Vjekoslav Domljan: Riješiti se sive ekonomije i MMFa

Piše: Buka

Država porezne obveznike može promatrati „s visine“ i mahati batinom. No, bolje je poreznog obveznika tretirati kao stranu u ugovoru.

 

Postojanje sive ekonomije ima dobre i loše strane. Loše strane su: ometa fer konkurenciju, smanjuje prava radnika, djeluje van poreznog okvira i stoga ne doprinosi proizvodnji javnih dobara, škodi vođenju politike jer sivi dohodak, siva zaposlenost i siva plaćanja nisu uključena u formalne račune i potiče nepovjerenje u sistem. Dobre strane su: stvara dodatni dohodak (koji se s minimalno dvije trećine uliva u formalnu potrošnju, a djelimično i u formalnu štednju), stvara dopunsku zaposlenost (ljudi bi bili na zavodu za zapošljavanje, a ovako su zaposleni), poboljšava raspodjelu dohotka jer se ljudi javljaju sa strane proizvodnje i dohotka, a ne sa strane raspodjele (kao osobe na zavodu za zapošljavanje). Ukratko, siva ekonomija predstavlja važan socijalni amortizer društva i služi kao sredstvo za umirenje vladajuće budžetske klase.

 

Kad je siva ekonomija vezana za ekonomiju opstanka (služi preživljavanju marginaliziranih dijelova društva), ona se tolerira. No, kad je povezana s nelegalnim stvaranjem većih dohodaka i njegovim prikrivanjem radi neplaćanja poreza, ne može se tolerirati. Naprotiv, treba se energično suzbijati.

 

Pod lupom od 2002

 

Ekonomska struka općenito, a u BiH napose, mora priznati da malo zna o sivoj ekonomiji. Pioniri istraživanja Feige i Tanzi su još početkom 1980-tih upozorili da ovu pojavu, koja je dotle bila potpuno zanemarena u zemljama s visokim dohotkom. Trebalo je proći još 20-tak godina da jedna skupina institucija (MMF; ILO itd.), predvođena OECD-om, pripremi Priručnik neopažene ekonomije 2002. god.  S tim u vezi jedno važna napomena: postoje aktivnosti koje mogu biti neformalne (koje narodski nazivamo siva ekonomija), mogu biti neopažene i koje mogu biti i neopažene i neformalne istodobno. Primjerice, u uvjetima BiH, rad individualnog poljoprivrednika je neformalan i opažen – nije ni obvezan da se registrira.  Neopažene aktivnosti mogu biti podzemne i pri tome bavljenje njima zakonom dozvoljeno ili zakonom zabranjeno. Primjerice, ako se osoba ili više osoba (udružen zločinački poduhvat) bavi aktivnošću koja je zakonom zabranjena, to može biti (ne)opažena aktivnost, ali ne i neformalna tj. ne spada u sivu ekonomiju, nego u crnu ekonomiju.  Usput, od septembra 2014, moguće je i takve aktivnosti, prema pravilima EU u Eurostata, uključivati u veličinu dohotka ekonomije. U sivu ekonomiju spada ono što je zakonom dozvoljeno da se obavlja, ali se osoba (više osoba, firma i sl.) nije formalno-pravno registrirala ili, ako se registrirala, ne prikazuje dohodak u cijelosti (vodu „duple knjige), to spada u sivu ekonomiju. Nema precizne definicije sive ekonomije, no u grubo se može kazati da je to legalna aktivnost, skrivena od vlasti s namjerom da se ne plati porez.

 

Razvile su se razne metode mjerenja sive ekonomije, no nijedna nije bez mana. Nema univerzalno prihvaćene metode. Razni su pristupi mjerenju, počevši od anketa u kojima se jednostavno pita ljude šta rade, preko kopanja dokumentacije po poreznim uredima, preko ekonometrijskih izračuna baziranih na nacionalnim računima, do modela utemeljenih na korištenju gotovine, pa sve do tako bizarnih metoda kao što su potrošnja električne energije ili satelitsko osmatranje proizvodnih pogona.

 

Jedno od novijih istraživanja je ono koje je proveo EY (bivši Ernst & Young) na primjeru osam malih zemalja Srednje i Jugoistočne Europe. Najveća siva ekonomija  (mjerena kao procent bruto domaćeg proizvoda, tj. % BDP) je – ne treba to posebno isticati – u BiH. Iznosi 25.5% BDP, potom u Srbiji (20.7%), Bugarskoj (17.1%), Hrvatskoj (16.9%), Sloveniji (12.5%),Poljskoj (12.4%), Slovačkoj (11.4%)  i Češkoj (11.3%).

 

Pokretači sive ekonomije

 

Udruženje poslodavaca FBiH je prošle godine objavilo Sivu knjigu, u kojoj se na temelju primarnog istraživanja nastojalo ustanoviti šta je to što pokreće sivu ekonomiju u  FBiH. Prema ocjeni poslodavaca, glavni pokretač su nameti. Time se potvrđuje gledište neoliberalne teorije da su baš nameti glavni pokretač. Oni pokreću 26.8% sive ekonomije, slijede ih porezni moral (23.2%), regulacija (tržišta rada i druga regulacija) (16.5%), kvalitet državnih institucija (14.2%), socijalne potpore (6.1%), politička zaštita (7.9%).

