Kultura

Filip David: Oči straha

Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam

Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika. Strah katkada narasta do ludila i paranoje, ali upravo kada je najveći, najteži, postaje napogodniji da se njime upravlja i manipuliše.

Strah slama ne samo pojedince nego i čitave države, ali ima država čija stabilnost na strahu počiva. Često čujemo da je bolje umreti nego čitav život provesti u strahu. Ali, strah upravo zasniva svoju moć na žudnji za životom. Mnogi ljudi su pred svojim strahom mali i bedni, strah ih pretvara u nešto sićušno i nisko. Pred strahom od nasilja, torture i fizičkog bola i najsjajniji umovi mogu podleći panici i odustati od svojih svetih životnih principa. Kada se strah uvuče pod ljudsku kožu, čovek postaje gonič ili gonitelj, zver koja proganja ili zver koju proganjaju.

”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, zapisao je Bertrand Russell. A jedan drugi pisac, Ivo Andrić, uočava krajnosti do kojih strah dovodi ljudsku prirodu: ”Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri”.
Strah se ugrađuje u mržnju. Strah od drugoga i drugačijeg plodna je podloga za različite vrste predrasuda. Strah izobličuje ljudsku prirodu. Rat je najveći proizvođač straha. Unezverena ljudska lica, lica koja izražavaju strepnju, užas, strah, zaštitni su znak svake ljudske klanice. Strah je skriven i tavori negde duboko u tami ljudske svesti. Skriven iza mnogo naslaga, civilizacije, kulture, vaspitanja, probuđen skače i razdire utrobu poput najgoreg zlotvora. Razotkriva pravu prirodu čovekovu, uvećava slabost karaktera, do nebesa uzdiže jad i kukavičluk. Ako hoćeš nekoga do kraja da poniziš, pronađi način kako da probudiš njegov strah.

Društva opsednuta strahom žive u stalnom osećanju ugroženosti od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja. Svoj način života, svoje zakone, ekonomiju, kulturu i svakodnevni život organizuju kao opšti sistem narodne odbrane od sveprisutnog neprijatelja. Deca se od malena, u školama, podučavaju opasnostima koje sa sobom donose stranci. Strane knjige i uopšte strana kultura opasni su jer je njihova skrivena svrha da svojim neprihvatljivim idejama oslabe obrambenu moć. Tuđi uticaji podrivaju samosvojnost i jedinstvenost. Ako popusti patriotska budnost, neprijatelji koji ne miruju ostvariće paklene ciljeve. Tako se ksenofobija ugrađuje u temelje obrazovnog i vaspitnog sistema. Strah je sigurno oruđe tirana u vladanju nad zaplašenim narodom.

U državama i političkim sistemima zasnovanim na strahu, strah je tama koja obavija zemlju. Strah pada kao sneg, kao kiša, u vazduhu je koji se udiše, u mirisu pejsaža, u rečnim izmaglicama, u smogu što prekriva gradove. Ljudi u takvim zemljama ni o čemu ne govore glasno, nego samo šapatom. Tihi su i u svojim najintimnijim trenucima. Odasvud ih motre velike oči straha.

Onaj ko nije živeo u takvoj državi i dolazi iz drugačije sredine gde strah nije bio dominantno osećanje ne može ni da razume, ni da shvati ovakav način života zasnovan na neprekidnoj strepnji i duboko usađenom strahu. Njemu taj svet izgleda sluđen i priglup, nesposoban za komunikaciju i razmenu mišljenja. Onaj ko nije osetio moć i sveprisutnost straha ne može shvatiti postupke ljudi koji u strahu već generacijama žive.

Odlike takvog života su potištenost, sivilo, ozlojeđenost, sumornost, zatvorenost. Ali, duboka potisnutost mnogih drugih osećanja i potreba sabira negde u ljudskom podzemlju pritajeno i sve jače nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo gušeno strahom katkad bukne erupcijom gneva i iznenadne surovosti, okončavajući se rušilaštvom i krvoprolićem. Jer, društva zasnovana na strahu, uprkos opsežnim merama vlastodržaca da sve drže pod kontrolom, pre ili kasnije izmiču kontroli. To su nestabilna, nesretna društva, opasna za svoje podanike, ali i za sav ostali svet.

Istorija Balkana i istorija Istočne Evrope dobro poznaju iskustvo i tradiciju vladavine i manipulacije strahom. Naše doba nije u tome odmaklo prethodnim vremenima. Strah se širi, daje podstreka mržnji, parališe otpor prema nasilju. Strah od suseda stvara etnički čista područja. Ovde demokratija postaje sinonim za opštu nesigurnost. Politički izbori očekuju se kao dolazak sudnjega dana. Svaka pomisao na promenu vlasti prikazuje se kao pretnja raspadu društva. Izborni slogani ne počivaju na obećanjima boljeg života, nego na apokaliptičnim upozorenjima o totalnom krahu ako pobede oni drugi. I pomisao na nekakvu promenu stvorenim uslovnim refleksom kod većine izaziva strah.

Mnoštvo priča o velikom junaštvu najpre niče tamo gde je kukavičluk dominantna osobina. Pripovesti o velični nastaju u vremenima opšte mizerije. Slobodu najviše slave oni koji je najmanje imaju. Hrabrošću se diče sitne duše ispunjene strahom. Mudar čovek ume da čita ovaj naopaki smisao poruka vremena. I shvata da strah, u svojim raznim oblicima, vlada ovim našim svetom. U ropskim zemljama podanici najviše strepe od nekontrolisane moći i nasilja tirana, a tiranske vlasti više od svega drugoga plaše se istine koja razjeda njihovu moć, razotkrivajući bedu i niskost laži zasnovane na strahu.

Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam. Treba pobediti svoj sopstveni strah u kojem nije samo strah za svoju sudbinu, nego i svojih najbližih. A kada se to dogodi, kada se nađu ljudi sposobni da ukrote ili pobede strah, društva izgrađena na strahu, ispunjena strahom, takve pojedince proglašavaju glavnim i najvećim neprijateljem.

Čovek zagledan u svoj ili tuđ strah, opsednut ili hipnotisan strahom, gubi ličnost i identitet. On je bez slobode, bez sopstvene misli, bez budućnosti, kao što su bez njih države i narodi čiji se život odvija u senci straha.
*Tekst je 1996. objavljen u splitskom Feralu, potom u knjizi „Jesmo li čudovišta?“ (Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.)

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close