Radnici moraju naučiti kako da se bore protiv izrabljivanja

Ljevičarski magazin Alternet objavio je zanimljivu raspravu o budućnosti radničkih pokreta u SAD-u. Novinar Michal Rozworski postavljao je pitanja aktivistici i autorici Jane McAlevey.

Ona je sarađivala sa organizacijom Service Employees International Union, radničkim sindikatom koji zastupa gotovo 1,9 miliona radnika u više od stotinu zanimanja u SAD-u i Kanadi. Iako McAlevey govori o organizovanju radnika u SAD-u, model se može primijeniti u bilo kojoj državi svijeta sa kapitalističkim ustrojem ekonomije.

 

Ofanziva poslodavaca

Rozworskog je zanimalo zašto ne postoji podjednako masovan i jak sindikat radnika poput onih tokom krize 1930-ih.

“Želim se fokusirati na raspravu o onome što zaista možemo promijeniti. Ako promijenimo našu strategiju mislim da ponovo možemo pobijediti. Razlog zbog kojeg toliko govorim o problemima samog pokreta jeste što je sve u rukama pokreta. Nećemo promijeniti smjer globalne trgovine sutra. Ono što sutra možemo uraditi je sjesti kao pokret i odlučiti da samo bili u krivu”,  smatra McAlevey.

Radnicima širom svijeta sve je jasnije da kriza postoji. Uslovi su veoma teški, “ofanziva” poslodavaca također, kaže McAlevey i dodaje kako američki radnički pokreti i sindikati imaju problem otuđenosti od radnika.

“Prioritet naše strategije mora biti na učenju, obučavanju i treniranju desetina hiljada radnika kako da se bore”, objašnjava McAlevey.

“Organizovanje nije nuklearna fizika ali je ozbiljna vještina i zanat. Moramo izgraditi armiju ljudi na terenu koji se mogu boriti sa kapitalom na lokalnom nivou. Ne razgovarati sa radnicima i imati kampanju koja fundamentalno zaobilazi radnike već nekoliko decenija je ono što moramo promijeniti i što možemo promijeniti”.

Sindikati često imaju problem da razgovaraju sa radnicima na način sa kojim se radnici mogu poistovijetiti, spomenuto je u ovoj debati. Za McAlevey je od teške ljevičarske retorike veći problem što sindikati odnosno njihovo rukovodstvo ne sluša radnike.

“Prestali smo slušati radnike i to je dio koji omalovažava inteligenciju običnih ljudi. Imali smo ovo arogantno rukovodstvo koje je u američki sindikat došlo nakon 1995. godine. Oni su jednostavno mislili ‘mi smo pametniji od radnika, pametniji od bilo koga'”, kaže McAlevey i dodaje kako tek 30 posto razgovora treba biti pričanje a 70 posto slušanje radnika.

Niko ne treba da radniku objašnjava šta je kapitalizam i šta im šefovi rade, oni svakako znaju da ih šefovi izrabljuju, kaže McAlevey.

“Okvir ovog razgovora je važan. Ljudi se moraju pokrenuti u samospoznaji kroz razgovor licem u lice. To nije facebookvanje niti tweetovanje, nije ništa od ovih gluposti – to su alati za mobilizaciju. Alati za organizaciju i razgovori za organizaciju su bukvalno o procesu samospoznaje. Ljudi počinju da sistematiziraju i analitiraju šta je u njihovim životima krenzlo naopako”, kaže McAlevey i dodaje kako ljudi sami moraju zaključiti da je nešto duboko pogrešno sa sistemom političke ekonomije koji postoji.

Pretpostavke o tome šta će ljudi zaključiti su često pogrešne, kaže ovaj aktivistkinja iz svog iskustva. To što je neko konzervativac odnosno nije ljevičar ne znači da će doći do drugačijeg zaključka. Dugi razgovor licem u lice gotovo uvijek vodi do toga da ljudi shvate koliko su ljuti na svoje šefove, shvataju da su oni dio većeg sistema i po prvi put misle da mogu učiniti nešto ako djeluju zajedno, objašnjava ona. Najveći je izazov objasniti ljudima da moraju djelovati zajedno.

 

Radnici iz zajednice

Facebook kampanje stvaraju privid širenja pokreta dok u stvarnosti zatrpavaju informacijama ljude koji su već upoznati ili su dio pokreta, smatra ova aktivistkinja. Zbog toga, kaže ona, se treba fokusirati na ljude koji nisu dio pokreta ali ne putem društvenih mreža. Na taj način se dolazi i do pravih vođa pokreta i sindikata.

“Centralistički pristup aktivizmu, koji sada imamo, ne funkcioniše”, kaže McAlevey i dodaje kako postoje uslovi za masovniji pokret, posebno tokom krize kada se ljudi sve više “identifikuju kao radna klasa radije nego kao srednja klasa”.

“Pričamo sami sebi i zbog toga sam bijesna. Išla sam na antiglobalističke proteste, direktne akcije i druge stvari kada sam bila bila mlada ali sam jednostavno prestala. Ne pobjeđujemo ako samo pričamo sa istim ljudima.To izgleda sjajno, čestitamo jedni drugima kada imamo masovnu akciju ali time ne postižemo ništa. Sve što želim jeste da se fokusiramo na neodlučne”, kaže McAlevey.

Ona je govorila i o mogućnostima organizovanja sindikata u vremenu kada je sve manje fabrika u kojima je prirodno organizovanje sindikata. Zbog toga se treba fokusirati na zdravstvo i obrazovanje. Na taj način će se i zdravstvo i obrazovanje poboljšati. Po prirodi svoga posla ti radnici brinu o onome što rade, kaže McAlevey i dodaje kako se oni bore kada su pod pritiskom poslodavca.

“Druga važna stvar je što se ovim radnicima ne može trgovati – barem za sada. Još uvijek nisu u potpunosti pronašli način da zamijene medicinskog radnika sa robotom (vjerovatno pokušavaju ali će to potrajati uprkos glasinama) ili u potpunosti presele rada van granica”, smatra McAlevey i dodaje kako radnici u zdravstvu i obrazovanju imaju prirodnu vezu sa širom zajednicom.

Za širenje i organizovanje baze važno je da se ovi radnici ne bore samo za sebe nego da sa svojim vezama u zajednici šire bazu pokreta.

Ona navodi dobre primjere u Nevadi, gdje su demoralisani radnici za tri i po godine napravili snažan sindikat i pokrenuli cijelo tržište te Chicago gdje su učitelji imali podršku zajednice.

Izazovi animiranja radnika u privatnom sektoru bili su jedno od pitanja ove debate. Jane McAlevey kaže kako odbija dijeliti javni i privatni sektor jer njega posebno naglašavaju korporacije kako bi podijelile radnike. Korporacije također dobijaju poticaje od poreza i zbog toga nisu potpuno nezavisan privatni sektor, postoji samo ekonomija, smatra McAlevey.

Na konstataciju sagovornika da je to socijalizam za kapitaliste u SAD-u McAlevey kaže kako se slaže sa tim.

Ove i svih drugih rasprava se ne treba bojati, kaže ona.

“Mi se ne bojimo retorike. Mi idemo ravno u nju. Idemo! Imat ću ovu raspravu sa svakime”, kaže McAlevey i dodaje kako je organizovanje zasnovano na teškim razgovorima.

“Suština je imati teške razgovore sa ljudima i ne bježati od teških pitanja. Ne možete pobijediti u sindikalnog kampanji u SAD-u ako to ne radite.”

(zurnal.info)