DEPO INTERVJU S POVODOM/ SLAVO KUKIĆ, BH. AKADEMIK
Za DEPO Portal, prof. Kukić objašnjava šta se dešava u Rusiji i Ukrajini i kako jedna velesila može ugroziti mir i stabilnost u svijetu, Evropi, a ponajviše u zemljama nastalim disolucijom bivše Jugoslavije. Imamo li razloga za strah, osobito u Bosni i Hercegovini u kojoj se već dugo prijeti secesionističkim politikama i zveckanjem oružja i kako će novonastala situacija utjecati na globalne ekonomsko-političke zaokrete?
(1. DIO)
Jačanje autoritarnih trendova je budućnost… Neće Rusija ostati skrštenih ruku na priključivanje BiH NATO-u!
Ništa, pa ni kapitalizam, se ne urušava kao kula od karata. Naprotiv, u pitanju je povijesni proces koji podrazumijeva da se u njedrima starog, paralelno s njegovim urušavanjem, rađaju elementi novoga – naglašava prof. Slavo Kukić u razgovoru za DEPO Portal
(2. DIO)
Marx je apsolutno bio u pravu! Ekspanzija kapitalizma stigla je do kraja, slijede četiri moguća scenarija…
***
Jačanje autoritarnih trendova je budućnost… Neće Rusija ostati skrštenih ruku na priključivanje BiH NATO-u!
U jeku ukrajinsko-ruskog sukoba koji prijeti globalnim geopolitičkim i ekonomskim potresima, ali i povodom nedavne objave njegove trideset pete knjige/studije “Sumrak kapitalizma” )u izdanju izdavačke kuće KULT B), razgovarali smo s bh. akademikom i sociologom Slavom Kukićem.
Za DEPO portal, Kukić objašnjava šta se dešava u Rusiji i Ukrajini i kako jedna velesila može ugroziti mir i stabilnost u svijetu, Evropi, a ponajviše u zemljama nastalim disolucijom bivše Jugoslavije. Imamo li razloga za strah, osobito u Bosni i Hercegovini u kojoj se već dugo prijeti secesionističkim politikama i zveckanjem oružja i kako će novonastala situacija utjecati na globalne ekonomsko-političke zaokrete? Na koji način autoritarni politički sistemi mijenjaju trenutni oblik kapitalizma kojeg poznajemo i šta možemo očekivati u budućnosti? Koje su alternative neoliberalnom kapitalizmu, kojem je, po svemu sudeći, ‘odzvonilo’? I šta, inicijative za regionalnim povezivanjem na osjetljivim područjima koja su nekoć bila ‘pod istim kišobranom’, potencijalno kriju, da li bi to moglo biti mnogo opasnije?
Razgovarala: Maja RUČEVIĆ
Poštovani prof. Kukiću, već neko vrijeme, osobito tijekom pandemije koja je stvorila specifične uslove života na globalnoj razini svjedočimo jačanju pojedinih autoritarnih političkih struja i moćnih sila, a u tranzicijskim zemljama koje se s tim već dugo ‘muče’, a pogotovo u tripartitnoj BiH, to je, još s obzirom na nacionalističku retoriku, prilično opasno tlo za održavanje demokracije. Trebamo li, a naročito sada, u kontekstu novonastalih dešavanja na relaciji Ukrajina-Rusija, strepiti od budućnosti u kojoj ćemo svjedočiti diktaturi i totalitarizmu u 21. stoljeću?
Autoritarni trendovi su, uz nacionalizam, pa i velikodržavne ideologije, gotovo generalno obilježje tranzicijskih zemalja. Pogledajte, uostalom, ono što se događa u Rusiji – u kojoj moć autoritarnog vođe danas prijeti čak i svjetskom miru – ili Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, zemljama nastalim disolucijom bivšeg SFRJ-a, da ne nabrajam. Svima im je imanentno i jačanje autoritarnih silnica i nacionalizma kao potke na kojima se te silnice učvršćuju.
No, autoritarnih trendova oslobođen nije svijet uopće. I dobro ste u Vašem pitanju apostrofirali, a u mojoj knjizi sam o tome dosta detaljno pisao, na njih je stimulirajuće djelovala i korona kriza. Efikasnost, naime, koju je u borbi s pandemijom COVID-19 pokazala Kina, koju karakterizira naglašen autoritarni politički sistem, gotovo opijajuće djeluje na jačanje raspoloženja za istim sistemom i u drugim dijelovima svijeta. To su, među inim, potvrdila sva istraživanja javnog mnijenja na različitim svjetskim meridijanima.