Kod drugih zemalja, redoslijed pokretača je skoro identičan: nameti (35-38%), porezni moral (23.2%), regulacija (7-9%), kvalitet državnih institucija (10-12%), socijalne potpore (5-7%) te politička zaštita (0%, odnosno u istraživanjima za druge zemlje ovaj pokretač nije prepoznat kao postojeći, dok u FBiH ima izvjestan značaj.

Kad je riječ o porezima treba imati u vidu, da se u slučaju FBiH radi o veličini doprinosa na rad te o procedurama plaćanja poreza. Velik je broj procedura i broj plaćanja koji iziskuju silno vrijeme i administrativan rad.

Porezni moral je pokretač koji se tek odskora uključuje u istraživanje sive ekonomije. Primijećeno je u slučaju nekih zemalja npr. Švicarske da kazne za neplaćanje poreza nisu visoke a da porezni obveznici uredno izmiruju svoje porezne obveze. Ljudi su spoznali ono što piše na centralnoj zgradi Porezne uprave SAD: „Porezi su ono što se plaća da bi se živjelo u civiliziranom društvu“ (Oliver Wendell Holmes, Jr.). Ljudi su svjesni da tržište može proizvesti privatna dobra, ali ne i javna. I javna dobra mogu biti privatno pružena tj. može ih proizvoditi i privatni sektor, no država njihovu proizvodnju mora organizirati i financirati. Mora se organizirati proizvodnja dobara kao što su javni red i mir, odbrana od spolja, fizička infrastruktura, ponegdje obrazovanje, zdravstvo i sl. a za to treba prikupiti novac.

Država porezne obveznike može promatrati „s visine“ i mahati batinom. No, bolje je poreznog obveznika tretirati kao stranu u ugovoru. S jedne strane je država, a s druge porezni obveznik. Ako država postupa korektno s poreznim obveznikom, ako on vidi da država efikasno proizvodi javna dobra i pravično ih distribuira (a ne spiskava javni novac!), on(a) će uredno plaćati porez. I to je porezi mora koji i poslodavci FBiH razumiju i uvažavaju kao pokretača sive ekonomije. Naime, izračuni pokazuju da u nekim zemljama porezni moral može objasniti i do 30% sive ekonomije. Smanjivanje poreznog morala za 1%, povećava sivu ekonomiju za 0.20%. Jednostavno kazano, ako porezni obveznik ne uvažava državu, on će se „snalaziti“ na razne načine da ne plati porez. I pri tom neće imati grižnje savjesti. Naprotiv.

 

Kako protiv sive ekonomije

 

Ako siva ekonomija čini četvrtinu dohotka zemlje i četvrtinu radne snage, kao u (F)BiH, jasno je da se ne može iskorijeniti preko noći. Konačno, i ne postoji zemlja bez sive ekonomije. U SAD i Švicarskoj čini, kako se procjenjuje 6-8% BDP. Stoga bi BiH napravila veliki rezultat ako bi u jednom srednjoročnom razdoblju uspjela smanjiti sivu ekonomiju za jednu petinu tj. stjerati je s četvrtine na petinu BDP.

 

Pri tome mora biti jasan redoslijed poteza, počevši od onoga što bi izazvalo najmanje socijalnih i političkih potresa. Prvo treba krenuti na smanjivanje sivih plaćanja, pa na smanjivanje sivog dohotka i na koncu na smanjivanje sive zaposlenosti. Malo ljudi razumije da u BiH i država stvara sivu ekonomiju. Svima je poznato je postoje brojne javne institucije i kompanije (rudnici, željeznice, bolnice itd.) koje ne plaćaju doprinose radnicima. Ako se ne plaća porez i doprinos na plaću, jedinica i njeni radnici se automatski smatraju sivom zaposlenošću, sivim sektorom i sivom ekonomijom. Nadalje, unutar niza organizacija, i javnih i privatnih, dio plaće se isplaćuje kao minimalna plaća, pa se u toj mjeri radi o formalnom sektoru. No, dio plaće se isplaćuje u gotovini i u toj mjeri se radi o sivoj ekonomiji.

 

Oko 3.3 milijarde KM gotovine je izvan Centralne Banke i banaka BiH. Nema nikakve dileme da makar djelimično taj keš služi plaćanju u sivoj ekonomiji. I te tokove treba što je moguće više presijecati. Treba uvesti elektronsko plaćanje socijalnih davanja, odrediti maksimalan iznos koji se može platiti gotovinom (što već postoji u Bugarskoj, Češkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj itd.), obavezno korištenje POS terminala za određene vrste sektora i vrste firmi (što postoji u Južnoj Koreji), lutriju za one koji su pokupili račune za koje je plaćen PDV, porezne poticaje za kupce i trgovce koji koriste elektronsko plaćanje (npr. da im se vrati 0.02% PDV-a; ovo će vjerojatno teško pasti Upravi za indirektno oporezivanje koja je okamenila bh. sistem PDV i ne pada joj na pamet da radi ono što već rade npr. u Južnoj Koreji i Urugvaju.

 

Prema ocjeni EY, ukoliko bi BiH krenula ovim putem mogla bi, prema procjeni EY, dodatno uvećati porezne prihode u veličini 4.2 BDP-a. To iznosi 1.2 milijarde KM, čak i više nego što iznosi najnoviji aranžman s MMF-om.