Kočničari pomirenja u BiH: obični građanin ili političke i crkvene elite?

Kako u stvaranju i održavanju velike socijalne distance među građanima Bosne i Hercegovine, posebno tijekom i nakon rata (1991-1995), nisu sudjelovale samo nacionalno/nacionalističko-političke nego i crkvene elite, tada bi slijedom toga predstavnici vjerskih zajednica u BiH trebali više i svestranije sudjelovati u stvaranju uvjeta međusobnoga pomirenja i ponovne uspostave povjerenja kako među građanima, tako i povjerenja u državne i vjerske institucije.
A da su građani Bosne i Hercegovine, kao pojedinačne osobe, spremni prihvatiti drugoga i drukčijeg, priznati njegov (nacionalni, religijski, kulturni, politički) identitet i posebnost, s tim drugim i drukčijim sklapati prijateljstva, izgrađivati povjerenje, pokazuju rezultati kako predratnih, tako i ratnih i poslijeratnih empirijskih istraživanja. U to sam se osobno uvjerio sudjelujući u velikome predratnom empirijskom istraživanju „Nacionalni i religijski odnosi na selu“ koje je u organizaciji Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa u Sarajevu, a pod vodstvom prof. dr. Ibrahima Bakića, provedeno tijekom 1987. godine na uzorku od 3.120 ispitanika u 37 (ondašnjih) općina na prostoru Bosne i Hercegovine. Kako zbog predratnih zbivanja u BiH nije bilo moguće prikupljenu građu obraditi prema predviđenom planu, dr. Bakić je tijekom rata i sarajevske opsade navedene podatke obradio i objavio u knjizi Nacija i religija(Bosna public, Sarajevo 1994). U toj knjizi on navodi da je spomenuto istraživanje bilo prvi korak i prvi pokušaj u Bosni i Hercegovini uopće „da se cjelovitije, ne samo teorijski već primarno empirijski propitaju problemi religije i nacije“, a posebno njihov suodnos u uvjetima „bosanskohercegovačkoga konfesionalnog i nacionalnog pluralizma“ (Bakić, 1994:13).
Rezultati toga istraživanja iz 1987. pokazivali su da su građani Bosne i Hercegovine i prije samo 25 godina, dakle prije rata u BiH (1991-1995), bili spremni živjeti s drugima i drukčijima, a to znači da su bili spremni graditi i produbljivati međusobno povjerenje svejedno na nacionalno i religijsko pripadanje.
Također, u usporedbi tih rezultata s rezultatima istraživanja „Pomirenje i izgradnja povjerenja u Bosni i Hercegovini. Ispitivanje javnih stavova u četiri grada i regiona – Banja Luka, Bugojno, Mostar i Sarajevo (Sarajevo, 2012:11) (u: http://relwar.files.wordpress.com/2012/10/edinburg-hrvweb2.pdf) vidljivo je da na razini iskaza običnih građana – svejedno žive li oni u gradu ili na selu – i danas, 25 godina poslije, postoji istinska spremnost za prihvaćanje drugog i drukčijeg i time spremnost za izgradnju međusobnoga povjerenja.
Naime, ovo najnovije istraživanje potvrđuje da ispitanici veću potporu daju „procesima izgradnje povjerenja koji se usredotočuje na budućnost negoli procesima koji su usmjereni k prošlosti“ te da je približno polovica ispitanika uvjerena „da je javno priznanje zločina iz prošlosti važno za uspostavljanje povjerenja javnosti prema političarima.“
No, postavlja se pitanje tko bi to trebao javno priznati „zločine iz prošlosti“ – obični građani, politički ili vjerski vođe? Političarima to neće biti teško učiniti. Imali smo naime već priliku vidjeti u nedavnoj prošlosti da to oni čine iz sasvim praktičnih razloga. Da bi sačuvali vlast, bili su spremni na suradnju s haškim istražiteljima, na uhićenja i izručenja dojučerašnjih političkih istomišljenika i suboraca osumnjičenih za počinjenje ratnih zločina.
Međutim, problem nastaje kada to trebaju učiniti predstavnici vjerskih zajednica. Nismo čuli još ni jednoga predstavnika vjerskih vođa da je to uradio, unatoč činjenici da to od njih očekuju obični vjernici. Rezultati ovoga posljednjeg istraživanja pokazuju da iz širokoga spektra društvenih skupina veliku odgovornost za pomirenje i izgradnja povjerenja i to posebno na lokalnoj razini imaju upravo „vjerski poglavari“ i to oni koji su iskreni vjernici i „iskrene vjerske posvećenosti“. A to nismo mogli čuti, jer se neki od njih stavljaju ne samo iznad običnih građana, nego i iznad političara. Vidljivo je to kako u Hrvatskoj, tako i u zemljama u njezinu okruženju. Oni žele preuzeti i – što je najgore – preuzimaju ne samo uloge jedinih istinskih i pravih tumača i promicatelja nacionalnih interesa naroda iz čijih redova njihove vjerske zajednice imaju najviše svojih članova nego i uloge u vođenju nacionalnih politika. Oni, naime, drže da postojeće nacionalne političke elite ne čine ništa, ili ne čine dovoljno da bi zaštitile religijske, kulturne i nacionalne interese bilo hrvatskoga, srpskog ili pak bošnjačkog naroda.
A to znači da na ovim prostorima prevladava jedno već dulje vrijeme ustoličeno i prakticirano „razroko“ katoličanstvo, hrišćanstvo, ali i islam. Naime, još uvijek se nakon posljednjega rata nisu radi uspostave normalnoga života zajedno sastali predstavnici Katoličke, Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice – istina bilo je pojedinačnih istupa – i smogli toliko snage da na tome zajedničkom susretu u ime pripadnika svojih vjerskih zajednica zatraže oprost od pripadnika drugih dviju vjerskih zajednica za sva zlodjela koja su njihovi vjernici, odnosno pripadnici njihovih vjerskih zajednica (po)činili i još uvijek čine pripadnicima drugih dviju vjerskih zajednica. Nažalost, oni to nisu učinili, ne čine i, kako stvari stoje, neće još dugo učiniti, i to iz straha da ne budu proglašeni izdajnicima ne vlastite islamske, katoličke ili pravoslavne vjere, nego da ne budu proglašeni izdajnicima bošnjačkih, hrvatskih odnosno srpskih nacionalnih interesa i politika. Jer, oni više ne utječu kako će njihovi vjernici ‘prihvatiti’ nacionalne vođe (a to su do sada činili), nego sami strahuju kako će ti ‘njihovi’ nacionalni vođe prikazati njih, vjerske vođe, kod njihovih vlastitih vjernika. Sve dok ne dođe do katarze kajanjem za počinjena zlodjela te traženjem i davanjem oprosta, neprestano ćemo svjedočiti ovakvim ‘vjerskim’ skandalima i uvijek iznova tražiti objašnjenja za njihovo ponavljanje.
Stoga se ovom prigodom mora izreći bojazan da će se istinski vjernici katolici, pravoslavci i muslimani – svejedno kojega svi oni nacionalnoga predznaka bili – morati još jedno dulje vrijeme stidjeti kako katoličanstva, hrišćanstva tako i islama koje svojim javnim djelovanjem svjedoče neki od predstavnika njihovih vjerskih zajednica kako u Hrvatskoj tako i u zemljama u njezinu susjedstvu.