Nažalost, poprilično je izvjesno da bi jačanje autoritarnih trendova moglo obilježiti i budućnost, barem onu relativno bližu, i da bi pribjegavanje njima mogla biti jedna od formi pokušaja spašavanja kapitalizma od Damoklova mača koji mu, htio on to ili ne, visi nad glavom.
Koliko je, u tom kontekstu, opravdana tvrdnja nekih analitičara, da Putin svojim potezima ovih dana zapravo pokušava restaurirati nekadašnje propalo carstvo? I koji su zapravo pozadinski motivi takve jedne priče, ukoliko ih ima?
Takve, u biti velikodržavne ideologije, koje se svijetu pokušavaju prodati kao potreba regionalnog povezivanja, u još radikalnijoj formi se manifestiraju danas u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu. U pitanju je, još konkretnije, i bez obzira kakvu će cijenu ispostaviti, želja za dovođenje pod isti kišobran čitava prostora nekadašnjeg SSSR-a. Pri tome je evidentna i odabrana putanja. Na udaru su prvo države iz sastava bivšeg SSSR-a koje su još uvijek izvan NATO kišobrana – jučer Gruzija, danas Ukrajina, sutra neka treća. I uvijek uz ista obrazloženja – da je to volja ruskog stanovništva koje tamo živi. Koliko sutra, međutim, ne pokaže li NATO alijansa odlučnost da se tome suprotstavi, na red bi mogle doći i NATO članice iz tog dijela svijeta – Estonija, Litva i Latvija.
A šta je onda krajnji cilj, ako se on uopće može pretpostaviti?
Teško je, dakako procjenjivati, čime bi, kada su u pitanju najnovije akcije Rusije, pa i njezine prijetnje čitavu svijetu, mogle rezultirati. No, poprilično logičnim se čini sud o ambiciji stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Rusija imala centralno mjesto. Uostalom, zadnjih godinu-dvije sve učestalije su i prijetnje Bosni i Hercegovini da Rusija neće ostati skrštenih ruku na njezin pokušaj priključivanja NATO-u, a agresija na Ukrajinu je Putina ohrabrila da slične prijetnje uputi čak i Švedskoj i Finskoj.
Smatrate li, s obzirom na naznake novog svjetskog poretka, poželjnom ideju o regionalnoj ekonomskoj saradnji bivših zemalja SFRJ (jedan dio zemalja već je u inicijativi Mini Šengen) i, ako da, što bi to značilo za Bosnu i Hercegovinu? Imamo li mi ekonomski kapacitet sudjelovati u takvom nečem?
Uopće ne dvojim da će državne granice sve manje određivati budućnost svijeta, i da će je obilježiti sasvim drugi tip planetarnih integracijskih procesa i veza. Ako bi se, hoću reći, apstrahiralo sve ostalo, potpora i regionalnom, i to ne samo ekonomskom nego i svakom drugom, povezivanju na bivšim postjugoslavenskim prostorima je pozicija koja je potpuno prirodna.
Nažalost, neke životne fakte je nemoguće apstrahirati. Nemoguće je, primjerice, ignorirati da ideju o regionalnoj suradnji i relativizaciji državnih granica u ovom prostoru najvatrenije promovira Srbija i njezino vodstvo, ono isto koje je prethodnih desetljeća istrajavalo na ideologiji velike Srbije, i koje od te ideje, u nešto drugačijoj, odori tzv. srpskog svijeta, nije odustalo ni do danas.
