, da omalovažavaju i apstrahiraju druge i drugačije, da im određuju pravila ponašanja, da ih podsjećaju na vrijeme kad su tjerani da vješaju čaršafe, nose trake, zatvarani u logore iz kojih mnogi nikada nisu izišli…
I to je to.
I ništa drugo, ništa više i ništa manje od toga. Samo to!
I to pravilo regulirano Odlukom ne odnosi se samo na jedne ili samo na druge nego, na sve.
Jer, diskriminacija, aparthejd, segregacija, jednoumlje, ugnjetavanje… neki oblik sistemskog terora nisu karakteristika samo jednog dijela Bosne i Hercegovine, nego oboljelog društva, u cjelini, u kojemu je drugi i drugačiji po pravilu, nepoželjan.
Ratni zločini su postali politička roba koja se koristi u dnevno-političke svrhe, a političke elite ne dopuštaju da se jednom podvuče linija završetka rata (kako god da se završio), da se raskrsti sa ratnom prošlošću, da se saopći istina, da zločinci budu zločinci. Svaki korak u tom smjeru je gorespomenuto narušavanje i ugrožavanje pozicija moći što političari nastoje predstaviti kao nanošenje štete samom narodu. Zadnja i posljednja Odluka je možda, najbolji primjer: osuda civilizacijski nedopustive strategije proglašavanja nacionalnim herojima osoba osuđenih za ratne zločine, tumači se kao proglašenje cijelog naroda zločincem što je apsolutno van pameti.
Usred noćnih ptica same p'jane i jalija
Poziciju u kojoj sve može, a ništa ne mora „Mile“ može zahvaliti konstrukcijskoj greški u Ustavu BiH koja producira posljedice.
Naime, sama struktura ustavnog uređenja naše zemlje postavljena je tako da je sistem preplavljen diskriminacijama, okruženju u kojemu se najbolje snalaze etnonacionalistički politički subjekti kojima jedino takvo okruženje odgovara i omogućava životni prostor.
Svaki poremećaj u tom sistemu, da ne kažem uklanjanje tih konstrukcionih grešaka i korak prema funkcionalnom demokratskom društvu predstavlja ugrožavanje njihove pozicije moći te to, iz njihove perspektive, po svaku cijenu treba spriječiti i zaustaviti, za što imaju ustavne alate (od entitetskog glasanja do zaštite vitalnog nacionalnog interesa) kao i institucije sistema da zaustave bilo koju odluku koja im ne odgovara.
I tu počinje i tu se završava magični krug, odnosno šejtansko kolo.
Mantra vječito zbunjenih i zabrinutih predstavnika međunarodnih institucija prema kojoj su samo dva krivca za situaciju u zemlji: političke elite i građani te, sljedstveno tome i dva rješenja: dogovor političkih subjekata o ključnim pitanjima u zemlji i izborna „bonska ovlaštenja“ kojima raspolaže svaki građanim Bosne i Hercegovine, jednako vrijeđa inteligenciju građana ali i upitnim čini mentalno stanje mantradžije – donosioca takvog zaključka i davatelja takvih uputa.
U suštini posljednjih dvadesetak godina međunarodna zajednica ne zna šta da radi što pokazuje odsustvo bilo kakvih ozbiljnih, a kamoli velikih ideja i strategija šta je to što bi trebalo raditi. Novi visoki predstavnik će se morati nositi s tim i raditi blisko s EU. Delegacija u Sarajevu je možda najveća u svijetu i ona može zamijeniti „bonske ovlasti“.
Duže od četvrt stoljeća poslije rata geopolitička situacija je drugačija, promijenila se dramatično i pristupi Bosni i Hercegovini primjenjivani prije 25 godina jednostavno su zastarjeli.
Donosioci odluka moraju shvatiti da 25 godina koje su prošle postojeće političke elite opetovano pokazuju da nisu voljne baviti se osnovnim pitanjima od kojih ovisi život običnih ljudi i to je već postalo stvarni odraz nesposobnosti, naporedo sa problemom korupcije i toksične kombinacije isplativog businessa i politke.
Dvadeset šest godina lideri etnija fokusirani su samo na održavanje statusa quo, na zaprečavanje i mogućnosti da neko drugi i drugačiji dobije moć da pokaže da može bolje i za to koriste sve resurse koji su im na raspolaganju među kojima je vjerovatno najvažniji i najučinkovitiji kontrola izbornog procesa, dakle i rezultata, kojima sebi osiguravaju naredni period. Kako god i koliko god građani odlučili da ne žele da političari nastave raditi ono što rade proteklih godina ili žele promjene ili da žele makar probati nešto novo da se osigura budućnost zemlje… ostat će na razini puste želje dok „neko“ ne odlući da promijeni pravila igre tako da i oni koji su umjereniji s politikama, oni koji su više za mutlietničke sisteme dobiju veću ulogu. Nevoljko, nerado kažem da je i dalje potrebna vanjska sila makar koliko da se uvedu drugi načini biranja i kontrole rezultata izbora.
Stvaranje preduvjeta za temeljitu reformu, pojednostavljenje procedure, učinkovitije i modernije institucije i „uvođenje“ ljudi koji znaju šta treba raditi, sve u cilju transformacije BiH u funkcionalnu europsku zemlju, moguće je samo uz približavanje EU, što je opet, moguće samo ako se Bruxelles / Brussels brže i odlučnije uključi u političke procese u BiH.
No, ono što je definitivno krivica naroda u Bosni i Hercegovini je što za četvrt stoljeća nisu uspjeli „izroditi“, izmisliti ako ne osmisliti, organizirati i formirati jedan jedini politički subjekt koji bi uživao povjerenje uplašene ili nezainteresirane većine… Makar onih koji još nisu odlučili pakovati kofere.
Roll Mile Roll!
„Najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski i jugoslavenski dječji film ikad snimljen, znameniti Vuk samotnjak slojevito je ostvarenje podatno zanimljivim interpretacijskim mogućnostima, na primjer onoj o suodnosu prirodnog/divljeg i kultiviranog, ili o odnosu nekad zaraćenih strana i nasljeđu koje sa sobom u taj odnos donose. Priča ide nekako ovako: njemački ovčar, zaostao iz rata, pomalo je podivljao živeći sam u planini. To je lički kraj s vukovima koji ne rijetko seljanima napadaju ovce. Dječak Ranko uspije se sprijateljiti s divljim psom kojeg, po natpisu s medaljice na ogrlici, naziva Hund. Ostali seljani međutim za Hunda misle da je vuk te organiziraju na njega hajku.“
A „Mile“ ustvari, čini sve što je u njegovoj moći – i moli Boga – da ga neko smijeni prije nego se neko osmjeli da pokrene neku od brojnih mogućih istraga i optužnica. Drugim riječima, svo njegovo srbovanje za svrhu ima samo da se sa političke scene ode kao srpski nacionalni junak, a ne kao kriminalac.
I ništa drugo, ništa više i ništa manje od toga.
Samo to!
Politicki.ba
