Književnik mr. Habib Mandžić: Injekcije sreće

Pohlepa za drogama u savremenom se društvu tako rasplamsala kao nikad prije. Zovemo je narkomanija. Ova manija danas je već postala velika briga ljudskoga društva. Iako je to uživanje droga bez posebne zdravstvene indikacije, iako je to u svim razvijenim zemljama zabranjeno, ta se pohlepa širi kao zaraza. Nikakav nadzor, nikakva policija i nikakva pogranična carina ne može na lijep način ući u trag preprodavcima droga.

Naravno da se ta pohlepa najviše širi među mladima. Zašto se ljudi predaju uživanju droga? Profesor Lev Milcinski redovno naziva učinak uživanja droga – vjestačkim rajem. Ljudi s uživanjem droga stvaraju sebi vjestački raj.
To nas navodi da se zamislimo. Droge, naime , imaju to svojstvo da čovjeka koji ih redovno uživa uljuljkaju u prijatno raspoloženje. Naravno da različite droge imaju i različite učinke.
Na ovome mjestu ne smije biti naš cilj da stručno određujemo koje droge i kako dovode do takvih osjećaja raja. Svakako je tačno da u čovjeku, prije svega, stvaraju ugodno raspoloženje, čovjek je bolje volje, osjeća više veselja i hrabrosti za život; druge, naprotiv, nekako uspavljuju i u to sanjivo stanje unose osjećaj ugodne opuštenosti.
Posebni su oni učinci koji tako pokreću čovjekovu maštu i predođbene mehanizme da dočaraju razne privide, neki novi čarobni svijet u kojem, obično, nestaju zakonitosti prostora i vremena; čovjek se uljulja u priviđenja s ugodnim rajskim osjećanjem u kojem bi želio ostati – do kraja; najradije bi umro u zagrljaju takvih osjećaja.
I tu započinje zavodljivost vjestačkoga raja. Odatle dolaze sklonosti da čovjek stalno uživa te “tablete sreće”. Ljudi sami sebi daju injekcije, da postignu, da uhvate sreću. Uz te tablete doživljavaju takve rajske osjećaje sreće kakve nigdje drugdje ni drugačije ne mogu čak ni riječima opisati, to je neizreciva sreća.
I to nas tjera da razmišljamo o tome zašto ljudi uzimaju droge. Zato jer žele doživjeti osjećaj sreće. I još se pitamo: zašto je upravo danas tako velika potreba za drogama?
Kažu da je danas ljudima mnogo gore nego ikad prije, da im je potreban takav nadomjestaj sreće. A, zapravo je – suprotno. U savremenim razvijenim državama ljudi mnogo bolje žive nego ikada prije. Dakle, čovjek bi očekivao da ti ljudi neće osjetiti potrebu za posebnim olakšanjem i zaslađivanjem života. Pa, ipak, nijedno uživanje ih ne zadovoljava, iako imaju svega dovoljno i doslovno se kupaju u užicima. A droge najradije konzumiraju upravo ljudi iz “boljeg društva”, koji su presiti svega i sada se mogu tješiti još samo takvim vanrednim, omamljujućim sredstvima.
S tom pohlepom ljudi već rječito svjedoče da je čežnja za srećom praiskonska potreba ljudskog roda. Ovdje možemo naći zadovoljavajuće psihološko tumačenje za tu požudu. Budući da ih više nikakav svakidašnji užitak ne može zadovoljiti, moraju posezati za vanrednim podražajima.
Ova pohlepa nam, također, potvrđuje i to da je količinski usmjerena težnja za srećom već u temelju promašena, jer ide mimo cilja i nikada ga ne dostigne. Naime, svaki užitak nosi u sebi svojstvo da uvijek zahtijeva sve veći podražaj ako ga ponovo želimo uživati. To tako ide u beskonačnost. To je zakonitost koju najbolje poznajemo već kod uživanja alkohola, dakle, – kod najpoznatije požude; tijelo zahtijeva sve veći podražaj ako hoćemo da mu priredimo užitak koji će biti barem jednako ugodan kakav je bio i prijašnji, jer se u suprotnom pojavljuje odvratnost.
I tu čovjek mora posegnuti za krajnjim sredstvom, za drogom, ako želi povećati svoje užitke. A, i kod samih droga opažamo istu zakonitost. I upravo je u tome njihova opasnost: podražaj mora biti uvijek veći ako hoćemo zadovoljiti čovjeka. Na kraju dolazi do takvog stupnja podražaja koji je već opasan po život, do stupnja u kojem čovjek podlegne toj strasti i više nema snage da se tome odupre.
Tako je požuda za drogama i nehotice rječit dokaz čovjekove praiskonske potrebe za srećom. Istovremeno je ta požuda za nas ponovni, čak potresni dokaz, a i upozorenje , da “sreću” ne smijemo tražiti na liniji količinskog povećavanja užitka, jer je na tom nivou nikada nećemo postići, već ćemo zaći u slijepu ulicu iz koje ne možemo ni naprijed ni nazad. Nazad više ne možemo jer smo već postali robovi požude za užicima, a naprijed ne možemo jer vodi u propast prerane smrti.
Požuda za drogama je, dakle, dokaz da je sreća nešto nekoličinsko, čista kakvoća koju uzalud tražimo u “užicima”.
Drugo na što nas požuda za drogama i nehotice upozorava jeste to da je sreća u biti uvijek s one strane svakidašnjih užitaka negdje sasvim u drugom svijetu, takvom koji nadilazi sve zemaljsko, koji te uljulja u “rajsko stanje’ onda kad otkažu sve mjere prostora i vremena.
Pravu sreću čovjek doživljava samo onda ako se uzdigne preko svakidašnjice, s onu stranu zemlje i njezine zakonitosti, tako daleko da više ne osjeća njezinu težinu, čak više ni sebe samoga kad osjeti da je prenesen u jedan drugi red u kojem dožvljava okus vječnosti.
To je stanje kad čovjeka ostave svi osjećaji i kad je uzdignut u “sedmo nebo” te sebe više ne doživljava u svojoj pravoj svakodnevnici, u svojoj zemaljštini. To je stanje kad se mijenja ne samo njegovo osjećanje, kad mu ne nestaje samo zemlja pod nogama, kad se u njegovoj svijesti ne potapa samo njegovo tijelo sa svim njegovim slabostima, nego se i njegovo ja mijenja u biće koje s onu stranu samoga sebe, koje je već prekoračilo Modru rijeku zaborava i preselilo se u kraj gdje nema trpljenja, ni suza, ni boli, u rajsko blaženstvo.
To nam i nehotice dokazuje i pokazuje da čovjek traži sreću i nalazi je samo u onostranosti kad se izdigne iznad zemaljskog sloja i iznad svih bića. Velika je ironija u ovom danas naopakom svijetu u tome da nam potvrdu za takvo gledanje na sreću pruzaju upravo oni ekstremisti modernog života koji ne priznaju nikakve onostranosti, koji na kraju, uopće, ne priznaju problem sreće, koji sreću zamjenjuju s užicima i koji bi problem sreće željeli riješiti samo na količinskoj razini uz što veću i trajniju udobnost, a uz što manji napor. Tako su i protiv svoje volje zašli u – vjestački raj, u surogat, u zamjenu za pravi raj.

www.magazinplus.eu – Književnik, mr. Habib Mandžić