Knjige koje su obilježile 2015. godinu: U našoj maloj postYu regiji

Kraj godine je iz mnogo razloga vrijeme kada analiziramo, sublimiramo i sintetiziramo djela koja obuhvata pitanje “Šta smo činili između dvije novogodišnje zabave”. Iz nekog od spomenutih mnogih razloga, Oslobođenje je pitalo književne kritičare “Koje knjige su u regionu obilježile 2015”

Saša Ćirić. književni kritičar

Ne znam da li sam postao namćor, da li su mi otupela sva estetska čula i čitalačka empatija, ali ništa mi više poslednjih godina nije dovoljno dobro u tzv. recentnoj književnoj ponudi naših postjugoslovenskih scena. Možda je stvar samo u nedovoljnom uvidu u sve što je objavljeno. Možda, mada ozbiljno sumnjam da je reč o tome.

Ovih dana je u Srbiji Dragan Velikić dobio Vitalovu nagradu za roman “Islednik”. Autor je isleđivao samog sebe, zaputivši se, gde bi drugde, u Pulu. Definitivno treba ustanoviti žanr literarizovane nefikcije, mada je meni dovoljan postojeći: biografija. Velikić je oslobodio ruku i relaksirao stil, i – postao osrednji i predvidljiv porodični (auto)biograf. Čekali smo dugo novi roman Robert Perišića, čitavih 8 godina. Čekanje se nije sasvim isplatilo. “Područje bez signala” postalo je literarno područje simpatičnog ukrštanja socijalne literature, satirično-sentimentalnih epizoda i uelbekovskog dijaloga sa savremenom konceptualom, ali sasvim neiskorišćenih narativnih potencijala. Ostali smo kratkih rukava i posle dugog čekanja na “Masalai” Ognjena Spahića. Najslađi glas nove crnogorske proze 90-ih je zašlajfovao u neo-retro pred/post-modernističkom kolažu o narativnim fragmentima koji se ne uvezuju u celinu. Slavenka Drakulić u knjizi, koja takođe nije roman, “Dora i Minotaur” konvencionalno čeprka po biografiji Dore Maar, neostvarene nadrealističke umetnice, Pikasove muze i potčinjene pa odbačene sledbenice. Ivana Šojat Kuči, dosledna građanska spisateljica, uz neveštu i nategnutu psihologizaciju, u romanu “Jom Kipur” o ratu 90-ih piše zgrčenom pesnicom i autoviktimološki, tuđe žrtve su (još uvek) izvan dometa njene imaginacije.

Simpatičan roman Dennisa Gratza “Deblokada” hrabro uleće u opšta mesta sarajevske opsade i biva njima progutan. Još simpatičniji prvenac kosovskog analitičara Vetona Suroia “Milijarder”, balzakovska sociologija početka 90-ih u doba hiperinflacije, policijske represije, egzila i međuetničkih isključivosti na Kosovu, možda čak i najprijatnije iznenađenje. Šjor Jergović i “Sarajevo, plan grada” leži na stolu, gleda on mene, gledam ja njega, malo se nećkam, a malo šećkam oko njega. Tu je i završni deo trilogije Luke Bekavca, novi komprimovani Ferić i kambek Borivoja Radakovića, ah ta vrla nadanja moja, daće bar neki naslov da na dobro utrošeno vreme izađe. Basara debelo podbacio u “Anđelu atentata”, od “Majn kampfa” pada iz knjige u knjigu. Ima dobre i sve bolje poezije, trijumf razlika, i to je nešto, vredi čitati. Kad već pisci ne dižu ruke od pisanja, kritičarima je nemoguće da dignu ruke od čitanja.