Poprilično logičnim se čini sud o ambiciji stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Rusija imala centralno mjesto. Uostalom, zadnjih godinu-dvije sve učestalije su i prijetnje Bosni i Hercegovini da Rusija neće ostati skrštenih ruku na njezin pokušaj priključivanja NATO-u
Ako su to fakti, a jesu i nemoguće ih je dovesti u pitanje, opravdani su i strahovi što iza priče o regionalnom povezivanju stoji – želja za jačanjem regionalnih veza ili najnoviji pronađeni put do onoga zbog čega se nije prezalo ni od prolijevanja krvi. Jer, po onoj narodnoj, koga su zmije ujedale i guštera se boji. A ovdje su se sa zmijskim otrovom bile prisiljene nositi sve zemlje koje se u regionalnu asocijaciju tzv. otvorenog Balkana pokušava ugurati – od Kosova i Makedonije do Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
U svojoj novoj knjizi/studiji „Sumrak kapitalizma“ kritički, teoretski, a sve potkrijepljeno brojnim relevantnim izvorima, tematizirate, ali i na neki način „predviđate“ što bi se vrlo uskoro moglo dogoditi s neoliberalnim kapitalizmom, društveno-ekonomskim poretkom, za koji smo se, a naročito kroz brojne krize, pa i ovu posljednju, pandemijsku, na globalnom planu uvjerili da sve više kopni. Zašto je, po Vašem mišljenju, neoliberalnom kapitalizmu „odzvonilo“?
Prije svega, hvala na iskazanom interesu za moju knjigu. A što se Vašeg pitanja tiče, ne samo da je definitivno „odzvonilo“ neoliberalnom kapitalizmu nego sve teže diše i kapitalizam kao sistem društvenih odnosa uopće. Kad je, pak, u pitanju neoliberalizam, on je proizvod druge polovice XX. stoljeća. Bit te doktrine je, pojednostavljeno, u apsolutizaciji moći tržišta, selektivnom smanjivanju izdataka za državu – posebice što se tiče pomoći nezaposlenima, zdravstvu, školstvu i slično – deregulaciji, privatizaciji te, na koncu, eliminaciji koncepta „javnog dobra” i uvođenju individualne odgovornosti, čime se problem siromaštva prebacuje na siromašne koje se za takvo stanje, uz objašnjenje da su siromašni zbog vlastite im lijenosti, same optužuje. Sve to prati teza kako takva doktrina rezultira boljim životom za sve, ne samo za najbogatije društvene slojeve.
Prva desetljeća XXI. stoljeća su, međutim, sve te teze dovela u pitanje. Pokazala su, prije svega, da tržište nije svemoćno – a u dva navrata i posvjedočila da bi bez intervencija države, koju bi neoliberali sveli na folklor, na koljenima bio i sam kapitalizam kao svjetski sistem. Da, primjerice, nije bilo financijske intervencije države i upumpavanja na tisuće milijardi dolara u gospodarske sustave najmoćnijih zemalja svijeta, kapitalizam bi kao sistem na koljenima bio već 2008-2009. godine, u vrijeme svjetske financijske krize. Isto se, potom, dogodilo i desetak godina poslije, u vrijeme korona-krize 2019-2020. godine kada je država ponovo spašavala sistem koji njezinu ulogu želi minimizirati a ulogu tržišta apsolutizirati.
Upitajmo se, uostalom, kako su nastali današnji bosanskohercegovački milijarderi? Pljačkom, i to puno ekstremnijom od one iz vremena prvobitne akumulacije
Svi pokazatelji, potom, potvrđuju da neoliberalna doktrina ne rezultira boljim životom za sve nego, naprotiv, do besmisla dovodi razlike između najbogatijih i najsiromašnijih. Jedan izvještaj uoči Svjetskog ekonomskog foruma 2019. godine, primjerice, pokazuje da je tijekom 2018. godine bogatstvo milijardera uvećavano za 12% dnevno, dok je “bogatstvo“ 3,8 milijardi najsiromašnijih svaki dan bivalo 11% manje, da je 26 najbogatijih posjedovalo koliko 3,8 milijardi najsiromašnijih itd. I da, uz sve to, poreski sustavi kapitalističkih zemalja štite najbogatije. Amazon je, recimo, u 2018. godini uplatio 0 (nula) dolara poreza na dobit iako je zaradio 11 milijardi dolara. Ili, u Brazilu je tijekom 2018. godine 10% najsiromašnijih platilo više poreza na dohodak nego 10% najbogatijih. A sistem koji se na takvoj logici temelji ne može ni na koji način biti sistem budućnosti čemu, među inim, svjedoče i sve učestaliji i sve radikalniji potresi unutar njega.
Sa svojim postratnim i problematičnim političkim sistemom čije se anomalije prelijevaju ravno u stanovništvo, Bosna i Hercegovina se, još uvijek, nakon toliko godina, oporavlja od svog internog PTSP-a. Možda je na primjeru takve jedne male države, tj. mikro sredine, najvidljivije osipanje kapitalističkog modela koji ustvari, jedva da je zaživio, a već mu prijeti slom. Kakva predviđanja imate po pitanju BiH i može li se ona, u manjoj mjeri zahvaćena divovskim kapitalističkim bagerom, bolje „izvući“ u ekonomskom smislu, na bilo koji način? Ili joj pak prijeti suprotan scenarij?
