O nezvaničnom i zvaničnom Sarajevu, o poeziji, intelektualcima, bogu i (ne)vjeri… Tako je govorio Marko Vešović
Iako je širem krugu čitatelja poznat više po svojim angažiranim analitičkim i lucidnim polemičkim tekstovima s puno ironije, crnog humora u kojim je raskrinkava Srbe, braću Crnogorce, Bošnjake i Hrvate i njihove nacionalizme, Marko Vešović je u prvom redu pjesnik i to jedan od ponajboljih živućih pjesnika na našim prostorima. Rođen je u Crnoj Gori (1945), studirao u Sarajevu i Beogradu, više od tri desetljeća je sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jedno vrijeme i urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša. Doktorirao je 2000. na temu Jezik Zogovićeve poezije. Sam za sebe kaže „da je Crnogorac 5 posto i da bi najradije bio Bosanac, ali da na žalost, takvih više nema. Stoga je najistinitije da kažem da sam sarajevski pjesnik: te riječi nisu prazne, u njima postoji živa supstanca – moj 47-godišnji život ovdje“. Dok je svojedobno pisao za tjedni magazin Dani, crnogorski Monitor i druge listove, mnogi su upravo najprije posezali za njegovim tekstovima, u kojima je razobličavao balkansku glupost, nacionalizme i fundamentalizme.
Vešović je objavio nekoliko knjiga poezije (Nedjelja, 1970, Osmatračnica, 1974 i dr.), među kojima je najpoznatija Poljska konjica (2002), u kojoj je pjesnik patnju opsjednutog grada pretočio u najveću poeziju našega vremena – jednoglasna je književna kritika. Poznata su i Vešovićeva prozna djela: Rodonačelnik (1982), Četvrti genije (1989), Smrt je majstor iz Srbije (1994), Moj svijete izgubljeni (2000), Bosanska priča (2003), Markovi konaci (2005). Priredio je i dvije antologije: Antologija najnovijeg bosansko-hercegovačkog pjesništva (1974) i Antologija bosanskohercegovačke poezije (2000) s Enesom Durakovićem i Milom Stojićem, a preveo je i više knjiga poezije: Poezija Emili Dikinson (s Jasnom Levinger), 1986, Šarl Bodler, Cvijeće zla, 2001. i druge. Surađivao je i objavljivao u mnogim listovima. Vešović je autor i nekoliko polemičkih knjiga, za koje kaže da su istodobno i esejističke i analitičke: Mrzitelj – o bratu Srbinu, R. P. Nogi, Tunjo Veliki i u Tunje mali, o bratu Bošnjaku, Špijun iz Pipera, o bratu Crnogorcu, Jevremu Brkoviću.
S pjesnikom Vešovićem Drago Bojić je za Svjetlo riječi (listopad 2011.) razgovarao o poeziji, o Sarajevu, o nacionalizmima i fundamentalizmima, o intelektualcima na ovim prostorima i drugim temama.
U Sarajevu živite preko trideset godina. Ostali ste u gradu i u godinama rata. Što je za vas ovaj grad? Kako danas doživljavate Sarajevo, odnosno njegove stanovnike?
U Sarajevu živim 48 godina. U njemu sam za vrijeme rata ostao iz raznih razloga, a prvi je i najvažniji: nisam imao kud pobjeći. U Crnu Goru, “pasju zemlju“ odakle sam 1963. godine zauvijek pobjegao, ne bih se ni u ludilu vratio, a da odem negdje u inostranstvo, bio sam prestar za to. Postoji nezvanično Sarajevo, “obični“ ljudi sa kojima živim, družim se, sretam se na ulici, u kafani, a to je ono Sarajevo u kojem sam, da ponovim što sam već negdje napisao, za dvadesetak godina doživio više dobra nego što bih za deset života u Crnoj Gori. Prilazi mi jednom na Bembaši čovjek koji kaže: “Izvinite, gospodine Vešoviću, što vas zaustavljam ovako na ulici. Nije važno kako se zovem, ali sam vam htio reći da je kraj vas u ovom gradu milina proći“. Postoji i zvanično Sarajevo u kojem sam doživio ne malo zla, a kad sam, nedavno od Rijaseta IZ dobio titulu islamomrsca, zasvagda je prestalo da me zanima.
U više navrata ste kazali kako ste ovaj grad tek u pravom smislu doživjeli i prihvatili svojim za vrijeme opsade. O tom vremenu govorite u svojim knjigama (Poljska konjica, Smrt je majstor iz Srbije…) i drugim tekstovima. Možete li ukratko sažeti svoje iskustvo rata i ono što se događalo u njemu?
