Ko zaboravi jednog, kao da je zaboravio sve ubijene u Srebrenici
Kada bližnji svih ubijenih, te njihovi prijatelji i gosti, budu pred tabutima i grebnim kućama, neće izmaći osjećanju da konačan mir nije moguć bez pravde svakome i svemu. Ali svi oni uronjeni su u tmine nepravde. Izlaz iz njih nije pitanje o nekom nejasnom i ljigavom mirenju s nekim i nečim. To je pitanje uspravljenja u ljudskosti, u osjećanju i vjerovanju da zlo konačno ne presuđuje te da je na svakom pojedincu obveza da pred pitanjem o oživljenju struhle kosti nađe odgovor u svojoj dubini i uključi se u opći poredak postojanja kojim upravlja Bog Mir. U tome poretku i posljednja koščica, kao i svaka čestica njenog praha, ima neotuđivo pravo. Ko ga ugrozi zaratio je protiv sebe. Privid da se punoj pravdi može izmaći nije ništa do prevara. Ko na nju pristane zaratio je protiv Boga, a tako i protiv sebe
AKADEMIK RUSMIR MAHMUTĆEHAJIĆ ZA BNN ( I DIO)
BNN.ba
Ustao sam i vidio polje prekriveno tijelima, svuda dokle sam mogao vidjeti. I plakao sam. Nisam mogao prestati. I začudno, tu je bio još jedan ustali čovjek. Mislio sam da sanjam, gledajući javu.
Mevludin Orić, 1995. godine
Piše: akademik Rusmir Mahmutćehajić
Pred očima cijelog svijeta u ljeto 1995. godine ubijene su tisuće zarobljenih srebreničkih muslimana. Predali su se srpskoj vojsci nakon četiri godine patnje, zatvoreni u obruč te vojske. Predali se, i potom svi ubijeni. Porodice su im prognane, a imovina opljačkana i razorena. Međunarodni sud pravde u Haagu presudio je da taj zločin jest genocid, što znači djelo izvršeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa. Za izvršitelje zločina to je bilo samo obredno čišćenje političkih i teoloških neprijatelja s mjesta na koja su, kako su zločinci osjećali i mislili, dospjeli nesretnim zbivanjima u njihovoj nacijskoj historiji.
Kada su njemački nacisti ubijali Jevreje i Rome, činili su to samo zato što su bili to što su bili. U isto vrijeme i na sličan način ubijali su i druge kao političke protivnike. Tako su i njima potčinjenī zločinci u Jasenovcu i na drugim stratištima činili s Jevrejima, Srbima i Romima. Ali i sa svojim političkim neprijateljima. A Bosanske Muslimane Srebrenice zločinci su ubijali samo zato što su ih smatrali nepodnošljivom nečisti na “srpskoj zemljiˮ. U njima su vidjeli objedinjene i teološke i političke neprijatelje. Tako su, boreći se za “srpsku zemljuˮ Srebrenice, na leđa i duše naroda s kojim su se poistovjećivali, za vijeke vjekova natovarili stratište na kojem će se odmjeravati ljudskost, i srpska i svaka druga.
Zarobljeni i ubijeni svoju sudbinu nisu ni s kim dijelili, jer im je u vidicima njihovih ubica krivica bila to što jesu, te tako i nerazlučiva. Kako god se opredjeljivali, za svoje ubice bili su posve izvan ljudskosti. Kako su osjećale i mislile njihove ubice, krivica ubijenih bila je sâmo njihovo postojanje, mogućnost da se kao ljudi otkrivaju u nasljeđivanju smrti i života, da budu politički narod te tako pobjegnu iz predstava o Turcima kao vječnim političkim i teološkim neprijateljima svake nacijske našosti.
Iako je ista pojava ubijanja i progonjenja Bosanskih Muslimana vidljiva posvuda u Bosni gdje su ovladale snage onog istog sistema kojem je presuđeno da je u Srebrenici izvršio genocid, o drugim slučajevima na drugim mjestima znatno rjeđe se govori kao o genocidu. A zapravo, nema ničeg različitog u odnosu na progone i mučenja Bosanskih Muslimana na drugim bosanskim područjima tokom prve polovine posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. Tako je genocid u Srebrenici postao žiža i simbol svega što se u Bosni dogodilo u posljednjem ratu protiv nje. U lukavstvu moralne i svake druge neodgovornosti želi se ta cijela pojava svesti na slučaj Srebrenice. Čini se da bi tako postala lakša za poricanje i isključivanje iz ljudskih vidika.
A otkud ta strast poricanja srebreničkog genocida, očitosti i neosporive pravne činjenice? Stotine sličnih događaja u minulim stoljećima prikazane su kao borba za krst časni i slobodu svetu. Ni za što učinjeno u takvome vidiku nije bilo pravne odgovornosti. Kada je načelo Nullum crimen, nulla poena sine praevia lege poenali obrnuto donošenjem odgovarajućeg zakona u postavci: “Svaki zločin genocida je kažnjiv, jer je pravno opisan i zakonski određenˮ, moralna i politička odgovornost čovječanstva za nacistička masovna uništavanja Jevreja i drugih – dobile su potpunije značenje.
