“Ko u BiH istinski želi posao, taj ga i nađe”
Njemački list Die Welt opširno se bavi izbjegličkom problematikom. Donosi reportažu o beogradskom parku, punom Afganistanaca, Sirijaca, Iračana… ali i Bosancu iz Kelna koji se s porodicom vratio u domovinu.
(DW.DE)
List Die Welt donosi priču o Aliji Ćatiću, Bosancu koji je nakon izbijanja rata u BiH sa porodicom pobjegao u Keln, proveo tamo 19 godina i prije šest godina se vratio i postao uspješan poduzetnik. “Prošle godine je 3.493 građanina BiH dobilo u Njemačkoj dozvolu boravka na osnovu zaposlenja. Samo iz četiri zemlje koje nisu članice EU dolazi više ljudi da radi u Njemačku. Istovremeno je BiH na osmom mjestu po broju potražioca azila i to bez obzira na činjenicu da je pored Makedonije i Srbije proglašena “sigurnom zemljom”. To što mnogi mladi Bosanci bježe u Njemačku Alija Ćatić ne razumije. On ne smatra da BiH ima probleme sa tržištem rada. ‘Mnogi ljudi osnivaju svoje firme i nalaze posao, kaže on i dodaje: “Ko zaista želi da radi i da nađe posao, garantovano će ga i naći’.
Ćatić je uvijek sanjao da se vrati. On i njegova supruga Jasmina zahvalno gledaju na vrijeme provedeno u Njemačkoj. Tamo su dobili svoja dva sina i kćerku. ‘Pa ipak smo tek sada sretni’. Njegovi sinovi, koji imaju dvojno državljanstvo, slažu se sa svojim ocem. On je u Njemačkoj teško radio, najprije u fabrici kočnica a poslije u građevinarstvu. Na kraju je otvorio i prodavnicu sa hranom iz BiH. Nezaposlen? On ‘nije naučio šta znači ta riječ’. Nakon povratka u Sarajevo odmah je osnovao firmu Logistic Agent. ‘Danas je ta firma glavni partner Coca Cole u BiH’, kaže ponosno Ćatić. Sretan je i što je zaposlio 30 ljudi. ‘Tako mogu da pomognem i svojoj zemlji’. I dok je u Njemačkoj morao raditi na gradilištima u BiH je Alija Ćatić šef. Zabrinjavaju ga jedino razne službe i uprava. Papire ne možeš dobiti bez problema i tako brzo kao u Njemačkoj. Ali i na to se čovjek navikne. Njegov sin Salih, koji će kasnije preuzeti poslove oko firme, zasnovao je prošlog petka familiju. Alija i Jasmina se nadaju da on neće, kao što su oni, morati da bježi”, piše Die Welt.
Beograd kao čekaonica za Evropu
Die Welt donosi priču o izbjeglicama iz Afganistana, Sirije i drugih zemalja, koje se nastoje domoći Šengenske zone a prije svega Njemačke. Jedna od stanica njihovog putovanja je Beograd. Tamo dnevno boravi od 2.000 do 4.000 izbjeglica i taj broj ne raste jer jedni odlaze a drugi dolaze.
Jedan beogradski park kao predvorje EU
“On je iz Damaska pobjegao u Tursku. Iz Turske u Grčku pa za Makedoniju a odatle u Srbiju. Fariz je na putu već 20 dana, prešao je hiljade kilometara, jedno more i četiri granice. Ali to nije dovoljno. Pred sobom ima još jednu granicu, najvažniju. Faris želi u Njemačku, u Hamburg, ali najprije se mora domoći Mađarske. Tu, iza granice počinje EU, Šengenska zona, cilj za kojim žudi. Zato Faris sada sjedi u parku Beogradu, u blizini autobuske stanice, kako bi se ukrcao u autobus koji ide u Suboticu. Do sna ga dijeli svega 200 km. Ljudi koji bježe iz Sirije, Iraka, Afganistana kad tad završe u ovom parku i čekaju. Kao Faris. S njim su hiljade drugih, istih kao i on.
Srbi su, kaže prevodilac Mirko, bili najprije šokirani kada su izbjeglice počele da dolaze. Najprije 200 svaki dan. Danas se na granici registruje 2.000 novih izbjeglica. Mirko kaže da ih je još toliko koji nisu registrovani. Svaki dan 4.000, možda i više. Mirko je Srbin, koji je naučio farsi na svojim putovanjima 80-ih i radi u parku kao prevodilac za jednu nevladinu organizaciju. Prije je bio novinar.
Otkako Italija strožije kontroliše morske puteve, izbjeglice dolaze kopnom, rutama koje vode preko Balkana. Najprije pješke i biciklom, onda vozom, jer je Makedonija izbjeglicama ponudila prevoz vozovima. Vožnja je tako jeftina da im ne trebaju usluge krijumčarskih bandi. Tako je put preko Beograda postao najbrži. Može i preko Bugarske ali tamo čeka policija.
Ako nema mjesta u Njemačkoj, idemo dalje…
Jedna familija leži u prašini, dvoje djece jedna deka. Dolaze sa sjevera Afganistana. Svaki dan se bilježe silovanja, samoubilački napadi, otmice, kaže otac porodice. Ja i moja žena smo odrasli u ratu. Ne želimo da i naša djeca tako odrastu. I oni hoće u Njemačku. Ako je prepuna, idemo dalje. Oni znaju, vidjeli su priloge da u Njemačkoj nema mjesta, znali su i kako je po parkovima, ali nazad, kaže otac porodice, ne možemo.
Izbjeglicama stoji na raspolaganju cisterna vode i pet mobitela
Beograd je samo jedna etapa puta. Njegovi stanovnici, isto kao i stanovnici francuskog Calaisa, italijanske Lampeduse ili grčkog Lesbosa moraju se s tim suočiti. Sa strancima, sa masom ljudi koji prodiru u njihov grad. 1.000 ljudi ne možete da ne primjetite. Njihovo prisustvo u gradu na 40 stepeni ostavlja traga. Za nuždu im je stavljeno na raspolaganje pet mobilnih telefona i tanker sa vodom, gdje mogu da napune prazne flaše. Većina Srba, kaže Mirko, dobro zna šta znači biti izbjeglica. I on sam je sjedio na jednom traktoru. I tada je bilo 40 stepeni. ‘Razumijemo patnju tih ljudi ali i njihovu motivaciju da bježe’, kaže Mirko. Stoga i vlada mir u parku.
Ali sve bi to uskoro moglo da se promijeni. Mađarska gradi ogradu, dugu 175 km, kojom bi se zatvorila granica prema Srbiji i koja će biti završena krajem avgusta. Ako ovdje zaustaviš te ljude jedan dan, naredni će ih biti 4.000. Za deset dana 20.000. A gdje onda s njima? Izbjeglice su evropski problem. A beogradski “Picin park” postao je tako ‘evropski park’, čekaonica za EU. Budućnost Evrope, kaže prevodilac Mirko, ovisi od toga kako se budemo ophodili prema ovim ljudima.
- Autor Jasmina Rose