Prvo, vrlo je upitno može li se ono što imamo u BiH uopće podvesti pod kapitalizam kao zajednički nazivnik jednog sistema društvenih odnosa. Ako bi, pak, to i mogli učiniti, on puno više asocira na prvobitnu akumulaciju kapitala iz vremena početaka ovog tipa društvenih odnosa nego na kapitalizam XX. i XXI. stoljeća.
Upitajmo se, uostalom, kako su nastali današnji bosanskohercegovački milijarderi? Pljačkom, i to puno ekstremnijom od one iz vremena prvobitne akumulacije. Prisjetimo se, primjerice, privatizacije društvenog vlasništva i načina kako je ona realizirana. Prisjetimo se, potom, uloge koju je u svemu tome odigrala politička kasta. Prisjetimo se, na koncu, pljačke kojoj i sami svjedočimo ovih godina, i koja nije specijalno smanjena intenziteta u odnosu na vrijeme od prije tridesetak godina.
Ne samo da je definitivno „odzvonilo“ neoliberalnom kapitalizmu, nego sve teže diše i kapitalizam kao sistem društvenih odnosa uopće
Hoću reći, ako bi kapitalizam bosanskohercegovačkog tipa, koji je puno bliže latinoameričkomu nego onom koji danas karakterizira razvijeni svijet, prolazio razvojne faze koje je prošao njemački, francuski ili britanski, na njegov kraj bi se moralo dugo čekati. To se, međutim, neće dogoditi. On će se, sasvim suprotno, početi urušavati mnogo prije jer su mu obrambeni mehanizmi i sposobnost adaptacije puno nerazvijeniji nego kod razvijenog kapitalističkog svijeta.
Jesu li bh. vlasti spremne za ovakvu jednu kolosalnu promjenu poretka? Uza sve probleme koje imamo na političko-socijalnom nivou, imaju li vlasti ikakvu strategiju za takvu jednu promjenu?
Na neke promjene vlasti generalno mogu utjecati, neki procesi, međutim, se događaju neovisno o njima. Radi li se, pak, o promjeni poretka na koju se u Vašem pitanju cilja, bosanskohercegovačka vlast, koju svo tranzicijsko vrijeme u svojim rukama drže etnonacionalističke političke oligarhije, čini sve da se održi svojevrsna zaleđenost postojećeg, društveni i politički status quo. I sve njezine strategije, i one o kojima zbori i još više one o kojima u javnom prostoru ne operira, se svode na to kako postojeći status quo održati, nikako i kako izazvati promjene u poretku koje bi vodile prema društvu više socijalne pravde i više jednakosti.
Drugim riječima, s tim tipom vlasti ne treba računati na mogućnost bilo kakvih društvenih promjena. I da bi takve promjene čak teorijski postale moguće – što nikako ne znači da bi se preko noći i događale – neophodna je radikalna promjena političke paradigme. Hoće li se ona i kada dogoditi sasvim drugo je pitanje.
***
Marx je apsolutno bio u pravu! Ekspanzija kapitalizma stigla je do kraja, slijede četiri moguća scenarija…
U drugom dijelu iscrpnog i intervjua, a povodom nedavne objave njegove trideset pete knjige/studije “Sumrak kapitalizma” (u izdanju izdavačke kuće KULT B iz Sarajeva), bh. akademik i sociolog Slavo Kukić za DEPO Portal govori o neminovnom kraju ekspanzije kapitalizma, uspostavi “nove ravnoteže snaga” u svijetu, nastajanju novog “zelenog ili ekosocijalizma”, ali i odgovara koliko su utemeljene tvrdnje da je globalna pandemija korona virusa bila unaprijed smišljena radi jačanja profita određenih sektora…
Razgovarala: Maja RUČEVIĆ
Poštovani prof. Kukiću, određeni dio knjige posvetili ste analizi odjeka o teoriji kapitalizma čuvenog Karla Marxa koji je, kako i sami navodite, tvrdio da „planetarna ekspanzija kapitalizma u sebi nosi i prve znake njegova kraja“. Posmatrajući tu tezu danas, je li Marx bio u pravu, i ako jeste, kako je to tada u 19. st. tako dalekosežno mogao predvidjeti?
