Da nije kako jest – danas bi u visokom bila okončana manifestacija “Visočko ljeto”.
Danas je Aliđun (Ilindan) svetac zaštitnik Bosne
Pretposljednja bosanska kraljica KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ je za svoje vladavine dobila papsku bulu od Vatikana da je Sv. ILIJA zaštitnik Bosne. U Visokom se uvijek govorilo da je “do podne Ilija od podne Alija” i uvijek bio teferič na “Aldjun”. što u prevodu na srpski znači Ilindan. Nisu li ovo dovoljni razlozi da naša bivša opština proglasi Sv. Iliju za zaštitnika grada i da na grbu opštine bude lik Ilije svetog!!! Za toleranciju i multikulturnost i evropske vrijednosti demokratije bio bi to sjajan potez. U ime ZPDM podnijet ćemo zvaničan prijedlog za to.
Da li ste za ZA???
Izvor FB profil: Задња Пошта Доње Моштре
Danas je Aliđun (Ilindan) svetac zaštitnik Bosne slično kao što je sveti Đorđe zaštitnik Engleske. Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Vatikana da se sveti Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog Kraljevstva. Vatikan je udovoljio njegovom zahtjevu 1752. godine. Sveti Ilija živio je i svoju misiju obavljao u 9. stoljeću p.n.e. tj. prije oko 3000 godina. Katolici slave svetog Iliju 20. jula, a pravoslavci i muslimani 2. avgusta. Molitva za kišu koja se uči za Ilindan (Aliđun) je kod muslimana Bosne sačuvana u izvornom obliku iz paganskog doba za razliku od kršćana kod kojih je pod uticajem svećenstva prilagođena … Diljem Bosne su mjesta na kojima se učila kišna dova (molitva) na današnji dan …
Izvor FB profil: Udruženje Bošnjaka “Kralj Tvrtko”
FB izvor:
– Husaric Haris Jedna od njih je kišna dova na planini Ratiš u opštini Srebrenik, koja se održava danas. Dobrodošli ste da nam se pridružite …
– Udruženje Bošnjaka “Kralj Tvrtko” Na tromeđi zeničke, kakanjske i zavidovićke općine je plato Lastavica na kome se uči kišna dova …
… Nekad je Bosna bila ponosna, puna Bošnjana gorštaka, a sada smo samo grupe ljudi, koji se podijeliše po vjeri, rasuše se po svijetu, i zaboraviše na nekada hrabre i poštene Bošnjane. SLAVA BOSNI !
vecernji.ba: Sveti Ilija – zaštitnik katoličkog kraljevstva Bosne i Hrvata Bosne i Hercegovine
Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Svete Stolice (Vatikana) da se sv. Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog kraljevstva i to je Katolička crkva odobrila!
Prorok Ilija živo je i svoju misiju obavljao u 9. st. prije Krista. Dakle, skoro tri tisuće godina prije nas. Djelovao je i naviještao Božju riječ u Sjevernom izraelskom kraljevstvu (današnjem Izraelu) za vrijeme kralja Ahaba i njegova žene Izebele. Spada u četiri osobe Starog Zavjeta ili vremena prije Isusa, koje evanđelja posebno spominju.
To su Abraham, Mojsije David i Ilija.
Evanđelisti su obuzeti likom ovog čovjeka velike vjere, te ga zato spominju više puta. On je veliki junak, koji se ne bori za sebe, nego za Boga. Borio se kao nijedan prorok prije njega da njegov narod ne ode od Boga, nego da pripada i da se klanja samo Bogu.
Ime Ilija znači: Gospodin je moj Bog!
Govorio je: Ne može se častiti i klanjati krivim bogovima uz pravog Boga.
Borio se protiv idola u svom narodu.
Prorok Ilija poziva svoje sunarodnjake, a to je poruka i za suvremenog čovjeka, da napravi jasnu sliku u sebi:
Koga ljubi i kome se klanja?
Gdje je čovjekovo srce?
…
***
Neislamska vjerovanja u praksi Bošnjaka: Aliđun
Povodom Aliđuna donosimo vam dio teksta Neislamska vjerovanja i običaji u praksi balkanskih muslimana i odnos uleme prema njima Admira Ikovića vezan za ovaj i slične datume.
U djelu ”Sinkretički elementi u islamu u BIH”, autor Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna kaže: ”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše”. (str.320)
Poznato je da je sveti Ilija ustvari svetkovanje kršćana koje su zamjenili za staroslavensko svetkovanje boga gromovnika, poznatog kao Perun.