Genocid je postao pravni pojam prema kojem su svi činitelji međunarodnog poretka, a to znači i sve države, neopozivo pravno odgovorni. A neke od država nastale su i razvile svoje političke filozofije na osnovi zločina koji su fenomenološki jednaki ovim današnjim, pravno opisanim i zakonski kažnjivim. Zato priznanje genocida ne znači samo njegov pravni prikaz i opis za konkretni slučaj. To je mnogo više. Svaka njegova pojava pred licem pravde, a to znači u govorenju i pokazivanju istine, dovodi u pitanje i ideologije i ustrojstva koji su ga ikada kao pojavu omogućili. Iz tog nužno slijedi dekonstruiranje vladajućih predstava o nacijskim historijama.
Zato je važno pitanje pred svakim pojedincem i cijelim svijetom, pred svima utamničenim u svoja kriva shvatanja sebe i svijeta, ali od davnina uobičajena: Kako se cijelo stradanje Bosne stječe i ogleda u srebreničkom genocidu, i obrnuto – kako se srebrenički genocid odražava u cjelini bosanskog stradanja?
I nakon što je ta pojava dobila jasno ime, ostala su brojna pitanja u vezi s njom. Zašto je taj zločin učinjen? Šta ga je omogućilo? Je li izuzetak u historiji tih protiv kojih je izvršen? Čemu je služio i kako je povezan sa sličnima u prošlosti? Završava li se njime sve ili je riječ o samo jednom pokazanju toka koji dolazi iz davnine i koji se nastavlja kroz budućnost? Kako taj zločin shvataju žrtve i izvršitelji? Je li osvješćivanje tog zločina u cjelini bosanskog naroda preduvjet za njegovo svjedočenje pred svim ljudima? Tiče li se to opstanka svega bosanskog?
Čini se da su užasi i bol bosanskih patnji u nekoj mjeri anestezirani pravom da budu imenovani genocidom. Kao da su u tome sabrane sve uspomene na stradanja, nakon što su kroz naraštaje ostajala u maglinama straha i muke. A najgora stanja muke su ona čije postojanje nije upitno, ali ipak ne dospijevaju do određenja koje bi ih jasno označilo. Takva muka se razlijeva posvuda u jastvu pojedinca. Čas dolazi, čas iščezava. Ali nikad se ne učvršćuje ni u mjestu ni u vremenu. I nikad se ne skriva tako da bi u svakome novom trenu prestala prijetiti povratkom kao još okrutnija i obuhvatnija. Njeno osvješćenje uobličenjem svih pitanja povezanih s njome, te pokretanje toka odgovaranja na njih, jest jedini način izlječenja kao uvjeta izmirenja živih sa svojim mrtvim. Obuzetost pravom na imenovanje još ne znači i odgovarajuće znanje o imenovanom.
Svijetom jest proširen pojam “bosanski genocid”, a sabran je u srebreničkom. Njegova rasprostranjenost dala je snagu srebreničkom da uzraste u simboličko drvo koje svjedoči o plaču bosanskih ljudi u traženju pravde, ali istodobno i prijeti opasnošću da zasjeni sve drugo što je s tim zločinom povezano. Tako se mnogima čini da su nejasna obzorja straha i patnje dobila uhvatljiv i opipljiv iskaz, da je na vrat zla koje promiče stoljećima nametnut ular koji sada u rukama drže preživjeli među onima protiv kojih je bila usmjerena genocidna namjera ili čuvari pravde u nejasnim određenjima njihovog mjesta, volje i moći. Tako se, valja naglašavati, mnogima samo čini, i nije željena pravda samo daleko. Njoj se na neizbrojivo mnogo načina izruguju moralno, politički i pravno odgovorni koji su izvan njenog dosega. A neizmjerna je bol nasljednika zločina. Neizmjerna, ali i nerazriješena.
Pomaže li ljudima Srebrenice u njihovoj nezaliječenoj muci to smještanje i zatvaranje velikog zločina u pojam koji u krivičnome pravu nije postojao prije 1944. godine te njegovo svođenje na tisuće nišana u potočarskome greblju? Kada bi neko pokušao poreći išta od tog prava okupljenih oko mrtvih u velikom greblju ubijenih Bošnjaka, onih koji kao preživjeli nasljeđuju svoje ubijene, da njihova patnja bude imenovana genocidom, smatrali bi to ugrožavanjem mira u grebovima, ponavljanjem svega što im je neizbrojivo mnogo puta već učinjeno i otimanjem prividnog smirenja u pravnom određenju uzroka njihove patnje. A ima li pod nebom većeg prava od tog na mir u grebu? To pravo je uvjet mira živih. S njime je usporedivo jedino pravo začetog djeteta u majčinoj utrobi. Usporedivo jest, ali nije i jednako.
Začeto u majčinoj utrobi je živo u živomu. Može se pomaći i tako oglasiti svoje dolaženje u svijet. Oni koji ga iščekuju mogu sa sigurnošću misliti o njemu kao rastućem, stojećem i hodećem. A mrtvi je u utrobi mrtve zemlje. Ne može se ni pomaći, a kamoli oglasiti. Nepovratno je napustio ovaj svijet. U njemu je ostao još samo u sjećanjima živih. Time živima svjedoči mogućnost da još dok su u svijetu otkriju i razlog i svrhu svog ljudskog bivanja. Pred tom tajnom, najgušćom od svih, razrješava se pitanje o svoj ljudskosti. Razrješava ili propada u provaliju besmisla.