Jedan tekst iz 1992. godine ima naslov “Sarajevski nacionalizam“. Nacionalizam je uvijek bio i ostao hiljadama milja dalek od mene, pored ostalog i zato, ili možda ponajprije zato, što ga smatram najžilavijim oblikom ljudske gluposti. U ratu sam prvi put u životu osjetio kako je to kad pripadaš jednom kolektivu. Šta su Sarajlije doživljavali pod granatama, u obruču, u mraku, bez vode i bez hrane? Istu patnju koju sam doživljavao i ja. Šta su mislili? Isto što i ja. Čega su se bojali? Istog čega i ja. O čemu su sanjali? O istom o čemu i ja. Osjećao sam se s njima do kraja poistovjećen u nesreći. Jesam li se osjećao Bošnjakom i Hrvatom? Naravno da jesam. Kad je u Beogradu Mirka Kovača pogodila kamera kojom je gađan Veton Suroi, na televiziji je, na pitanje: kako se osjeća, odgovorio: “Kao Alabanac!“ To sam nazvao sarajevskim nacionalizmom. Za ovaj grad me zauvijek vezala njegova patnja, učinila ga zauvijek mojim, ali ne samo patnja ljudi nego i životinja. Jer Sarajevo su i njegove životinje. Patnja uličnih životinja ili bespomoćnih, na ulicu izbačenih kućnih ljubimaca koje njihovi vlasnici nisu imali čime da hrane, ta patnja koje sam se sit nagledao, nakon patnji djece činila mi se najstrašnijom, valjda zato što su ta božja stvorenja posve nevina stradala. I sućut za njih u meni je ostala zauvijek: već godinama svaki dan moja žena i ja hranimo između šest i dvanaest uličnih mačaka, a u podrumu danas hranimo četvoro mačadi koje je neko bacio na ulicu da krepaju.
Dvadeset godina je prošlo od propasti Jugoslavije. Nastale su nove države. Kakvo je Vaše viđenje bivše Jugoslavije koju jedni sotoniziraju a drugi glorificiraju?
Ovo ću najbolje objasniti malom pričom. Kad mi je, prije možda dva mjeseca, supruga kazala da je umrla Milica Marojević, napisao sam tekst “Podušje Milici“ koji je ostao neobjavljen, jer to, bezbeli, danas nikog ne zanima, ali evo njegovog završetka: “Milica mi je poklonila za uspomenu nekoliko knjiga Slavkovih – umro je desetak godina prije nje – a jedna od njih je Moderna teorija romana. Na drugoj strani Slavkovom rukom napisano: “Marojević, juni 1985“. Treba li reći da to nije knjiga već relikvija? Gledam Slavkov rukopis, mislim na Milicu, sjetih se Laze Kostića koji je napisao da je najljepše srpsko ime Milica koje znači mala mila, a oči mi pune suza od pomisli koja se neizbježno javi kad umru pravi ljudi: “Zaludu ste bili pravi“. Suza za svijetom u kojem sam učio šta su pravi ljudi u kući Hrvata koji je bio pola Njemac i bio oženjen Srpkinjom. Suza za Milicom i za Slavkom, ali i suza za samim sobom. Onim negdašnjim“. Ovome moram dodati napomenu: ja sam čovjek bez domovine i kao takav ću i umrijeti, jer moj domovina koje se zvala SFRJ nestala je sa geografske karte.
Rodom ste iz Crne Gore. U mnogim svojim tekstovima ste na jedinstven sarkastičan i ironičan način pisali o Crnogorcima. Što je za Vas Crna Gora?
Jevrem Brković je u jednoj pesmi Crnu Goru nazvao “pasjom zemljom“ i te riječi vrlo često upotrebljavam kad govorim o njoj. Često se obraćam Svevišnjemu: “Ima li pod nebom veće sprdnje od ovog naroda?“ A Bog će: “Obraza mi, često se i ja pitam: šta ja ovo stvorih, majka mi žalosna?“ A sve što je valjalo u Crnoj Gori, skrio sam u ime svoje majke Darinke. Pa neka je togo bilo malo, pa nek je sve to prošlo, bez toga ne bi bilo ni mene ovakvog kakav sam danas.
Vašu Poljsku konjicu – kroniku opsade, kako je mnogi nazivaju, književna kritika smatra remek-djelom. Što Poljska konjica znači Vama osobno?