mostar 6292

Mostar
No, unatoč činjenici da su građani Bosne i Hercegovine pojedinačno spremni živjeti jedni s drugima bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost i, što je jako važno, da su spremni oprostiti – a što potvrđuje i gore spomenuto istraživanje iz 2012. godine – autor je ipak mišljenja da s opraštanjem i pomirenjem u Bosni i Hercegovini neće ići tako lako. I to stoga što su nacionalni i religijski kolektiviteti (katoličko-hrvatski, islamsko-bošnjački i pravoslavno-srpski) opterećeni ne samo ‘prevelikim pamćenjem’ (mi – katolici Hrvati, muslimani Bošnjaci, pravoslavci Srbi – u ovome ratu pretrpjeli smo najveću patnju i stradanja) nego i prevelikim zaboravom (njihove žrtve nas ne interesiraju i ne želimo za njih znati). Stoga, ako u okviru nacionalnih, ali i posebno vjerskih zajednica, ne bude spremnosti tražiti od drugih oprost za zločine koje su njihovi članovi počinili članovima druge dvije religijsko-nacionalne zajednice i ako na drugoj strani ne bude spremnosti oprostiti onome tko taj oprost bude tražio, teško će biti moguće institucionalizirati tu hrabru, pojedinačnu, individualnu spremnost građana Bosne i Hercegovine za pomirenje i obnovu povjerenja.
A da vjerske zajednice mogu, ali da do sada to nisu učinile na najbolji način, odigrati jednu od glavnih ulogu u procesu stvaranja povjerenja među građanima Bosne i Hercegovine – makar građani u istraživanju iz 2012. tu ulogu pridaju obrazovnim institucijama – govori i činjenica da još uvijek predstavnici triju ‘nacionalnih vjerskih zajednica’ nisu osudili pojedinačne zločine pripadnika svojih vjerskih zajednica i distancirali se od njih i da se još uvijek nisu zajedno ‘našli’ kako bi u religijskome ozračju i bez straha što će im reći ‘njihovi’ politički vođe izišli pred svoje vjernike sa zajedničkim (islamsko-katoličko-pravoslavnim) prijedlogom kako bi trebala izgledati država Bosna i Hercegovina u kojoj bi – kao državi i društvu – njihovi vjernici (muslimani, katolici, pravoslavci) mogli živjeti zajedno s pripadnicima drugih vjerskih zajednica, odnosno s onima koji uopće ne vjeruju. Nažalost, umjesto toga vjerski predstavnici sve češće izlaze s prijedlozima što bi od Bosne i Hercegovine u teritorijalnome, ali i u institucionalnom smislu, trebalo pripasti njihovoj ‘političkoj zajednici’, dok s druge strane nacionalni/nacionalistički politički vođe postaju ‘najvjerniji’ tumači i (pro)nositelji moralnih i etičkih poruka ‘svojih religija’.
Autor: Ivan Markešić. Sažetak izlaganja na Konferenciji o pomirenju u Bijakovićima-Međugorje, 16.-18.1.2015.
Prometej

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close