U Glasniku IVZ iz 1940. godine, broj 5, u tekstu autora i poznatog vaiza Alije Aganovića stoji: ” Šestog maja u skoro svim krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, 28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, a da ne spominjemo i Spasovdan, Mitrovdan, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veza s njima.”
Pored pomenutog Aganovića bilo je jako puno drugih vaiza i uleme koji su govorili, pisali i ljudima ukazivali na ova nepotrebna svetkovanja i neprihvatljive adete (običaje).
Mustafa Busuladžić, 1945. godine u jednom svom tekstu kaže: ”Neuki svijet je priređujući veselje na nemuslimanske svetkovine kao što su Đurđevdan i Aliđun i podržavajući bilo kakve običaje u te dane skoro prisvojio za sebe, pa nije ni čudo što stranci koji prolaze kroz naše krajeve dobivaju dojam da su to najprije muslimanski, a tek onda kršćanski praznici.”
Islamski autor, Jahja Zade u jednom svom osvrtu kaže: ”Mnogi od naše zapuštene omladine i nazovi inteligencije još se diči i ponosi (nažalost), što može da učestvuje u praznovjerju đurđevskog uranka …”
Jedan čitalac je 1938. godine uputio Ulema medžlisu upit o dozvoljenost obilježavanje neislamskih praznika od strane muslimana (posebno ističući Aliđun i njemu slične svetkovine). Iz Ulema medžlisa mu je stigao odgovor da nije dozvoljeno obilježavati takve svetkovine, uz pojašnjenje: ”Po islamu je širk moliti i obožavati drugo biće osim Allaha. Pa ako neko širk čini Allahu, on nije i ne može biti musliman.” (Glasnik, 1938, br.2, str. 71)
Nakon što je Ulema medžlisu ponovljen upit da li je državnom činovniku i službeniku koji je zbog posla bio obavezan u taj vakat prisustvovati određenim ceremonijama i obredima ovog tipa dozvoljeno da se nađe na istima, iz Ulema medžlisa je potvrđeno da jeste, s tim da on kao musliman neće uzeti aktivno učešće u tim obredima, već će samo biti obični posmatrač.
Uvaženi islamski autoritet Mehmed ef. Handžić je smatrao da su glavni razlozi što se ovi običaji, vjerovanja i svetkovine još uvijek održavaju među muslimanskim masama – neznanje i vjerska neprosvjećenost. On kaže: ”Na primjer, svetkovanje Jurjeva, Aliđuna i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima gdje nije bilo vrijednih i agilnih učitelja vjere.” (Izabrana djela, knjiga V)
Handžić priznaje kako: ”…ne zna da li su se ti običaji uvukli među muslimane usljed zajedničkog suživota, ili su, može biti, ostali još iz davne prošlosti.”
O ovim nepotrebnim svetkovanjima pisalo je jako puno muslimaskim autora i uleme, a mi ćemo za kraj ovih navoda citirati uglednog autora Kasima Hadžića koji je 1941. u tekstu ”Nemuslimanski blagdani i muslimani” konstatovao: ”Sa dizanjem kulturno-prosvjetnog nivoa našeg svijeta toga će postepeno nestajati, ali danas kada je među muslimanima, ponegdje preko 80% nepismenih, to se još uvijek podržava.”
Istog stajališta je bio i Husein ef. Đozo koji je vjerovao da će vremenom i aktivnim trudom i zalaganjem naše uleme, sva nepotrebna svetkovanja i neislamski običaji nestati i u većem dijelu kod naših muslimana isčeznuti.
Veliku zaslugu za istraživanje ove oblaste i pisanje o istoj, ima i cijenjeni autor hafiz E. Duranović čijim se trudom i zalaganjem u našem vremenu mogu okoristiti mnogi naši muslimani, što sam i sam činio konsultujući neke korisne sadržaje pomenutog autora.
Ovaj tekst nije nikakav stručni pristup ovoj temi, pa stoga i nisam detaljno navodio sav historijski put i slijed nastajanja i egzistiranja navedenih vjerovanja i običaja, jer to puno bolje znaju stručnjaci za ovu oblast, već sam tumačeći hadis sa početka teksta, nastojao pokazati svekoliku važnost dove na koju je Poslanik, a.s., podsticao svoje ashabe. Kad ashabi kao najbolji sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., nisu bili pošteđeni raznih vidova skrivenog širka i životnih pogrešaka, kako da mi budemo pošteđeni i zaštićeni od istog, uz sve ove pomenute tuđe običaje koji se još uvijek ponegdje praktikuju.