Danas mi se često čini da sam o svemu važnom sve napisao. Pa ću citirati što sam rekao: Na izlasku iz Poljske konjice kaže se: “sad se u ravnodušnosti tuđeg naroda odmaram od prevelike ljubavi koju je moj narod odvajkada gajio prema meni”. Ovi stihovi očigledno su ironični, jer sam od crnogorskog naroda, otkako znam za se, dobijao jedino preko leđa, ali je tačno i da sintagma ”tuđ narod“ signalizuje da se u miru zauvijek razvrglo negdašnje bratstvo opkoljenih očajnika. Ipak, bojim se da će mi se, do smrti, priviđati Duh tog bratstva, nastalog u srpskom obruču, a ja ću mu se, kad god mi se javi, kao Hamlet zaklinjati: “Dokle pamćenje u smućenoj glavi mi stoluje, moj siroti Duše, sjećaću se tebe”. Sa beskrajnom nostalgijom sjećam se danas sarajevskoga džehenema iz dana opsade, a vi to tumačite kako god hoćete.
Prevodite poeziju s mnogih jezika, stvarali ste i stvarate nove riječi, obogaćuje te jezik. Vi zapravo prepjevavate pjesme. Što čini jedan prijevod dobrim, uspjelim?
Kad nakon moje smrti bude objavljeno sve što sam prepjevao, sam ili u duetu, ispašće najmanje 12 tomova od najmanje 300 strana. Naravno, da nisam pjesnik koji uspješno upotrebljava vezani stih, ne bih preveo ni četvrtinu toga, a da nisam sve to preveo, napisao bih mnogo manje svojih pjesama (objavio sam osam obilatih knjiga, a u kompjuteru imam još tri). Prevođenje sam na fakultetu predavao dvije godine i moji studenti znaju da najboljim prevodiocima na srpskohrvatski jezik smatram Antuna Šoljana i Ivana Slamniga, velike hrvatske pjesnike, ali mnogo više moje no hrvatske, koji su često prevodili u duetu. Studentima kažem: njihovi prevodi čista su kreacija, a istodobno su i maksimalno tačni. To je i moj ideal.
Angažirani ste intelektualac, jedan od rijetkih na ovim prostorima koji se nije dao uvući u etničke i nacionalističke isključivosti i mržnje. Tko je za Vas intelektualac?
Na osnovu svog vlastitog iskustva sa intelektualcima, koje moram poštovati, ne intelektualce nego iskustvo, jer ono mi je jedno istinski dato, intelektulac je na ovim prostorima ponajprije Velika Kurva, a potom i sve ostalo. Izuzeci mnogo ne tješe, jer su malobrojni. Ostale bih najbolje opisao Darinkinim riječima: ni straha od Boga, ni stida od ljudi.
Što mislite općenito o intelektualcima na prostoru bivše Jugoslavije? Mnogi od njih su se ugušili u nacionalističkom blatu, služe raznim ideologijama …
Mislim, naravno, još gore.
Često komentirati i religijske teme. Balkanski prostori su svih ovih godina izloženi agresivnoj i opasnoj pseudoreligiji koja je gotovo u cijelosti uzurpirala javni prostor. Nacionalistički bog – govorili ste u više navrata – je negacija svega božanskog u čovjeku. Što s balkanskim nacionalističkim i pseudoreligijskim bogovima koji se osvećuju drugima, koji proizvode ljudsku patnju i pozivaju na istrebljenje onih drugih?
Od mene, zadrtoga ateiste, stotinu puta su veći BEZBOŽNICI barem devedest posto ovih koji se krste sa tri prsta ili punom šakom ili klanjaju pet vakat namaza. Ti bezbožnici gaze nauk koji prihvatam i ja, jer Jevrejin Ješua Ga Nokri, koga priznaje i Kur’an, ide u najveće ljude koji su zemljom hodali, zato je moj pretpostavljeni, uprkos tome, ili baš zbog toga, što je moralnu letvicu digao toliko visoko da je samo on može preskočiti: ko mene kamenom, ja ću ga sa dva, a divim se Hristu koji je hljeb koristio kao projektil. Ko mene po obrazu, ja ću ga nogom u krsta, a Isusu koji nudi i drugi obraz velim: zar u tom nema mrva mazohizma, Spasitelju?