Ustajanje iz mrtvih jest najpotresnija misao. Za nju je potvrda jedino u vjeri, u ljudskoj slobodi da kao zbilju prihvati i ono što ničim ne može dokazati, što je izvan svake osjetne spoznaje, a tako i najpresudnije za otkrivanje smisla ljudskosti. Samo tako je moguće naći izlaz iz zatočenja mjerljivog svijeta i smisao mnoštva koje obznanjuje Jednog. S tom misli jest vazda onaj presudni razgovor o oživljenju mrtvih, koji je u Učenju dan u ovom obliku: “Zar čovjek nije razmotrio to kako smo ga stvorili od kaplje sjemena?! Potom, gle, očiti je neprijatelj. I nama navodi sličnost. A zaboravlja svoje stvaranje. Kaže: ‘Ko će oživjeti kosti kada su istruhle?’ Reci: ‘Oživjet će ih On, Koji ih je prvi put izveo; cijelo stvaranje zna On, Koji je za vas iz zelenog drveta načinio vatru, pa, gle, iz nje palite.’ˮ
I začeto dijete i mrtvi su na granici – dijete, jer mu je početak sjemena kaplja usmjerena narastanjem prema životu u ovom svijetu; a umrli, jer mu je znak istruhla kost, u svojoj okrenutosti prema drugoj strani koja se rastvara jedino u vjeri. Iako su istruhle kosti neizbježni usud ljudskosti, u njemu je neprihvatanje konačnog ustajanja u životu jedini potpuni besmisao. Ne može čovjek pristati na bivanje bez potpunog razloga i potpune svrhe, a da tako ne presudi protiv sebe.
Tako dijete u utrobi ima neopozivo pravo na mirno narastanje u tome raju iz kojeg će sići u svijet. Svi koji su već u svijetu imaju neopozivi i potpuni dug prema tom dolazećem stvorenju, makar bio i neznatna kaplja sjemena. Dug moćnih je potpun, ali i pravo nemoćnog djeteta. Slično je i s mrtvim čovjekom. Tek u slučaju mrtvog takvo osjećanje odnosa prava i duga je potpuno. Mrtvi nema moći, a tako ni duga. Ali upravo zato ima potpuno pravo. Njegovo tijelo i greb su nepovredivi, i to zauvijek, pa makar bili samo koščica ili njezin prah. Poremetiti ih mogu samo zakoni koji upravljaju cijelim svijetom. Kršiti kosti mrtvog jest, kaže vjesnik Hval, isto što i kršiti kosti živog.
Tako se svaka pojedinačna ljudskost odmjera u odnosu na dvoje nemoćnih – dijete i mrtvog. Sve vrline se raspoređuju između njihovih prava u svih drugih. Pravo djeteta u odnosu na sve oko njega je veće što je njegova moć manja, i obrnuto – dug svih prema djetetu je veći što je njihova moć veća. Ali pravo mrtvog je potpuno. Narušavanje tog prava unižava i onemogućava ljudskost.
Ukupnost vidljivog svijeta, i običnim gledanjima i znanstvenim posredovanjem, sve stotine milijardi sazviježđa, u svih četrnaest milijardi godina od razumljivog početka, te i prije i poslije svega toga, sabire se u jednom ljudskom jastvu, u jednoj osobi, ma kako ona bila označena, kapljom sjemena ili prahom istruhle kosti. U ljudskosti, stvorenoj u najljepšem uspravljenju, osviješćeno je cijelo postojanje oduvijek i zauvijek. Ne upućuje li Bog odlučno na to u Učenju kada kaže: “Vaše stvaranje i vaše podizanje jesu poput jednog jedinog jastva.” I nadalje On kaže da ubiti jedno jastvo jest isto što poubijati sve ljude, a izbaviti jedno jastvo isto što i izbaviti cijelo čovječanstvo.
Ni zlo ni smrt nisu shvatljivi mimo počela. Ali sami nisu i ne mogu biti počelo ničemu. Život ili življenje je odnos pojedinačnog živog stvorenja i svega živog zajedno sa Živim Stvoriteljem. Sve stvoreno iskušava i zlo i smrt u nuždi koja je volja Stvoritelja. Ako je sve od Njeg i ako se sve Njemu vraća, jasno je da Mu se u Njegovoj jednosti ni zlo ni smrt neće nikada vratiti, jer Ga ne obuhvataju. Zato je svaka čestica, ma koliko se činila mrtvom, u neporecivoj vezi sa životom koji obznanjuje i označava Živog Stvoritelja. U svakoj je na tajnovit način prisutno dostojanstvo života kao potvrde živog počela. Susret sa znacima smrti, čak i onda kada je riječ o skršenoj ljudskoj kosti, ima uvijek samo jedan smisao – osvješćenje počelnog razloga života.
I nakon svih stečenih uvida u dubinu tvari, u gradivo od kojeg su sazdani i svaka živa ćelija i svaka zvijezda, sve očitijom postaje neizmjernost vrijednosti života, i to upravo ovog na Zemlji. U tom životu s namjesničkom ulogom čovjeka, u njemu samom, koji svoju plemenitu uzvišenost dostiže u osvješćenju svijeta kao stvorenog, cijelo postojanje zadobija puninu razloga i svrhe. Svako poricanje te suštine jest isto što i uzdizanje zla i smrti do razine počela. A to nije ništa drugo do pobuna protiv Stvoritelja, tako i protiv čovjeka.