Apsolutno je bio u pravu. Pri tome ne pomažu ni teze kako se vrijeme sredine XIX. stoljeća, u kojem je svoju teoriju stvarao Karl Marx, ni po čemu ne može uspoređivati s vremenom u kojem živimo. Jer, Marx je analizirao zakonomjernosti u razvoju kapitalizma, a one su izvanvremenske, zakonomjernosti u životu jednog sistema društvenih odnosa koje vrijede u svim vremenima njegove egzistencije.
U slučaju kapitalizma, u pitanju je sistem društvenih odnosa kojeg određuje vječna žeđ za gomilanjem kapitala i vječna potreba za ekspanzijom. A u točci kada su oni dovedeni u pitanje, kaže Marx, pokazuju se i prvi znaci njegova kraja. Mislim da je tu točku kapitalizam danas dostigao. On je svjetski sistem, zakonitostima kapitalističkih društvenih odnosa izmakao nije ni jedan dio planete, mogućnosti njegove ekspanzije su dovedene do krajnjih granica, a sve učestalije svjetske ekonomske krize govore u prilog tezi da se s proizvodom svojih unutarnjih proturječja kapitalizam sve teže nosi.
Do koje mjere su utemeljene tvrdnje da je globalna pandemija korona virusa bila unaprijed smišljena radi jačanja profita određenih sektora kao što su farmacija, određene političke strukture, bankarski sektor itd. nauštrb nekih drugih poput turizma, ugostiteljstva itd? Ukoliko bi se kroz određeno vrijeme i ispostavilo da je čitav scenarij bio unaprijed ‘smišljen’, kako u budućnosti vjerovati medicini, vlastima i sektorima o kojima izravno ovise naši životi?
Teško je takvo što sa sigurnošću ustvrditi. Iako, svi statistički i financijski pokazatelju od 2019. godine, kojima se i u mojoj knjizi operira, govore u prilog tim tezama. Kapitalu je, naime, imanentna potreba stalnog oplođivanja, postizanje ekstraprofitnih stopa, i tome su podređene sve njegove akcije. S druge strane, relativno najjednostavniji je udar kapitala u područjima koja se tiču čovjekova života i zdravlja pa je otuda poprilično razumljivo da se on tijekom korona krize manifestirao posebice u sferi farmaceutske industrije.
Zakonitostima kapitalističkih društvenih odnosa izmakao nije ni jedan dio planete, mogućnosti njegove ekspanzije su dovedene do krajnjih granica, a sve učestalije svjetske ekonomske krize govore u prilog tezi da se s proizvodom svojih unutarnjih proturječja kapitalizam sve teže nosi
Ni na kraj mi pameti, priznajem, pomisao kako je i sam virus korona dio „smišljenog scenarija“ iako kapital, da bi postigao što veću stopu svoga oplođivanja – koja je njemu sve, a sve ostalo, uključujući i ljudske živote, ne znači ništa – neće pobjeći ni od takvih scenarija. A u uvjetima takvog društvenog odnosa nelogičnim djeluje priča o povjerenju u institucije i organizacije čija je misija uvećavanje vlastitoga kapitala, i posebice ako djeluju u području brige za ljudsko zdravlje,
Ako je „svemoć tržišta“ koncept koji propada, a koji krupni kapitalistički tirani još uvijek zagovaraju ne bi li opstali, možemo li govoriti o neminovnom društvenom sukobu koji nam predstoji na globalnoj razini? Naime, uzmimo samo posljednju pandemiju, uslijed koje se, zbog raznih ograničenja, raslojavanja i nejednakog tretmana na gospodarsko-društvenoj ljestvici, određeni slojevi sve više bune i opiru neizvjesnosti u kojoj su se našli. Je li realno govoriti o nekoj vrsti „klasnog rata“ koji će uslijediti, kako to tvrdi Chomsky kojeg na jednom dijelu svoje studije citirate? I ako se to dogodi, može li se očekivati uspostava neke „nove ravnoteže snaga“ u društvenom smislu?