I za kraj: Allahu moj, tražimo od Tebe da nas zaštitiš od svjesnog širka, i tražimo oprost od širka kojeg nismo ni svjesni. Oprosti našim prethodnicima koji su iz neznanja praktikovali neke od navedenih običaja, smiluj im se i podari Svoj magfiret, jer vrata Tvoje milosti su velika. Nama koji smo još na dunjaluku učvrsti korake na Putu Istine, te nam pomozi da uvidimo blagovremeno sve moguće greške i propuste, te da se istih čuvamo kako bi na Sudnjemu danu što lakše položili račun za svoj ovodunjalučki život. Allahu naš, molimo Te za džennet, a utječemo Ti se od Tvoje kazne!
Opširnije na ovu temu možete pročitati ovdje.
Za Akos.ba piše: Admir Iković
***
Obilježavanje Aliđuna
Nakon Jurjeva, muslimani u Bosni i Hercegovini poštovali su Ilindan ili Aliđun drugog augusta. Već smo napomenuli da je sv. Ilija kršćanska zamjena za staroslavenskog boga gromovnika Peruna. Hadžijahić piše da su: „U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše.“[32] Smatramo veoma interesantnim turski naziv ovog praznika – Aliđun. Vlastito ime Ali predstavlja muslimansku zamjenu za kršćanskog sv. Iliju, a riječ gün na turskom jeziku znači dan. Jednostavnim prevođenjem Ilindana u Aligun ili Aliđun muslimani nisu htjeli da skriju njegovo porijeklo. Čak naprotiv, izrekom: “Do podne Ilija, od podne Alija“, u narodu je ostalo živo sjećanje na proces širenja islama u Bosni i Hercegovini koje nije obuhvatalo samo predislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, već i njegove blagdane. Najčuveniji ilindanski derneci održavali su se u Gerzovu, općina Šipovo, pored turbeta čuvenog bošnjačkog epskog junaka, Đerzelez Alije, što također upućuje na spomenutu povezanost Ilija-Alija.
Širom Bosne održavali su se i dan danas se održavaju vašari i teferići na Aliđun.[33] Muslimani Sarajeva imali su običaj da na Ilindan rano ujutro odlaze na Trebević, gdje su do mrklog mraka jeli, pili, pjevali i igrali kola veseleći se na različite načine.[34] Ilindanski derneci održavali su se u Večićima pored Kotor Varoši i u Gerzovu kod Šipova. Najatraktivniji dio ilindanskih derneka predstavljale su momačke igre i junačenja. Često su se takmičili jedni protiv drugih pripadnici različitih konfesija. Gerzovske igre za Ilindan bile su veoma čuvene, pa su na njih dolazili takmičari iz udaljenih krajeva.[35] U Gornjevrbaskoj regiji za Aliđun održavani su vašari na Treskavici iznad Gornjeg Vakufa i u Kopčiću između Bugojna i Donjeg Vakufa.
Među Južnim Slavenima postoji vjerovanje, da lješnjaci neće dozriti ako za Ilindan bude grmljavine. To bi moglo značiti da je lijeska bila posvećena bogu groma Perunu, kao što mu je bila posvećena i kopriva, što se da zaključiti iz narodne poslovice: “Neće grom u koprive“. Od godišnjih, predislamskih praznika muslimani u Bosni i Hercegovini najmanje su sačuvali običaje vezane za Božić, što je i razumljivo s obzirom da je obilježavanja blagdana s ovim imenom (mali bog) u direktnoj suprotnosti s islamskim učenjem. Poznato je da islam zastupa čisti monoteizam koji isključuje davanje ljudima božanskih epiteta. Njegovanje Božićnih običaja od početka se našlo na udaru kritike islamskih učenjaka s obzirom da prema Kur'anu Bog: “Nije rodio, niti je rođen.“[36] Odnos muslimana prema Božiću formirao se pod direktnim uticajem uleme.
U nekim krajevima Bosne i Hercegovine među muslimanima je bilo rašireno vjerovanje da se za Badnjak zemljom širi utjecaj zlih duhova i aveti. Od zla Badnjaka u Prozoru su se čuvali bijelim lukom. Prije spavanja djeca i odrasli su se mazali bijelim lukom, a miješali su ga i u hranu, kako bi neutralisali zle duhove i aveti. Sljedeći dan dočekivali su radosni jer su se sačuvali od zla. Taj dan su muslimanska djeca u Prozoru[37] i Jajcu obilazila kuće tražeći darove i poklone.[38]
Muslimani u krajevima oko Jajca izbjegavali su ovaj predislamki blagdan nazivati njegovim pravim imenom Božić, jer su to smatrali grijehom i uvredom Bogu. Umjesto toga nazivali su ga Rožić.