Iako i s vjerom i nevjerom treba biti oprezan, Vaš ateizam čini se nije ideološki ni stranački ateizam – Vi kao da Bogu rezervirate mjesto dostojanstvene šutnje pred Tajnom – nego je više protest protiv nevjerodostojnosti tzv. vjernika, „novovjernika“, „izbirkanih hadžijica“, „oberpopova“ i „popova“ i njihova zla, ali i reakcija na zlo i patnju koja se događa nevinima?
Postoje vjernici, mada su “rijetki kao po grobu jagode“, što rekao Mihailo Lalić, kojima zavidim na njihovoj vjeri, jer iz onog što govore i kako žive vidi se da su NAŠLI, a ja ću umrijeti, a nikad neću naći. Mada sam ponosan na stihove iz “Poljske konjice“: “Vjerujem da ga vadi /Jedino to što ga nema. Inače, morao bi / Dati ostavku, nakon onog u Srebrenici“. Ali sa Bogom sam oduvijek razgovarao u onom što pišem, pogotovo u pjesmama, jer sam veoma usamljen čovjek. O tome nikad mnogo nisam govorio, nisam paradirao svojom samoćom, ali ja jesam, pogotovo od nestanka SFRJ, duhovno posve sam čovjek, a kad nemaš kome da se obratiš, sasma je prirodno da je Bog koga nema spreman da te sluša. Bog kao neporeciva činjenica kulture. S tim Bogom, koji je temelj i katoličke i pravoslavne i muslimanske kulture, nije se šaliti.
Ne čini li Vam se da neki i svojim ateizmom mašu slično kao i što neki mašu svojom fanatičnom i fundamentalističkom religioznošću, za vlast i korist?
U to nema sumnje. Ali postoji jedna bitna razlika. Svi se slomiše da zaštite, na stotinu načina, osjećanja vjernika, ali nikome ne pada na um da postavi pitanje: ko će da zaštiti osjećanja mene nevjernika kome je ljudski razum jednaka, ako ne i veća, svetinja kao njima njihov Bog ili Alah? Uvrede ljudskom razumu stotinu puta su danas u javnosti veće i češće nego uvrede vjerničkih osjećanja.
Poznate su Vaše riječi – da sam vjernik, ovako bih se molio: Bože, ukini Republiku Srpsku. Ne dozvoli da barbarstvo, etničko čišćenje i zločin ostaju trajno nagrađeni. Molite li još uvijek tu molitvu?
To je bilo u doba dok sam pisao u Startu. Kad su mi dali nogu, nije imalo smisla tu molitvu prenositi u drugi list. A da je Republika Srpska, koja napravljena nožem, žicom i Srebrenicom, velika uvreda ne samo ljudskome razumu nego i svemu onom što prihvatam iz Hristovog nauka, o tome nema nikakve dvojbe.
U polemičkoj knjizi Tunjo Veliki i u Tunje mali raskrinkavate Filipoviće (oca i sina). Čini mi se da se Vaša osnovna kritika odnosi na laž, a da Vi uvijek nastojite biti istinoljubivi i iskreni. Ne izgleda li Vam da ljudi ipak više vole laž i razne filipoviće nego istinu?
To mi je kazao jedan Bošnjak, moj prijatelj.To je bolje citirati no da prepričavam. Prijatelj koji me savjetuje, jer misli da ne znam gdje živim, priča da se Tunjo negdje rasplakao što ga niko ne brani od mene, našto se sjetih riječi F. Dostojevskog o suzama F. Karamazova, jednog od najvećih nitkova u svjetskoj književnosti: “Bio je sentimentalan. Bio je zao i sentimentalan“. Onda veli: “Čitao sam Tunjin poziv muslimanskoj mladeži da ga brani od Vlašine Marka“. “Jesi li vidio hulje?“ “Veći si ti blećak no što je on hulja“. “Kako, bolan?“ “Jesam li ti rekao: mani se Tunje? Jesam li ti fino rekao: ‘ne znaš ti koji je to smrad’?“ “Nisam znao da je toliki“. “Sreća da ovo nije socijalizam, jer bi ti se glava po ledini valjala. Sreća da ovo nije moćni Tunjo iz CK no baba koja jedino može reći da si s Tvrtkovih leđa doktorirao. Znam da džabe pričam, ali ću ti reći još jedno da te skinem sa savjesti. Nastavi da dokazuješ što svak zna: da je Tunjo lažov i bitanga, ali naša stoka je na njegovoj strani!“ “Boli me hašimaga“.“Ti to hoćeš da te neka budala udari kolima?“ “Taman bi učinio. Bila bi to viša pravda“. “Koje, majke ti?“ “Da me muslimani ubiju!“ “Jebo me ćaća ako si pri čistoj svijesti“. “Takav sam. Ne mogu sebe ponovo graditi“. “Ti si, bolan, za nas Vlah pa da ti je zvijezda na čelu“.“To već znam. To mi ne moraš ponavljati“. “Džaba znaš“.