Prvo, da se ne bi pogrešno shvatili, govorimo o društvenim procesima, a oni se ne događaju preko noći. Naprotiv, potrebne su godine, desetljeća, nadam se da ovaj put neće trebati čekati stoljeće, kamo li i nekoliko njih. A to će vrijeme, koliko god trajalo, biti ispunjeno sve prepoznatljivijim socijalnim sukobljavanjima. Uostalom, socijalnim sukobljavanjima, i to svakodnevno i u svim dijelovima svijeta, i sami svjedočimo.
Pojava, primjerice, Bernia Sandersa, koji nakon stoljeća zabrane korištenja riječi socijalizam u američkom javnom prostoru postane vrlo opasan takmac u predsjedničkim izborima SAD, nije posljedica nikakva pomahnitala uma nekakva američkog osobenjaka nego narasle svijesti da su postojeći društveni odnosi u najmoćnijoj zemlji svijeta nepravični, u korist najbogatijih i protiv prava na život najsiromašnijih, da ih treba slati na smetlište historije a umjesto njih uspostaviti nove, društvene odnose koji podrazumijevaju više socijalne pravde i jednakosti, i više prava na sreću svih a ne samo odabranih. I otuda ne čudi da je Sanders izazvao oduševljenje Amerikanaca, mladih posebice, Amerikanaca do 35 godina života, onih koji nisu opterećeni sistemski izazivanim strahom od ideje socijalizma kao društva socijalne pravde i jednakosti.
Ništa, pa ni kapitalizam, se ne urušava kao kula od karata. Naprotiv, u pitanju je povijesni proces koji podrazumijeva da se u njedrima starog, paralelno s njegovim urušavanjem, rađaju elementi novoga
Isto se, dakako, može reći i za sve učestalije socijalne buntove u svim dijelovima svijeta. A sve to su samo različite forme manifestacije klasnog rata koji, kako vrijeme odmiče, može samo dobivati, nikako i gubiti na svome intenzitetu. I njegov krajnji učinak može biti jedino i isključivo drugi, s kapitalizmom nekompatibilan sistem društvenih odnosa. Uostalom, elemente takvog sistema je u nekim dijelovima svijeta moguće identificirati već danas – u nordijskim zemljama prije svega.
Uruši li se kapitalizam i ostavi li za sobom klasnu borbu, stagnaciju, problematiku rastuće nezaposlenosti itd., kako će se održati obični čovjek?
Ništa, pa ni kapitalizam, se ne urušava kao kula od karata. Naprotiv, u pitanju je povijesni proces koji podrazumijeva da se u njedrima starog, paralelno s njegovim urušavanjem, rađaju elementi novoga. To novo, i to sam detaljno elaborirao u mojoj knjizi, može imati različite forme materijalizacije. Ugledni američki sociolog Peter Frase, recimo, govori o četiri moguća scenarija razvoja postkapitalističkog svijeta, pri čemu su dva na tragu društva više socijalne pravde i jednakosti a dva podrazumijevaju put u nove forme barbarizma.
Ne čini mi se, međutim, kako takav pristup ima realno utemeljenje. Jer, zakonomjernost u čovjekovom povijesnom hodu nije ni tapkanje u mjestu, ni u Fukuyaminom kraju povijesti, još manje u mogućnosti regresivnog povijesnog zaokreta. Naprotiv, ta zakonomjernost je u putanji stalnog povijesnog napredovanja. I utoliko mi se mnogo utemeljenijima čine pristupi koji se na navedenoj putanji i zasnivaju, posebice nekoliko njih.
Jedan je, recimo, pristup francuskog ekonomiste Thomasa Pikettya koji budućnost svijeta vidi u tzv. participativnom socijalizmu…
Sve su glasnije teorije o održivom razvoju, što ekonomskom, što ekološkom. U svojoj knjizi spominjete „zeleni ili ekosocijalizam“ kao jedno od mogućih alternativnih rješenja. Možete li nam pobliže objasniti što to točno podrazumijeva?
Da, vrlo realnim se, potom, doima i koncept eko ili zelenog socijalizma kojeg razvija veći broj uglednih svjetskih teoretičara. I svi oni polaze od teze da je kapitalizam uzrok danas sve zaoštrenije i ekološke i ekonomske krize koja rezultira i sve većom nejednakošću, ekonomskom stagnacijom i rastućom nezaposlenošću, te da nadilaženje kapitalizma i stvaranje ekosocijalizma podrazumijeva i demokratsko planiranje koje taj proces omogućuje.
