Kolumna koja je podigla najviše prašine nakon masakra u Parizu: ‘Treba nam blasfemija’

Ross Douthat, kolumnist New York Timesa napisao je tekst povodom ubojstva francuskih karikaturista u redakciji tjednika Charlie Hebdo u Parizu, a koji je izazvao pravu buru na društvenim mrežama, kao i oprečna mišljenja čitatelja.

1) Pravo na blasfemiju (i ostale vidove uvrede) je esencijalna stavka liberalnog reda i društva.

2) Ne postoji dužnost koja obvezuje na blasfemiju, a sloboda društva ne ogleda se u količini blasfemije koju proizvede. Izbor da vrijeđate nekoga može biti s razlogom kritiziran i okarakteriziran kao bespotrebno nepodnošljiv, okrutan ili jednostavno glup.

3) Legitimitet i mudrost takve kritike je po običaju obrnuto proporcionalna razini smrtne opasnosti u koju blasfemista sebe dovodi.

“Prva stavka znači da su zakoni protiv blasfemije (obično opisani kao” zabrana govora mržnje “) inherentno neslobodni, odnosno iracionalni. Druga stavka govori o svojevrsnoj kulturološkoj kritici i razmišljanju o zabrani uvredljivih karikatura, koje se očito smatraju savršeno kompatibilnim s liberalnim normama. Ipak, nema ništa loše u tome da se zapitamo jesu li takvi crteži pristojni ili uvredljivi, naročito ako imamo u vidu da za određenu populaciju – svakako jesu i uvredljivi i ponižavajući.

Ovakvo razmišljanje svakako klizi u neliberalni teritorij, to je činjenica. Ipak, kritika ovisi o količini izvršenog pritiska i “elastičnosti” definicije uvredljivosti. Pa ipak, naše temeljne slobode nisu ugrožene jer na stranicama “Washington Posta” i “New York Timesa” ne možete vidjeti groteskne karikature Isusa Krista ili Djevice Marije.

Pojam slobode obuhvaća prihvaćanje slobode da nekoga uvrijedite, ali isto tako dozvoljava pravo tražiti zabranu objave određenog sadržaja koji neko prikazuje, a koji smatrate uvredljivim.

Ukoliko bih svoju sljedeću kolumnu posvetio karikaturama u kojima ismijavam, naprimjer Budu, ne bih očekivao da svi potrče u moju obranu ukoliko bi me “Times” nakon toga, recimo otpustio.

Ipak, kada bi postojao kulturološki i politički vakuum, bilo bi u redu misliti da anti-islamske karikature koje je “Charlie Hebdo” sasvim regularno objavio, pokrenu javnu diskusiju iz koje bi proisteklo mišljenje da bi svijetu bilo sasvim dobro i bez tih karikatura.

Ali, mi nismo u vakuumu. Mi smo u svijetu u kojem se najbolje oslikava moja treća stavka sa početka teksta, a to je da živimo u svijetu u kojem je “Charlie Hebdo” pretrpio smrtne posljedice, za koje su svi znali da su vrlo moguće … ta vrsta blasfemije je ona koja se mora braniti svim silama, jer ona služi društvu.

Ukoliko su određeni ljudi spremni da te liše života zbog te blasfemije, onda ta blasfemija mora biti izrečena, jer bi inače nasilje imalo pravo veta na slobodu govora, ma koliko uvredljiv on bio.

Sa druge strane, liberalizam ne počiva na bjesomučnom vrijeđanju, i naravno da je poželjnije ono društvo u kojem je takva blasfemija ograničena, nego ono u kojem je obvezna.

Ali, u situacijama kada se na uvrede odgovara ubojstvom, onda tih uvreda mora biti mnogo, jer se ubojicama ne smije dozvoliti da ni na jedan sekund pomisle da je njihova strategija uspješna.

U drugom kontekstu, morat ću se složiti sa izjavom svog kolege Tonyja Barbera koji je rekao da “ukoliko časopisi poput” Hebdoa “propagiraju slobodu samo kada vrijeđaju muslimane, onda nisu borci za slobodu već glupani.”

Pokojni Christopher Hitchens imao je mnogo bolju kolumnu od mene, prije svega u pogledu pozitivnijeg stava prema blasfemiji, a vezanu za jedan slučaj koji se svakako može povezati s ovim.

Prenijet ću je u cjelosti:

“Kada je Salman Rushdie objavio” Satanske stihove “1988. godine, učinio je to u nadi da će se produbiti diskusija koja je već bila započela u muslimanskom svijetu: između ekstremnih poštovatelja  Kur’ana i onih koji su se nadali da se tekst iz muslimanske svete knjige može shvatiti na više načina, odnosno biti interpretiran.

Svi znamo kako je Rushdie nagrađen zbog toga, i ponekad zaboravimo da fetva nije upućena izravno njemu, već se tiče svih onih koji su objavili njegove “Satanske stihove.” Fetva je vodila ubojstvu prevoditelja koji je prevodio knjigu na japanski jezik, i pokušaje ubojstva jednog izdavača i još jednog prevoditelja.

Jednom sam otišao da raspravljam  s jednim bijesnim pripadnikom islamske vjere, i rekao mu da bismo mi rado diskutirali o osobinama i korištenju svetih spisa u umjetničke i književne svrhe. Ali, nećemo izgovoriti ni jednu jedinu riječ sve dok druga strana ne spusti oružje. ”

Ako to što objavljujete može vas koštati glave, onda automatski predstavlja borbu za slobodu i pravo govora, borbu u kojoj svi građani moraju stanu uspravno, u obranu tih boraca i podržati  ih “, završio je svoju kolumnu Ross Douthat.

Piše: Ross Douthat (The New York Times; prevod: Blic)