U svim novijim razdobljima Bosne ljudi su ubijani kao da nema njihove svetosti u cjelini postojanja, kao da su im životi, imovina i čast povredivi bez ikakve odgovornosti za to. Da bi to u očima ubica bilo opravdano, ubijeni su prethodno obezljuđivani, i to na neizbrojivo mnoštvo načina. Među tim obezljuđivanjem općim je postalo prikazivanje bosanskog muslimanskog svijeta Turcima. To prožima svijesti zločinačkih elita, sve sadržaje zločinačkih ideologija te se proteže na zločinačke organizacije i neposredne vršitelje zločina. Ubijeni su u očima izvršitelja bili samo to – Turci ili bića kojima ne vlada ljudskost već njena oprečnost.
Kada je 1918. godine uspostavljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Bosna je prvi put u svome trajanju politički posve isključena te svedena na srpsko-hrvatsko pitanje. U središtu tog pitanja, a to znači u određenje srpstva i hrvatstva kao ograničljivih cjelina, dospjelo je bosansko muslimanstvo. Onoliko koliko je bilo raspoloživo za uključivanje u srpstvo i/ili hrvatstvo, toliko je bosansko muslimanstvo imalo budućnost. A sve njegovo što je bilo izvan toga, sve što se opiralo potpunom podvrgnuću vladajućim nacijstvima, bilo je nužno svesti na suštinski orijentalnu tuđost te je kao takvu odrediti, što znači izdvojiti, ograničiti i opisati sredstvima orijentalistike. Ali takvo razlučenje subjekta koji određuje i određenog objekta moguće je jedino u razumnosti koja nije i ne može biti svojstvo orijentalca. Tako izdvojeni dio moguće je tolerirati kao civilizacijski niži te nužno potčinjiv političkoj nadmoći, ali i odstranjiv.
Nije čudno da je kroz cijelo dvadeseto stoljeće izvan svih javno i zvanično izricanih odnosa prema bosanskom muslimanstvu, bilo da su dolazili s krajnje nacionalističke desnice ili s krajnje komunističke ljevice, preživjelo njihovo određivanje kao Turaka, što je u nacijskim vidicima značilo kao vječnih političkih neprijatelja, orijentalne nečisti u tijelu kršćanske cjeline. Kad god bi ta političnost neprijatelja bila oslabljena, na političku pozornicu je izvođena teološka tuđost bosanskog muslimanstva, uvijek prikazivana izvan bilo kakve povezanosti s historijskim tokom bosanskog trajanja.
Sudjelujući u tome, tražeći osnaženje svojih predstava o tim koji su u njegovim vidicima osuđeni da nestanu, Momčilo Krajišnik, jedan od prvaka posljednjeg zločinačkog pothvata protiv Bosne, osuđeni ratni zločinac, predlaže i određuje 8. siječnja 1993. godine, pred saborcima u Skupštini Republike Srpske, kako je to potvrđeno u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnos prema ljudima bosanskog muslimanskog svijeta: “Mi bi stvarno trebali jedanput zauzeti stav da li su muslimani narod… Da kažemo, vjerska skupina turske orijentacije? To bi bilo vrlo bitno kazati, jer to nije nikakav islamski svijet, nego muslimani turske orijentacije, koji se razlikuju od pravih muslimana.ˮ
Potom je pred Skupštinu iznio prijedlog zaključaka i pozvao zastupnike da se izjasne glasanjem, nastavljajući: “Dobro, gospodo, da zaključimo. Skupština je zauzela stav da su muslimani komunistička tvorevina i predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije… Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske orijentacije… Ko je za? Ima li neko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala vam, usvojili smo zaključke jednoglasno.”
Ljudi bosanskog muslimanskog svijeta su, prema tome “muslimani turske orijentacije”, što je inačica njihovog određivanja kao “poturica”, “gori od Turaka”. Oni tako jesu i nisu Turci. Iz tog “jesu i nisu” slijedi da su izvan ljudske našosti, a tako i izvan ljudskosti. Kad su tako određeni, na onima koji to čine jest sveta obveza da se od njih posve odjele te zemlju od njih očiste ili oslobode.
Širom Bosne i njenog okruženja tisuće su Srebrenica. Gotovo posve su nestale u zaboravu. Moguće ih je otkrivati tek u forenzičkim podvizima rijetkih istraživača. Nastajale su u vremenu prije pravnog određenja zločina genocida, pa su postale dio pseudokulture oslobođenja, u skladu s načelom: “Nema zločina, pa ni kazne, ako prije izvršenja nije bio određen u zakonu.ˮ Ali mnogo ih je i nakon što je čovječanstvo preuzelo odgovornost za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida.
