Živjeti u Danteovom paklu ili kako se priprema završni čin procesa rasturanja BiH

Nakon što je slomljeno državno rukovodstvo Socijalističke Republike BiH koje je upravljalo republikom od kraja 60tih do kraja 80tih godina prošlog stoljeća, ova zemlja je utonula u neku vrstu Danteovog pakla iz čijih krugova se evo već 27 godina ne može izvući. Za razliku od Dantea, Bosanci i Hercegovci nemaju svoga Vergilija koji bi im pomogao u kretanju kroz pakao i čistilište.

Po Danteovoj „Božanstvenoj komediji“ na ulazu u Pakao stoji poruka: “Lasciate ogni speranza, voi ch’entrate” (Ostavite svaku nadu vi koji ulazite)“. E to je ustvari ova zemlja, u kojoj nada nije olakšanje, nego otežavajuća okolnost jer te samo općini ili nostaligizira da ne možeš realno procijeniti situaciju. A šta se samo ovih dana dešava u tome našem Paklu. U samo par mjeseci u toku 2015. god. zaredio se čitav niz vrlo loših dešavanja, kao što su: javno postrojavanje paravojnih formacija ravnogorskog pokreta u Višegradu, eskalacija divljanja općinskog čelništva u Stolcu, sramotno procesuiranje ubistva hrvatskih povratnika u Srednjoj Bosni, naglo jačanje trećeentitetskih snaga, razgradnja Javnog radio-televizijskog sustava (bez obzira koliko on bio loš), derogiranje procesa utvrđivanja lažnih invalidnina, usvajanje Deklaracije o odbacivanju odluka Ustavnog suda BiH od strane Narodne skupštine Republike Srpske (i to sa apsolutnom, skoro plebicitarnom većinom), najavljeno donošenje Rezolucije o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj na saboru SNSDa, katastrofalno sigurnosno stanje na području kantona Sarajevo zbog nezapamćenog rasta kriminala i uličnog nasilja, ekološka katastrofa u tuzlanskom i zeničkom području, funkcionalno nefunkcioniranje nove vlasti, svađe i sve veće produbljivanje međunacionalnih i međuklasnih sukoba….I naravno, uz sve to se najavljuje provođenje odluka iz tzv. dokumenta (bolje rečeno power point prezentacije) pretenciozno nazvanog „Sporazum za rast i zapošljavanje“.

Ono što se treba shvatiti i prihvatiti jeste da smo (i to ne samo u BiH, nego općenito na prostoru ex – SFRJ) u tome paklu i ne prepustiti se lagodnosti niti nekom nadanju da će neko drugi nešto uraditi za nas. Kada se suočimo sa tim, onda je lakše i planirati i raditi kako se izvući iz teške situacije. Situacija se ne čeka, ona se stvara, radi toga je „mačekovska“ strategija čekanja, nereagiranja, nedjelovanja, ignoriranja, pasiviziranja i čekanja raspleta situacije kontraproduktivna. Napredne/progresivne snage moraju tako postati proaktivne i kreatori situacije, odnosno nosioci inicijative. Jedna od najvećih povijesnih grešaka SDPa bila je ta da u periodu 1990. – proljeće 1992. god. nije imalo hrabrosti da se učini ono što se očekivalo i što je ta najstarija bosanskohercegovačka politička organizacija trebala učiniti. SK BiH – SDP je opet veliku grešku načinio što nije sam preuzeo na sebe inicijativu zaštite građana BiH, nego se faktički njegovo tadašnje rukovodstvo prepustilo stihiji, radi čega snosi značajnu historijsku odgovornost. Da je SK BiH – SDP u tome periodu djelovao znatno hrabrije i proaktivnije i držao inicijativu u svojim rukama, sigurno danas ne bi postojala Dejtonska Bosna i Hercegovina, nego ona sa republikanskim prefiskom i praktičnim državnim suverenitetom. Ideje (neo)liberalizma su se pokazale običnom utopijom i neprimjenjivim ne samo za područje ex- SFRJ nego općenito za čovječanstvo, pa malo više strogosti i oštrine nije za odmet.

Sada u novoj konstelaciji odnosa, SDP BiH bi trebao biti spreman i na sve neželjene okolnosti razvitka i daljeg usložnjavanja situacije u BiH i to u svakom pogledu i sukladno sa time adekvatno, brzo i učinkovito i reagirati. Ne bi trebalo bježati ni od potencijalno preventivnih organiziranja i akcija. SDP BiH raspolaže sa dovoljno kapaciteta, posebno sada kada je ustanovljeno i pročišćena struktura članstva, da bude avangarda formiranja neke vrste Narodnooslobodilačkog, antifašističkog fronta ili zajednice političkih stranaka, građanskih organizacija, NGO sektora, nezavisnih svjesnih pojedinaca koje prihvataju ideje da se Bosna i Hercegovina konačno izvuče iz paklenih krugova. Komunistička partija je na području današnje BiH pred izbijanje II. svjetskog rata imala 830 članova i 4000 članova SKOJa (koji su poglavito bili vrlo mladi ljudi, nekada često djeca). Ali pošto je imala pravilan stav i bila odlučna ona je uspjela pobijediti sile zla i okupacionu silu i njihove domaće sluge. Nažalost 1990. god. SK BiH – SDP je imao 450 000 članova, a završio je vrlo loše na tzv. višestranačkim izborima u novembru 1990. god. Sada 25 godina kasnije SDP BiH ima oko 27 000 stvarnih članova, i nalazi se u znatno boljoj uvezanosti i tehnološkoj materijalnoj osnovi nego što je to bila Partija u aprilu 1941. god. I nemojte misliti da frakcionaških i idejnih sukoba i kadrovskih problema nije bilo ni u Partiji pred izbijanje II. svjetskog rata. Bilo ih je, čak šta više, bile su i izražajnije i opasnije, ali je ipak zajednički interes i cilj prevagnuo.

Zato se nadam da smo poučeni historijskim iskustvom, i da ćemo zauzeti i jasniji stav i donositi hrabrije i odlučnije odluke i poduzimati određene korake. Uz sve to Socijaldemokratska partija BiH je postala jedina demokratska politička organizacija na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Ponavljam da strukturiranje političkih stranaka po delegatskom modelu nije demokratija, nego je samo direktna/neposredna demokratija ona stvarna demokratija u izvornom helensko – rimskom smislu. Samim tim SDP BiH ima i puni legitimitet da bude okosnica pretvaranja BiH u modernu, stabilnu, odgovornu i snažnu državnu cjelinu. Sustavu koji je antidemokratski, antidržavotvoran, antinarodan, antisocijalan, antireformski, neofašistički, marionetski i kleptokratski metaforički rečeno treba „slomiti vrat“.

Autor Salmedin Mesihović
tacno.net