Marxova teza o novom društvu kao društvu koje se temelji na principu „od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome prema potrebama“ je ideal čovjekovog povijesnog hoda kojeg je, koliko god djelovao utopističkim, teško dovoditi u pitanje
Što se, pak, mene tiče, isključiti bi pogrešno bilo i mogućnost povratka Marxu zbog zakonomjernosti koje je identificirao prije čitavo stoljeće i pol, a koje se u još jačoj formi potvrđuju danas. Kao što bi pogrešno argumentaciju za isključivanje takvog povratka bilo tražiti u zločinima iz vremena boljševičkih diktatura koji s Marxom, kako sam i napisao, imaju veze koliko i križarski ratovi s Deset božjih zapovijedi. Jer, Marxova teza o novom društvu kao društvu koje se temelji na principu „od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome prema potrebama“ je ideal čovjekovog povijesnog hoda kojeg je, koliko god djelovao utopističkim, teško dovoditi u pitanje.
Uzimajući u obzir sumorne izvještaje o sve očitijem društvenom raslojavanju uzrokovanom jazom nastalim između manjine moćnih koji drže krupni kapital i akumuliraju bogatstvo i siromaštva koje zahvaća ostatak planete, premda su ti omjeri danas manje ekstremni nego prijašnjih desetljeća, a ulaganje u nerazvijene dijelove svijeta uvjetovalo je i njihov razvoj, ipak ostaje gorak okus – kako ih nazivate – “unutarnjih proturječja koja kapitalizam počinju nagrizati kao grobari”. Koja su to unutarnja proturječja i što je svijetu donio taj „dvosjekli mač“ koji je s jedne strane razvio i ojačao nerazvijena područja, a još više produbio nezadovoljstvo stanovništva u nekoć razvijenim zemljama?
Na sve naglašenije socijalno raslojavanje i sve veći rast socijalne nepravde ukazuju sve komparativne analize, o kojima sam, uostalom, govorio i na početku ovog razgovora. Slikovit je, primjerice, i podatak da je razlika u zaradi između 20% najbogatijih i 20% najsiromašnijih šezdesetih godina prošlog stoljeća iznosila 30:1, a da se početkom devedesetih popela na 61:1. Ili, da je petina najbogatijih sredinom devedesetih godina imala u posjedu 82,7%, a petina najsiromašnijih tek 1,4% ukupnoga svjetskog bogatstva. Zgraža i podatak Svjetske banke – a takvih je podataka puna knjiga o kojoj razgovaramo – da je 2018. godine više od milijardu ljudi živjelo s manje od 1,9 dolara dnevno, ili više od 2,5 milijardi s manje od 3,2 dolara dnevno itd.
Istina je da kapital seli u nerazvijene dijelove svijeta, ne zbog silne želje da poboljša život tamošnjeg čovjeka nego zbog vrlo jeftine radne snage koja mu omogućuje prisvajanje ekstra profita
Oni, koji brane i kapitalizam smatraju konačno pronađenim oblikom života čovjeka u zajednici, svemu tome će se suprotstaviti tezom kako je on omogućio puno brži razvoj nerazvijenih dijelova svijeta i gotovo eksponencijalni rast životnog standarda u njima. Takva argumentacija, međutim, ne stoji iz puno razloga. Istina je da kapital seli u nerazvijene dijelove svijeta, ne zbog silne želje da poboljša život tamošnjeg čovjeka nego zbog vrlo jeftine radne snage koja mu omogućuje prisvajanje ekstra profita. Istina je, potom, da se i u tim dijelovima svijeta socijalne razlike između bogatih i siromašnih ne smanjuju nego povećavaju, i da time postaju motor pokretač sve naglašenijeg nezadovoljstva i sve zaoštrenijih sukoba između rada i kapitala. Istina je, na koncu, da seoba kapitala u nerazvijene dijelove svijeta povećava nezaposlenost i obara realnu nadnicu u razvijenom svijetu, a time pojačava bunt njegova radništva u odnosu na kapitalizam u vlastitim zemljama.
Sve to su, kako ste i u pitanju naveli, unutarnja proturječja kapitalizma koja se sve više zaoštravaju i tom tipu društvenih odnosa ostavljaju sve manji prostor samoreprodukcije, a pitanje njegove budućnosti čini sve realnijim.
DEPO Portal
Naslovna foro: posusje.net