U osamnaestome, devetnaestome i dvadesetome stoljeću muslimani su posve istrijebljeni iz Dalmacije, Like, Slavonije, Vojvodine, Srbije i drugih balkanskih područja, ali i iz velikog djela Bosne. Kada se promatraju u vidiku modernog određenja zločina genocida u međunarodnom krivičnom pravu, stotine tih zločina su usporedive s ovim najnovijim, određenim zakonom. Ali, dogodili su se prije, kada taj zakon nije postojao. Zato su i nekažnjivi. Ipak, to ne znači da ih sve ne treba dovesti u vidik teorije genocida. U odgovornim gledanjima na izvrtanja suštine svih tih zločina nužno ih je istražiti i opisati na osnovi pravne teorije genocida. Samo tako bit će moguće dekonstruirati neetičnost sjećanja na minule patnje i stradanja, ali i jasnije vidjeti zločin koji kao zbilju iskušavaju i svjedoče bosanski ljudi ovog vremena.
Kada god se negdje genocid dogodio, znači da su bila ispunjena četiri uvjeta za njeg. Prvi je da je neka elita donijela odluku i pokrenula njegovo vršenje. Drugi je postojanje ideologije koja tu elitu i neki narod povezuje u cjelinu, pa se odluka elite osjeća kao vršenje svetog duga prema sebi i svome pripadanju. Treći uvjet jest da elita utječe na odgovarajuće organizacijske cjeline koje obuhvataju dijelove naroda prožete ideologijom potrebnom za izvršenje genocida. I, naposljetku, četvrti uvjet je postojanje dovoljno pojedinaca koji će se potčiniti eliti, osjećajući se odgovornim za svoje ideologijsko pripadanje, te djelovati u okviru organizacijskih sistema u neposrednom ubijanju, mučenju i progonjenju onih koje je elita ideologijski odredila kao “ne-naše”, a tako i izvan ljudskosti.
U slučaju svih zločina u posljednjem ratu protiv Bosne moguće je utvrditi ispunjenost svakog od četiri navedena uvjeta. Da bilo koji od njih nije bio ispunjen, genocida ne bi bilo. Elite koje su pokrenule i vodile zločin genocida nisu odvojive od država uključenih u rat protiv Bosne. Dvadeset godina nakon izvršenja genocida, važno je pitanje: Je li se u okviru državnih politika u Srbiji i Hrvatskoj i njihovih promijenjenih elita dogodilo osvješćenje uključenosti i uloga njihovih prethodnika u bosanskome genocidu? I potom: Jesu li ideologije bez kojih genocid ne bi bio izvršen osviješćene u tolikoj mjeri da se njihovih nositelja više ne treba plašiti? I napokon: Jesu li nestale organizacije koje su u posljednjem ratu protiv Bosne bile okvir izvršenja zločina? Čim su ispunjena tri od četiri navedena uvjeta, neposredne izvršitelje zločina bit će moguće naći svugdje i koliko god se želi.
Kada je 11. srpnja 1995. godine general Jugoslavenske narodne armije Ratko Mladić, vrhovni zapovjednik vojske Republike Srpske, ušao u Srebrenicu, rekao je pred televizijskim kamerama: “Evo nas, 11. jula 1995. godine, u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga [Dan apostola Petra]. Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”
Svoj zločin predstavljen pobjedom general Ratko Mladić, kao i sva zločinačka elita kojoj pripada, smješta u odnos svog srpskog naroda prema Turcima. Muslimansko stanovništvo Srebrenice, a tako i cijele Bosne, predstavljeno je u tim vidicima kao tursko, a zemlja na kojoj ono živi kao srpska. Zato ideologijski posvećena zemlja obredno mora biti očišćena od tih koji su na njoj zatečeni. A cijeli taj rat protiv Bosne, s vidljivim sadržajima obezljuđivanja bosanskog muslimanskog svijeta, vođen je kao dogovor dviju državnih elita, srpske i hrvatske. Njihova srpsko-hrvatska saglasnost o nemogućnosti Bosne ima dugu historiju.
Mladić je tvrdio da je Srebrenica srpska, Ivo Andrić je to isto rekao za Bosnu
AKADEMIK RUSMIR MAHMUTĆEHAJIĆ ZA BNN O SREBRENICI ( II DIO)
Srpskim jezikom govore Srbi, hrvatskim Hrvati. To su dva naroda koja tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća izrastaju u nacije, politički osviješćene narode. Dotiču se i isprepliću na cijelom prostoru tog zajedničkog jezika. Bosna je glavni dio tog doticanja i ispreplitanja, ali bez jasnih granica. U obje nacijske ideologije uglavnom je pretpostavljeno da u toj zemlji nisu održivi drugi narodi do ta dva, pa je tako ta zemlja samo srpska i/ili hrvatska, i nikog drugog. Ako bi bilo pretpostavljeno drukčije, cijelo iskustvo modernih evropskih naroda bilo bi dovedeno u pitanje. Ne kaže li general Ratko Mladić 1995. godine za Srebrenicu da je “srpska”, a Ivo Andrić 1923. godine za Bosnu da je “jedna od srpskih oblasti”?!
Srpsko-hrvatska pretpostavka o Bosni je ideologijska konstrukcija. Ne odgovara zbilji. I više od tog. Ona je laž. U toj zemlji je stoljećima živio bosanski narod sa svim pretpostavkama da postane nacija na isti način kao i svaki drugi evropski. Tu očitost je zamagljivala činjenica da su veliki dio tog bosanskog naroda činili muslimani. A obje nacije u narastanju, i srpska i hrvatska, svoje subjektivitete uobličavale su u odnosu na Turke, svoje političke neprijatelje.
