Monopol na parazite i kukce
Kao pravni analfabet pitam se ovih dana postoji li u nas neki zakon koji brani ljudima koji nisu simpatizeri ili članovi HDZ-a uporabu kvalifikacija tipa: stoka, gnjida, krpelj, sotona, taliban, đavo, doušnik… Mora postojati, jer ako ga nema, kako to da u proteklih dvadeset i šest godina, koliko nas dijeli od jarunske barake do današnjih dana, nitko iz ove stranke nije odgovarao za širok raspon kvalifikacija kojima su “zna se” političari častili drugačijemisleće.
Možda naši sudovi i suci, da mi to i ne znamo, u sudovanju pragmatično koriste i one nepisane zakone.
Nedavni otkaz suradnje s Borisom Dežulovićem u Slobodnoj Dalmaciji koja bi, uzgred budi rečeno, nakon toga, da je imalo poštenja, trebala izbaciti ono ”slobodna”, rječito nam govori kako pravo na dezinsekciju slobode govora oboljele stoke i parazita imaju isključivo pravo “zna se” – oni s desna.
Na kvalificiranje ljudi kao stoke sitnog zuba ili one za odstrel, klanje, eliminaciju imaju samo najviši dužnosnici HDZ-a, dok ih kukcima i člankonošcima parazitskih obilježja mogu nazivati i oni niže rangirani te simpatizeri stranke. Tako je, naime, u nas barem dvadesetak godina.
Hrvatsku frazeologiju nekažnjeno tako smije obogatiti Ivan Aralica, ali ne i Boro Dežulović. Prisjetimo se, Aralica je tako još sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskom slovu objavio: “…Neki ljudi što pišu po novinama, doimlju me se kao krpelji. Sami su kožica, nožice i rilci, bez kosti i krvi, suhi i pusti. Da ožive potrebna im je tuđa krv kao lišaju vlaga. Oni čijom se krvlju krpelji hrane neka se na njih ne osvrću. Neka žive kao zdravo, punokrvno goveče! Nije se čulo da je neko goveče krepalo od krpeljeva ujeda.”
I nije! Rekla bih čak da biva još vitalnije, jogunastije, efikasnije.
Da su primjerice sutkinje, obje, i ona pri prvostupanjskoj presudi i ona na drugostupanjskoj, kad već ignoriraju Araličin davno izrečen savjet, barem konzultirale Rječnik hrvatskog jezika Jure Šonje. Tamo su mogle uvidjeti kako Dežulovićeva obrana, a čovjek se branio konstatacijom da jednostavno ima bogat rječnik, i nije tako nelogična. Mogle su naučiti da je gnjida jajašce buduće uši, ali se tako može reći, i kaže se, i za “čeljade bez dostojanstva i karaktera”.
Bojim se da su oni koji su krivnju za silovanje i smrt Antonije Bilić s monstruma Dragana Paravinje samo iz svjetonazorskih razloga bezobzirno preusmjerili na krivu adresu – Paradu ponosa – upravo to – ljudi bez karaktera. To na sudu nije prepoznato, pa su se po tko zna koji puta pravo i pravda pokazali miljama udaljeni!
Eto, i na nametnike, parazite, stoku u prenesenom značenju riječi i na dezinsekciju u doslovnom smislu (čitaj: otkaz suradnje novinaru Dežuloviću u sklopu priprema za parlamentarne izbore) imaju pravo samo neki. Oni to, istina, nekažnjeno nazivaju domoljubljem ili, u blažoj varijanti, retuđmanizacijom Hrvatske.
Naime, kad im se to monopolističko pravo pokuša osporiti, na sva usta kmeče i glasno nariču o deficitu domoljublja i mržnji svega hrvatskog, a potiho, iza zatvorenih vrata, preko prezaduženih vlasnika medija i do kosti od otkaza prestravljenih urednika i novinara trajno pokušavaju ušutkati uzročnike svoje boli. Sudovi im samo pomažu.
Svjedočili smo tako nedavno otkazu Elizabeti Gojan, a u devedesetima brojnim njezinim kolegama. Damoklov mač visio je ovih dana i nad novinarskom glavom Borisa Pavelića, jednog od ponajboljih novinara novina u predstečaju. Drznuo se pokazati novinarski neposluh i na portalu Novog lista objaviti tekst odbijen za tiskano izdanje o Manolićevim optužbama da je čelnik HDZ-a bio sitni doušnik. Tekst je brzinom munje uklonjen s portala, brzinom kojom je nedavno uzet sektor Draženu Ciglenečkom nakon što se porječkao s Karamarkom, a Borisu Paveliću zaprijetilo se izvanrednim otkazom.
Otkaz na svu sreću (ako je uopće sreća raditi u takvom Novom listu) neće biti uručen. Po svoj prilici prošao je s opomenom pred isključenje (???). Moram priznati – meni potpuno nepoznatom mjerom. Cijeli sam život provela u toj redakciji, ali nikad za takav oblik kažnjavanja novinara nisam čula. Neiscrpna je mašta onih koji su sebi uzeli u zadatak disciplinirati ono malo novinara i novinarstva što je po redakcijama preostalo.
Kako bilo da bilo, prijeteći otkaz ili tek opomena ima učinak zastrašivanja svih čija imena nisu tako relevantna kao ona Pavelića (autora knjige o Feralu) i Dežulovića (nekadašnjeg feralovca). Neka se sad netko s dvoje djece i kreditima drzne o homofobiji s desna pisati koristeći parazitske osobine nametnika ili uzimati kao relevantnog sugovornika, kad se piše o doušništvu, odbjeglog hadezeovca, pa bio on i nekadašnji hrvatski premijer i šef UDBE. Igraj ti strastveno i borbeno kad ti dva žuta vise oko vrata.
Znaju to jako dobro svi oni koji ova dva Borisa žele po svaku cijenu ušutkati.
Za njih odista možemo reći da im je ime znak (Nomen est omen), al’ džaba im borba u korijenu imena kad sudovima i redakcijama vladaju nepisani zakoni po kojima monopolističko pravo na parazite i stoku imaju samo oni s desna.
Poanta iz ova dva slučaja slobodno se može svesti na: “Važno je ne zvati se Boris”.
AUTOR:
autograf.hr
