Kultura

Edin Urjan Kukavica: Katarza

KATARZA

„Ponekad, nerijetko stvari su toliko loše da za njih ne postoji riječ u rječniku kojom bi se mogle nazvati te ih je, stoga, nemoguće imenovati. Češće od toga ljudi su toliko loši, toliko očigledno i providno lažu, petljaju, izokreću i izvrću istinu, toliko su samoživi i nezainteresirani ni za šta i ni za koga da je to normalnom, zdravom umu toliko teško prihvatiti da je jedini način sa kojim je moguće suočiti se sa takvom situacijom reći: “To je nemoguće!”

Još češće, ljudi toliko žive u samozabludama, samonametnutim vjerovanjima i nevjerovanjima, očaranjima i mitovima da jednostavno odbijaju priznati da decenijama nisu bili u pravu jer ih to priznanje vodi u kliničku depresiju, psihičku bolest i duševni bol iz kojega gotovo da nema povratka niti oporavka. Najčešće, ljudi uopće ne žive nego oponašaju život, prćakaju se u tom nečemu za što ni ime nemaju strašno, životno, smrtno uplašeni za vlastitu sadašnjost i svoga potomstva budućnost uporno i tvrdoglavo odbijajući i pomisliti da postoji izravna veza između njihovih osobnih izbora i općeg stanja i tonu sve dublje, i dublje, i dublje čak, više i ne želeći podići ruku. Među njima nema hijerarhije, oni nemaju autoriteta, oni nemaju poštovanja ni prema kome i malo im je šta u životu i na ovome svijetu bitno osim da po svaku cijenu zadrže posao. Oni su poput ovaca, živi a i ne znaju da su živi i samo pasu čekajući kad će kome i na koji način doći kraj. Ovce nigdje ne umiru od starosti.

S druge strane ograde žive oni koji su takvo stanje izazvali, njegovali, od vremena do vremena, podgrijavali pa hladili, kojima je dobro ovako kako je, koji žive samo ako i kad drugi / ostali preživljavaju, koji se hrane više tuđom nemoći nego vlastitom moći, koji se ne pojavljuju na ulici osim zaštićeni vlastitom anonimnošću, bezličnošću i besmislenošću ili tjelohraniteljima (Bože, kako glupa riječ!) e da im ne bi ko prišao i, ne daj Bože, šta zatražio. Oni oko sebe okupljaju istomišljenike i istogovornike, laskavce i lažljivce kakvi su i sami, snishodljive uhode, smutljivce i prevrtljivce, pokvarenjake najgore vrste kojima je slagati lahko i slatko k'o vode se napiti kojima nije bitno ko je ispred njih, ni ko je ispod njih, dokle god je njima dobro.

Ova skupina funkcionira po načelu vječjeg ili čopora hijena. Za njih su svi ostali, recimo one ovce iz gornjeg pasusa, samo hrana ili zabava. I neka mi niko ne govori da te dvije skupine ljudi žive u istom svijetu. To su dva svijeta, dvije paralelne stvarnosti, dva naporeda postojanja od kojih je prvo, među ljudima, trajno i stvarno da trajnije i stvarnije ne može biti, a drugo privremeno i prilično virtualno. I ništa od toga ne bi bio problem da su obje skupine svjesne vlastitog stanja. Ta vrsta spoznaje naziva se katarza.

Kako god, makar i teorijski, nijedna katarza, a pogotovo nacionalna, ne može početi a kamoli se završiti, bez suočavanja sa najbolnijim, najkontroverznijim i, najčešće, neodgovorenim pitanjima (iz) prošlosti i bez osobne (ko sam, gdje sam, što sam, zašto sam tu gdje jesam, ko je kriv(!) za moje stanje) i, tek potom, zaista javne rasprave (ko smo, šta smo, gdje smo, šta želimo i kako to postići…) osnovna su pitanja koja potrebuju odgovore prije nego što postavimo ono krucijalno, suštinsko, ključno: “Kako se odavde izbaviti?” To bi, nekako, bila prva, ishodišna ili polazna katarzična tačka bošnjačke i bosanskohercegovačke nacionalne katarze. Do tada, sve ke šljapkanje u blatu vlastitoga žrtvoslovlja… da ne upotrijebim još teži izraz.

No, da završim priču s početka teksta… U svakom slučaju, za sve njih, za sve nas koji smo vam vjerovali, koji smo se u vas uzdali, koji smo za vas glasali… za sve koje ste zanemarili i sve one svoje klo(v)nove koje ste odgojili da vas zamijene i naslijede, za sve one kojima ste potpuno neopravdano povjerenje ukazali i kojima ste ugađali i za koje ste za leđa i pod leđa zametnuli… valjat’ će vam jednom, kad tad, položiti račun. A tad će biti bitna samo istina.

„Fantom slobode“, odabrane kolumne, 2018.

Edin Urjan Kukavica

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close