Antun Barac o toj kulturi Turaka kao temeljnih evropskih, a tako i nacijskih neprijatelja piše: “Sva hrvatska književnost u prvoj polovici 19. vijeka nastala je uglavnom kao produženje narodne poezije te je puna mržnje protiv Turaka. U hrvatskoj tursko-hajdučkoj novelistici pedesetih godina Turčin je gotovo redovno samo zulumćar i krvnik, a hajduk idealan borac i osvetnik. Botić je u svima svojim djelima, od Dilber-Hasana do Petra Bačića, gledao istaknuti i duboko čovječje, što ima i u pripadnika Muhamedove vjere (…) Ipak ta djela po svojim temeljnim mislima znače u neku ruku likvidaciju književne mode, kad se u literaturi sve crvenjelo od turske krvi, i kad pisac izvan toga uopće nije znao čega da se prihvati.ˮ
Likvidacija spomenute književne mode je zapravo njeno preinačenje u uvjerljivo estetiziranje nacijskih politika. Mržnja protiv Turaka kakvu je moguće naći u konstruiranjima historije preinačena je u njihovo učvršćenje u orijentalističkim predstavama drugosti. Tako su zbiljni ljudi bosanskog muslimanskog svijeta suštinski Turci, ali maskirani u neku sličnost “našosti”. Otkrivanje pritajenih Turaka u nacijskoj našosti postaje izazov fikcijskom pričanju, usvajanom zbiljnijim od svake zbilje. Kada se ono preispituje, uzvraća se nepovredivošću prava na umjetničko govorenje. A kada se svede na umjetničko govorenje, njegovi branitelji uzvraćaju njegovom vjernošću u prikazu “naše” patnje u odnosu s Turcima kao precima ljudi bosanskog muslimanskog svijeta.
U ideologijskoj postavci o Bosni kao ili srpskoj ili hrvatskoj, te srpsko-hrvatskoj, promicana je nužnost konačnog rješenja muslimanskog pitanja. Zato je tom dijelu bosanskog naroda nuđen izbor – iseljenje ili pokrštenje, uz prijetnju smrću za protivljenje tome. Razlozi za nametano iseljenje bili su u tvrdnji da su oni u Bosni tuđi, Turci, te tako suprotstavljeni historijskom toku nacijskog oslobođenja ili napredovanja, nečist na srpskoj i/ili hrvatskoj zemlji. Njihovo ostajanje uvjetovano je uzdizanjem u sekularnoj naciji, što je, u krajnjem značenju tog pojma, značilo umiranje u muslimanstvu i bosanstvu te uskrsnuće u srpskome ili hrvatskome nacijstvu. Učinke tog moguće je vidjeti u nikada dovoljno objavljivanim brojevima prognanih, ubijenih i nacionaliziranih.
Opsjedanja bosanskih gradova, ubijanja i mrcvarenja njihovih ljudi, ponavljaju to što je u tragičnoj historiji bosanskog muslimanstva trpljeno dulje od dva stoljeća. Iako je Srebrenica i zbiljski i simbolički najizrazitiji novi slučaj zločina dugog trajanja, u njemu je, načelno govoreći, malo suštinski novog. Kao i uvijek, oblici zločina mogu biti novi, ali suština je ista kao i u brojnim ranijim slučajevima. Da su postojale volje najvažnijih činitelja uključenih u tu tragediju, njen ishod se mogao s velikom tačnošću predvidjeti, a tako i spriječiti. I ne samo da je takvo predviđanje bilo moguće, već se i dogodilo.
Nije teško pokazati da su o pripremi zločina znali najodgovorniji činitelji međunarodnog poretka. I to je jednostavno dokazati. Ali i više od tog. Dokazivo je voljno žrtvovanje Srebrenice i Žepe kao uračunatih i predviđenih ùlogā u vođenju i okončanju rata protiv Bosne. Priprema vojnog zauzimanja Srebrenice, razdvajanje ženskog i muškog stanovništva te ubijanje više od osam tisuća ljudi od dječačkog do staračkog doba, njihovo zatrpavanje buldožerima – nije bilo moguće bez cjelovitog prethodnog planiranja. A za to su trebali mjeseci.
Kako god bili maskirani u državnim porecima kraljevinskih i komunističkih Jugoslavija, ideologijski sadržaji antibosanstva i antimuslimanstva potrebni za taj zločin opstali su tokom dvadesetog stoljeća. Elite za njegovo vođenje također nikad nisu prestale postojati. A organizacije koje su ga izvele moguće je naći u cjelini manje ili više jasnih struktura država Srbije i Crne Gore, s protegnućem njihovog utjecaja na ideologijski određene “srpske zemljeˮ.
I sve to događalo se pred očima glavnih činitelja međunarodnog poretka, dužnih da spriječe zločin genocida. Iako su politički i pravno bili dužni spriječiti, iako su tu dužnost mogli izvršiti, zločin genocida u Srebrenici nisu spriječili. Nisu, jer nisu htjeli, iako su i mogli i morali. Srebrenički ljudi, a tako i svi bosanski, ugroženi prijetnjom zločina, uzdali su se u obećanja da će biti zaštićeni, kako im je to u ožujku 1993. godine i rekao francuski general i zapovjednik vojnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni Philippe Morillon: “Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Nikad vas neću napustiti.ˮ I sotonski je slagao.