Desetljećima predajete književnost na Filozofskom fakultetu. Kakva su Vaša iskustva s današnjim studenatima. Koliko ih uopće zanima mišljenje, etičnost i obrazovanje u onom izvornom smislu s onu stranu mediokritetstva i intelektualnog prostituiranja?
Ja tu djecu beskrajno žalim. Kao žrtve. I prema njima sam mnogo mekši nego prema studentima prije rata. Doduše, ima uvijek, na godini, dvoje, troje ili četvoro, koji su ostali svoji, uprkos svemu. Ostali, u manjoj ili većoj meri, žrtve su pokusa što ih na njima izvode branitelji i usrećitelji njihovih nacija. Branitelji i usrećitelji koje sam gledao četri godine u federalnom Paralamentu i znam da brinu isključivo svoje dupe i mjesto u stranci, a to je isto.
Naši prostori su u doslovnom smislu zatrpani takozvanim akademskim, sveučilišnim i intelektualnim mediokritetima, koji trguju znanjem i diplomama, slavu i akademske titule stječu na plagijatima i nepotizmu, a ne prežu ni od seksualnog iskorištavanja studenata. Ima li izlaza iz ovog akademskog košmara?
Nema izlaza. Ja ga ne vidim. I umro bih mnogo srećniji ako se moja kćer Ivana koja je muzičar, fagotist, nakon završetka podstiplomskog u Beču, ne vrati u Sarajevo gdje se rodila i odrasla, nego ostane da radi bilo gdje vani. Evo jedna pjesma za Ivanu iz neobjavljene knjige Tamo smo gdje nismo:
Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,
nek sjaj te iz dva lika,
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.
A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –
pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica
i sred svjetskoga leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda,
sestra je bela rada.
Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:
beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.
Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te,
a zbir svjetova sviju
često, prije no usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.
No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno
čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
da se u ništa vrnem
kao u kolijevku
bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
bela te rada gleda.
Da, vi ste ipak ponajprije pjesnik. Kako doživljavate pjesnike? Što za Vas predstavlja poezija i što znači biti pjesnik danas u materijaliziranom kapitalističkom svijetu? Je li danas teže biti pjesnik nego prije? Kakva je sudbina pjesnika u našem vremenu?
Najbolje pjesnike moga jezika (koji se zove srpsko/hrvatsko/ bosansko/ crnogorski) doživljavam, što je jamačno veoma starinski, ili kao svoju braću ili kao svoje rivale s kojim se takmičim dok pišem stihove. Koji, inače, danas, ama baš nikom ne trebaju, ali “igra ne smije da se prekine“, kako reče rumunski pjesnik Nikita Stanesku.
Objavljivali ste i objavljujete i u mnogim medijima. Što mislite o medijima kod nas? Odnosno, Vi stalno pišete ali se ne umišljate da išta i ikoga mijenjate. Čemu onda pisanje?
Napisao sam golem broj tekstova i najmanje osam knjiga koje su posve uzaludne. U predratnoj knjizi o plagijatoru Miomiru Vukobratoviću pod naslovom ”Četvrti genije”, također posve uzaludnoj, napisao sam: “Nazaludnije stvari su najljudskije. Zaludnost je dom čovjekov na zemlji“. I mada merak s kojim sam pisao i te tekstove i te knjige opravdava njihov nastanak, znao sam unaprijed da od svega toga nema nikakve koristi, osim što mi se, nakon njina izlaska, činilo da mi je malo podnošljiviji ovaj guravi svijet.
Puno ste čitali. Bez kojih knjiga bi Vam život bio siromašniji? Ima li nešto što biste željeli napisati ili prevesti a ne stižete?
Tih knjiga je golem broj. Ostaću u okvirima našeg jezika. Svoj život ne bih mogao da zamislim bez Andrića, Krleže, Selimovića, Stankovića, Crnjanskog, Marinkovića Desnice, Lalića. To su prozaisti, a što se tiče pjesnika, njihov broj je mnogo veći. I sve sam napisao i preveo što je trebalo. Napisaću još knjigu o svojoj majci Darinki, ako stignem, ali nije obavezno, jer nju se može svaki čas sresti u svemu što sam pisao sav život.
Prometej.ba