Domaće književnosti, danas i ovdje

Dinko Kreho, književni kritičar

Na planu književnih događanja u „regiji”, izdvojio bih simpozij „Tranzicija i kulturno pamćenje” održan na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 26. i 27. novembra u organizaciji tamošnje Katedre za srpsku i crnogorsku književnost. Prije svega, na ovom se skupu raspravljalo o tome kako uopće definirati „regiju” u književnom kontekstu, ili pak šta to „naše književnosti” jesu i kako pristupti njihovom izučavanju i kontekstualizaciji. Premda polemika najčešće nije bila eksplicitna, pažljivijoj je slušateljici/slušatelju simpozij zapravo mogao pružiti uvid u ključne sukobe, antagonizme i proturječja koja izbijaju u bavljenju književnim tekstovima, ali i književnim životom danas i ovdje, tj. književnim poljem „regije”.

Kad je u pitanju domaća književna produkcija, spomenuo bih roman Luke Bekavca “Policijski sat” (Zagreb, Fraktura, 2015.). Riječ je o najnovijem doprinosu sagi koja sad već obuhvaća tri međusobno vrlo različita romana i jedan ciklus tekstova, smještene u zajednički fiktivni svijet (shared universe). Najjednostavnije rečeno: u nizu žanrovskih ključeva i registara, od znanstvene fantastike i trilera, preko memoarske proze, do simulacije znanstvenog rada, Bekavac piše o slučajevima razobličenja i urušavanja prostorvremena u slavonsko-baranjskoj ravnici u proteklih pola stoljeća.

Ne treba zaboraviti ni časopise: sarajevske Sarajevske sveske, beogradsku Reč, novosadska Polja, ljubljansku Primerjalnu književnost… riječ je o publikacijama koje već godinama igraju dragocjenu ulogu poligona za (re)produkciju domaće književnosti, kritike, i teorije, a za koje je, s obzirom na kontinuitet u tzv. krizi knjige, pravo čudo da su 2015. dočekali na kvalitativnom nivou na kojem jesu.

Posao koji izaziva mnogo muke

Jasmin Agić, književnik i književni kritičar

Napraviti izbor najboljih knjiga uvijek je posao koji izaziva više muke nego radosti, posebice onda kada se taj izbor mora ograničiti na relativno mali broj izdanja.

Roman Harukija Murakamija “Hronika ptice navijalice” (Šahinpašić, 2015.) spada u red onih knjiga koje su praznik književnosti u svakoj zemlji u kojoj se pojave u prevodu. Murakami je najbolji i najvažniji živući japanski pisac, a njegov književni prosede kritika opisuje kao fantastičan spoj intimno obojenog pripovijedanja o svakodnevnici i priče o velikim traumama japanskog društva.
Ako je romanom “Muzej nevinosti” Orhan Pamuk uspio zasjeniti sve romane napisane prije njega onda je romanom “Čudne misli u mojoj glavi” (Buybook, 2015.) pokazao šta znači biti majstorski prozaist. Opisujući život skromnih istanbulskih bozadžija i prodavača jogurta Pamuk je prikazao povijest Turske u zadnjih pola stoljeća.

Magično, čarobno, zabavno, politički nekorektno je djelo Jonasa Jonassona “Djevojčica koja je spasila kralja Švedske” (Šahinpašić, 2015.). U vremenu opsjednutom biografskim štivom roman kakav je napisao Jonas Jonasson zbunjuje svojom neuobičajenom komikom, nepretencioznom duhovnošću i klasičnom literarnošću.

Klasik moderne američke književnosti “Ubiti pticu rugalicu” (Šahinpašić, 2015.) velikim je dijelom zasnovan na sjećanjima same autorice Harper Lee na događaje koji su obilježili njeno djetinjstvo. Roman je hronika međurasnih odnosa i vjerna slika načina na koji se pravosudni sistem američkih južnjačkih država odnosio prema optuženim crncima.

Ozbiljna, utemeljena na dokumentima, objektivna i nepristrasna – takva je knjiga “Tito” (Profil, 2015.) Ive i Slavka Goldsteina koja opisuje život Josipa Broza, možda najvećeg državnika naših prostora.