General Ratko Mladić u svojoj namjeri nije lagao, kada je u istome mjesecu pred skupštinom Republike Srpske rekao: “Moja briga je da oni posve nestanu.ˮ Ostavljeni su bez ičije zaštite, napušteni i predani srpskim eskadronima smrti. Tako je cilj kojem je taj zločin služio – postignut. Uspostavljeno je stanje ideologijski određenih sadržaja politike i kulture kojima je temelj sve ono što sadašnja Srebrenica simbolizira.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti organizacije Ujedinjenih naroda, usvojenom u travnju 1993. godine, određeno je da svaki vid mira u Bosni mora biti osnovan na povlačenju s teritorija zauzetih korištenjem sile i etničkog čišćenja. U tome istom mjesecu Vijeće sigurnosti je upozorilo na mogući pokolj, koji bi obuhvatio 25.000 ljudi, ako bi srpske snage ušle u Srebrenicu. A učinjeno je sve suprotno tome. Na teritorijama osvojenim silom, uz primjenu zločina najgore vrste, uspostavljen i priznat je pravni poredak u čijoj osnovi su postignuća zločinačke elite, pokretane zločinačkom ideologijom, kojoj su na raspolaganju bile organizacije i sredstva za provođenje zločinačkog plana, kao i dovoljan broj njegovih neposrednih izvršitelja.
Iza ubijenih u genocidu u Srebrenici, genocidu u Bosni, ostali su i ustali neumukli svjedoci. Mevludin Orić, jedan od preživjelih, priča:
“Bacio sam se na zemlju; moj rođak je pogođen, pao i umro na meni.ˮ Mevludin je ležao cijeli dan licem okrenut zemlji. “Kada su završili to strijeljanje, prešli su na druge skupine. Dovodili su nove ljude. Čuo sam krike i preklinjanja, ali strijeljali su. Tako su činili cijeli dan.” Mevludin je nakratko izgubio svijest. “Kada sam se osvijestio, bila je noć. Padala je kišica. Tijelo mog rođaka još je bilo na meni. Skinuo sam povez s očiju. Svjetlost je dolazila s buldožera koji su još kopali jame. Tad su Srbi bili umorni i pijani, još pucajući na svjetlu buldožera. Odlazili bi do ranjenih, pa se poigravali njima. ‘Jesi li živ?’, pitali su. Ako bi neko rekao: ‘Jesam!’, opet bi pucali. I naposljetku su ugasili svjetlo. Počeo sam se pomalo micati. Odmakao sam rođaka od sebe. Ustao sam i vidio polje prekriveno tijelima, svuda dokle sam mogao vidjeti. I plakao sam. Nisam mogao prestati. I začudno, tu je bio još jedan ustali čovjek. Mislio sam da sanjam, gledajući javu. Došao sam do njeg. Morao sam gaziti po tijelima da mu dođem. Nije bilo komadića zemlje nepokrivenog tijelima. Zagrlio sam ga i poljubio. Zvao se Hurem Suljić. Mevludin i Hurem prošli su šumom do Tuzle, izmičući često gotovo sigurnoj smrti. Njihovo putovanje u izbavljenje trajalo je jedanaest dana.
Govore li Mevludin Orić i Hurem Suljić za sve ljude Srebrenice, Bosne i svijeta? Je li moguće otkriti izgubljeno u njihovom svjedočenju? Sabire li se genocid u Srebrenici u glasovima ustalih u oživljujući glas genocida u Bosni, u odnosu živih sa svojim mrtvim i mrtvih sa svojim živim? Ljudi u svem trajanju nastoje odgonetnuti tajnu razloga i svrhe dolaska u svijet i odlaska iz njeg. Koliko se god uzdaha i jecaja, krikova i plača te umuknuća i trpnji širilo svijetom, u njima i iza njih je jedan glas od smrti prema životu, od zemlje prema nebu, glas čovjeka Bogu u nepristajanju na presudu nepravde. Pred svim poubijanim, sabranim u jednu ljudskost među dva prsta Premilosnog, uzdiže se hram ljudskog tijela svega postojećeg oduvijek i zauvijek.
Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tišinu
Al glas jedan zvoni
Glas što vječno leti
K nebu u visinu
Eže vječno leti
Mak Dizdar, “Pravednikˮ
Tako su Bosanski Muslimani obespravljivani, progonjeni i ubijani. Posljednji rat je samo epizoda u toj borbi s baukom bosanstva. Ono što je u ratovima protiv Bosne postizano u kratkome vremenu, štićeno i razvijano je u političkim djelovanjima dugog trajanja. I kad god bi erupcije zločina utihnule, sve isto je nastavljano i na drukčiji način: ubijeni i prognani predstavljani su ubicama i progoniteljima, a od preživjelih je traženo da prihvate predstave progonitelja i ubica kao svoje. Tako je nastala – i dalje se razvija – kultura pričanja “o Turcima i o našima”.
I nakon dva stoljeća primjene isključivanja bosanskog muslimanstva iz vidika nacijskih teleologija, taj narod je preživio. U domovini ga je ostalo od jedne četvrtine do jedne trećine od ukupnog broja u svijetu. Taj preostali dio koji danas živi u domovini nije političkom upravom diskriminiran jedino na jednoj trećini, ili čak jednoj četvrtini, cijele teritorije njegove države. Broj ubijenih u vremenu od početka devetnaestoga do kraja dvadesetoga stoljeća je vjerovatno opravdano procijeniti jednakim broju prognanih i iseljenih.
