Mjesec maj je mjesec ljevičarskog vaskrsnuća u BiH gdje još uvijek (uglavnom među Bošnjacima) živi mit o bajnoj komunističkoj Jugoslaviji. Komunističke utvare s otrcanim sloganima prvo se pojave 4. maja, na dan Titove smrti, a zatim i 7. na dan njegovog rođenja, a kao vrhunac ljevičarskog majskog maskenbala dolazi 9. maj i Dan pobjede nad fašizmom.
Nastupa opće slavlje i oduševljenje ideologijom koja je u proteklom stoljeću ubila više ljudi nego fašizam nad čijim porazom isti likuju.
9. maj – Dan pobjede nad fašizmom s ljevičarskim maskenbalom problematičan je iz dva prosta razloga:
1. Antifašizam je doslovno izjednačen s komunizmom. (zašto je to pogrešno, pročitajte ovdje)
2. Komunizam nije porazio fašizam.
U čemu je problem?
1. Sve zasluge u pobjedi nad fašistima pripisuju se komunistima, kao da nikoga osim komunista nije bilo.
Komunistička historiografija u decenijama koje su uslijedile nakon 1945, u potpunosti je iz kolektivnog sjećanja izbrisala antifašističku borbu nekomunista, u našem slučaju — Bošnjaka, koji su se i riječima i djelima borili protiv fašizma iz ličnih vjerskih i prije svega ljudskih uvjerenja i osjećanja. Dok su institucije katoličke i pravoslavne crkve uveliko kolaborirale s okupatorima i domaćim fašistima, bošnjačka ulema predvođena rahmetli Mehmedom Handžićem i drugim bošnjačkim uglednicima — 1941. godine — u jeku fašističkog djelovanja izdala je osam rezolucija u kojima osuđuju progone i ubistva Srba, Jevreja, Roma i drugih.
Da li im je komunistička Jugoslavija odala neku poštu, zahvalila se, podigla neki spomenik? Nije! Komunistička banda im se odužila oduzimanjem prije svega vjerskih sloboda, a zatim i otimačinom vakufske imovine. Procjenjuje se da su komunisti oteli vakufsku imovinu u vrijednosti od 800 miliona maraka.
Ista matrica postratnog ugnjetavanja i otimačine bila je svojstvena u svim komunističkim društvima Istočne Evrope.
Također, jugoslovenski antifašistički pokret nije se pojavio niti djelovao u Hrvatskoj, koja je bila opijena ideologijom Pavelićeve NDH niti u Srbiji koja je živjela snove etnički čiste Velike Srbije pod vođstvom koljača đenerala Draže, već u BiH u kojoj je živjela polovica bošnjačko-muslimanskog stanovništva, koje, naviknuto da se politički ništa ne pita — nijemo posmatra velikosrpske i velikohrvatske politike, a isto tako, merhametli do granica budalaštine — nije bilo opijeno mržnjom i vizijom nekakve etnički čiste BiH, pa samim time nikada se nije ni okušala politikom fašizma.
Uostalom, treba napomenuti da je 16. muslimanska brigada bila prva partizanska jedinica koja je 1945. godine ušla u Sarajevo, još u poslijepodnevnim satima 5. aprila 1945. godine, a ujedno je jedna od prvih jedinica koje su probile linije odbrane na području Odžaka, posljednjeg uporišta fašističke Nezavisne države Hrvatske (NDH).
Gdje je sjećanje na bošnjačko-muslimanske antifašiste? Nema ga. I ako negdje postoji neki spomen, obično je riječ o “neznanim junacima”. Isto tako, primijetna je namjerna i prenapuhana satanizacija svih Bošnjaka koji su bili u bilo kakvoj vezi s tadašnjim vlastima i njihova uloga ciljano se preuveličava do te mjere da onaj ko ih ne poznaje, stjeće dojam da su bili Pavelićev streljački vod ili upravitelji Jasenovca ili Aušvica.
Naravno, svaki suradnik ili protagonista tadašnjih okupatora mrlja je i sramota bošnjačkog naroda, ali sve preko toga zluradi je pokušaj izjednačavanja svih strana, nešto na smo smo dobro sviknuti i poučeni proteklom agresijom na BiH.
2. Komunizam nije pobijedio fašizam. Ali doslovno, ni u kom smislu.
Komunizam, koji je ideologija ugnjetavanja i zatiranja bilo kakvih ljudskih sloboda i pluralizma, zapravo, samo je druga strana kovanice fašizma. Kao i fašizam ili njemački nacional-socijalizam, komunisti su svoje ciljeve postizali silom, čistkama nepodobnih, istina, ne Jevreja, ali zato kulaka (zemljoposjednika), uglednih Bošnjaka, svećenstva, kapitalista, i svakoga ko bi im se našao na putu. Uostalom, komunizam nikada nigdje na vlast nije došao izborom naroda, već uvijek isključivo silom i čistkama.
Također, komunizam nije porazio fašizam na Balkanu, već je primorao bradate vojnike đenerala draže da se u sutonu Drugog svjetskog rata obriju i pridruže partizanima. Mnoštvo je slučajeva gdje su dojučerašnji koljači 1945. držali govore o “antifašističkoj borbi”, a preživjeli Bošnjaci nijemo slušali njihove hrabre “antifašističke podvige”.
Da je ova teorija istinita, najbolje svjedoči Titova smrt i raspad Jugoslavije. Ta dva događaja pokazala su da fašizam i ideje fašizma u Jugoslaviji nisu nikada poražene, one su samo gurnute pod tepih i tu čuvane silom, odakle su prvom prilikom pokazale svoje pravo lice. Dojučerašnji članovi Komunističke partije ponovo su pustili bradu ili obukli crne košulje i nastavili gdje su im očevi ili djedovi stali ’45.
Uostalom, i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili su istaknuti članovi Komunističke partije.
Rezime: Fašizam je pobijeđen, Bogu hvala. Bez pomoći i uključenja Amerike u rat, to ne bi bilo moguće. Naravno, tog spomena u bivšim socijalističkim zemljama nema, jer se Amerikanci ne uklapaju u komunistički narativ “antifašizma”. Istina je da su komunisti uspjeli da zatru trag svoje socijalističke sabraće (o tome ovdje), ali su umjesto fašista, sada oni porobili cijelu Istočnu Evropu i držali je u kolektivnoj tamnici narednih 45 godina. Ono što su fašisti uradili za pet godina, komunistička ideologija samo je razvukla na 45 — rezultati su bili u biti isti: diktatura, progoni, konc logori, milioni mrtvih, porobljeni narodi, uništena ekonomija, opća bijeda…
Antifašizam nije i nikada ne smije biti izjednačen s komunizom i komunistima, a to se ovdje uporno radi već 70 godina, i to je nešto čega se moramo gnušati. Sloboda kao društveni ideal nema ama baš nikakve kakve veze s ideologijom komunizma, koji je rigidna ideologija prisile i ugnjetavanja, niti su svi borci protiv fašizma bili komunisti. Zbog toga, ne smijemo prešućivati takav iskrivljeni narativ, niti zaboravu prepuštati istinske bošnjačke (ili neke druge) antifašiste koji su digli svoj glas onda kada su svi šutjeli i sarađivali s okupatorom.
Piše: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