Roman “Zadnja riječ” (Šahinpašić, 2015.) Hanifa Kureishia prekrasna je priča o čovjeku koji pišući biografiju slavnog pisca nastoji pronaći sopstveni spisateljski glas.

Da priče o strahotama nacizma još uvijek imaju potencijal zadiviti i ganuti publiku dokaz je sjajni roman Anthony Doerra “Svjetlo koje ne vidimo” (Šahinpašić, 2015.).

Za Thomasa Pikettya kažu da je Karl Marx našeg vremena, a za njegovu knjigu”Kapital u dvadeset i prvom vijeku” (Buybook, 2015.) da je najvažnija ekonomska knjiga novog milenijuma.

“Soba” (Šahinpašić, 2015.) Jonasa Karlssona je crnohumorna komedija koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a svi oni koji propuste pročitati knjigu ostaće uskraćeni za jedinstveno čitateljsko iskustvo.

Kaspar Colling Nielsen je ime danskog književnika koje će uskoro postati poznatije i od imena skandinavskih pisaca kriminalističkih romana. Njegova pesismistična utopija i njegovo apokaliptično viđenje kraja Danske u romanu “Danski građanski rat 2018. – 24.” (Šahinpašić, 2015.) kritika opisuje kao remek-djelo savremene književnosti.

Jedinstvenost romana “Amarcord” (Hena com, 2015.) Namika Kabila najviše se ogleda u prostoj i golim okom vidljivoj transparentnosti koja se zasniva na ubjedljivom pripovjedanju u prvom licu. Kabil je napisao roman koji ima „filmsku” strukturu, što znači da je njegovo pripovijedanje jednostavno, precizno i nedvosmisleno.

Miljenko Jergović i Sarajevo imaju neku posebnu vezu koja nadrasta golu biografgsku činjenicu kako je pisac rođen u glavnom gradu BiH. “Sarajevo, plan grada” (Fractura, 2015.) imaginarno i intelektualno najambiciozniji je roman Miljenka Jergovića ne samo zbog kompleksnosti njegove arabeskne naracije, već i prije zbog untrašnjeg literarnog nauma da od jednog fizički opipljivog i mjesta ograničenog u vremenu i prostoru napravi ontologijsko središte.

Romaneskna trilogija “Što pepeo priča” (Stav, 2015.) Dževada Karahasana čini se, vrhunac je autorovih dugogodišnjih nastojanja da napiše roman koji će biti sukus njegovih filozofskih, poetičkih i kulturoloških istraživanja.

Jedanaest knjiga

Almin Kaplan, književnik i urednik portala za književnost i kulturu Strane

“Sarajevo, plan grada”, knjiga je u kojoj Jergović iz temelja podiže čitav jedan grad, zajedno sa njegovom historijom. Bišteći svoje snove Jergović u svojoj novoj knjizi oživljava sve one epohe kroz koje se Sarajevo i gradilo i rušilo.

“Tamo smo gdje nismo”je knjiga pjesama Marka Vešovića u kojoj autor kao da vaspitava vlastitu starost. O ovoj knjizi ne treba ni previše govoriti, treba je samo čitati.

U knjizi “Kuća sećanja i zaborava” Filip David piše o sudbinama ljudi u drugom svjetskom ratu, o sjećanjima na njih, o tome šta je sjećanje, koliko ono traje, kako se gasi i šta nam ostane kad se ono ugasi.

“Blue Moon” Damira Karakaša je roman koji otvoreno govori o ustaškoj prošlosti, kao i o stradanju Srba u Hrvatskoj za vrijeme devedesetih. Iako objavljen 2014. godine, njegov eho je obilježio i 2015.

Roman “Mogla sam to biti ja”, autorice Marine Vujčić, knjiga je o usamljenosti savremenog čovjeka, o njegovoj želji da se oslobodi vlastite priče, da je učini bitnom, da je osluhne tuđim uhoom.