Tako je pothvat uništavanja bosanskog muslimanstva, i pored ogromnih ulaganja u njeg, ostao nedovršen i na početku trećeg milenija. I nije dovršiv sve dok bosanstvo, pa i njegovo muslimanstvo, ne bude razoreno iznutra u pothvatu njegovog svođenja na esencijaliziranu religiju kao njegovo jedino svojstvo koje ga određuje u odnosu na nacije neposrednog mu susjedstva i odvaja od njih, sve dok cijela njegova kultura ne bude u toj mjeri orijentalizirana da se njeni nositelji više i ne osjećaju povezani sa sobom u zbiljnom trajanju, a tako ni sa svojim nasljeđima, zemljom i historijom.
Kada na musali potočarskog greblja, okrenuti prema Kabi u svetoj dolini Bekka, 11. srpnja stanu klanjatelji da u grebove isprate iz jama izvađene skršene kosti ubijenih, s njima će biti i velika pitanja o mirenju i praštanju. A riječi se troše kao i odjeća i životi. Troše se naročito kada im je neprestano nametano bivanje izvan razgovijetno oblikovanih rečenica. Među takvima je i riječ “mirenje”. Kao glagolska imenica označava odnos konkretnog pojedinca koji se miri i onog s kojim se miri. Pitanje o mirenju za muslimana, što znači mirnog i miriteljskog čovjeka, jest prvenstveno metafizičko. Bog u Učenju kaže: “S njime je izmireno sve u nebesima i na zemlji.ˮ
Mirenje je tako odnos mirnoga čovjeka s Bogom Mirom. U samoj činjenici svog postojanja, u svemu što mu je darovano dospijećem u svijet, čovjek je mirni. Ali svojom slobodnom voljom, uvjetom ljubavi, što znači voljenja znanog i znanja voljenog, čovjek može zamračiti i poreći to svoje bivanje mirnim. Ali nikada mu ne može izmaći, jer mu je Mir i razlog i svrha. Nema ničeg ni u nebesima niti na zemlji a da u njemu nije prisutan Mir. Na čovjeku je da ga otkriva kao blago svoje izvorne srijede.
Kada bližnji svih ubijenih, te njihovi prijatelji i gosti, budu pred tabutima i grebnim kućama, neće izmaći osjećanju da konačan mir nije moguć bez pravde svakome i svemu. Ali svi oni uronjeni su u tmine nepravde. Izlaz iz njih nije pitanje o nekom nejasnom i ljigavom mirenju s nekim i nečim. To je pitanje uspravljenja u ljudskosti, u osjećanju i vjerovanju da zlo konačno ne presuđuje te da je na svakom pojedincu obveza da pred pitanjem o oživljenju struhle kosti nađe odgovor u svojoj dubini i uključi se u opći poredak postojanja kojim upravlja Bog Mir. U tome poretku i posljednja koščica, kao i svaka čestica njenog praha, ima neotuđivo pravo. Ko ga ugrozi zaratio je protiv sebe. Privid da se punoj pravdi može izmaći nije ništa do prevara. Ko na nju pristane zaratio je protiv Boga, a tako i protiv sebe.
Niko pred tim pitanjem nije bez potrebe iskanja oprosta od Boga Kojem se vjesnik Hval ovako obraća: “Moj Bože, ti jesi Mir i Mir je od tebe, blažen si, vlasniče veličine i časti.ˮ Takvome čovjeku je očekivanje oprosta od Boga najvažnije uzdanje, pa je sve njegovo u matrici voljenja Boga, slijeđenja vjesnika Hvala, očekivanja Njegove ljubavi i praštanja.
Ubijeni neće reći ništa, ali njihova šutnja je moćan govor pred svima. Njihove kosti kazuju o užasu poslušnosti bilo kome i bilo čemu mimo obveze da se čini dobro i sprečava zlo. A njihovi rodbina i prijatelji u traženju mira i uspravljenja imaju moćno sredstvo pred svijetom i Bogom. Učinjena im je nepravda, i to pred svima, i Bog zna koji put. Nisu imali snage spriječiti je. Ali to što sada imaju, mogućnost da oproste, pred njih dovodi sve ljude ovog svijeta, sve krive i odgovorne, sve koje išta znaju ili mogu znati o mučenicima potočarskog greblja, uz očekivanja da im bude oprošteno. Taj oprost mogu dati samo ti kojima su bliski preselili u potočarsko greblje, a zapravo Veliki grad boli i plača živih. Na bivanje uz te kosti samo je jedan odgovor: “Oživjet će ih On, Koji ih je i prvi put izveo.ˮ
Kad se hodočasti potočarsko greblje, kad se u tome polju nišana podignu ruke s dlanovima prema nebu, valja se sjećati da se tu stječu stoljeća bosanske patnje i stradanja te da u zaboravu bilo kojeg ubijenog, prognanog i poniženog čovjeka nestaje u tmini sama ljudskost. A oživjeti u sjećanju barem jednog od zaboravljenih isto je što i sve ih oživjeti. Zaboraviti jednog od njih, isto je što je i zaboraviti ih sve.