Namik Kabil je majstor detalja. Svega ima u njegovom romanu “Amarcord”, i one prave Amerike, kakvu gledamo na Tarantinovim filmovima, i one Hercegovine o kakvoj čitamo u Kovačevim romanima.

Darko Cvijetić je u ovoj godini objavio knjigu pod naslovom “Mali ekshumatorski eseji”. I u ovoj knjizi Cvijetić piše o žrtvama masovnih pogubljenja iz devedesetih. Njegove pjesme su pune oštrih riječi, baš kao što su oštre izlomljene kosti žrtava.

“Otkud ljubav za stolom smrti” izabrane su pjesme Admirala Mahića. To je knjiga koju ovaj pjesnik nije doživio, on se sa ovog svijeta osuo prije nego je ona izašla iz štampe.

Iako objavljen polovinom prošle godine, roman Ivice Prtenjače “Brdo”, obilježio je i ovu godinu. “Brdo” je roman o samoći. Samoća tog romana je samoća savremenog čovjeka u društvu koje je uz sve svoje nedaće, još i postratno.

Nedavno je izašla nova knjiga Bekima Sejranovića, naslova “Tvoj sin Huckleberry Finn”. Pričajući o riječnim plovidbama Sejranović priča i o egzilu, o nesretnim brakovima, vječitim lutalicama, depresijama.

Druga knjiga autorice Lejle Kalamujić, pod naslovom “Zovite me Esteban”, zbirka je priča koje čine jednu cjelinu. Autorica se umjereno koristi postmodernističkim potezima, na oko banalnim detaljima povezuje tkivo teksta, i daje mu realan tok u vremenu.

Bez velikog promišljanja

Marko Pogačar, pjesnik i književni kritičar

Ovako, bez nekog velikog promišljanja, na pamet mi padaju slijedeći naslovi: “Područje bez signala” Roberta Perišića, “Policijski sat” Luke Bekavca, “Ta, ki dviga tačko, spi” Tomaža Šalamuna, “Sviranje srednjem kursu – o bijedi hrvatske socijaldemokracije” Viktora Ivančića i, mada se pojavila krajem 2014, “Studije o karfiolu” Otta Tolnai. Tolnai smatram (i) našim piscem.

Čitali smo u prijevodima

Lejla Kalamujuć, književnica

Kakvi su odjeci svjetskih književnih strujanja iz protekle godini bili u domaćim književnim svjetovima, vidljivo je u presjeku književnih prijevoda koji su se pojavljivali u regionalnim izdavačkim kućama. Najviše prašine podigla je nova knjiga Harper Lee “Idi i postavi stražare” (Šahinpašić, Laguna), koju je autorica napisala sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, a koja je tek ove godine istovremeno objavljena u 26 zemalja. Bio je to povod i za reizdanje knjige “Ubiti pticu rugalicu” (Šahinpašić, Laguna) koja je Leevoj priskrbila planetarnu slavu.

Još su se dva veterana u 2015. godini pojavila sa novim naslovima: Salman Rushdie sa “Dve godine, osam meseci i dvadese osam noći” (Vulkan), romanom inspirisanim pričama iz “Hiljadu i jedne noći”, te Milan Kundera nakon petnaestogodišnje pauze sa romanom “Praznik beznačajnosti” (Buybook, Meandar Media).

Tu je i novi Franzen s romanom “Purity” u izdanjima VBZ-a i Buybooka, te uvijek sjajna Zadie Smith, čiji je roman „Sjeverozapad” (na engleskom govornom području objavljen 2012), od sada dostupan i u Buybookovom izdanju.

Mnogo novih naslova u protekloj je godini donijela i beogradska Booka, izdavačka kuća specijalizovana za savremenu književnost. U Bookinom se prijevodu prvi put na našim prostorima pojavio prvi tom (od ukupno šest) autobiografskog djela Karla Uvea Knausgora “Moja borba”, koji je uzburkao svjetske književne krugove istom snagom kao i prvi prijevodi romana Roberta Bolaña, prije desetak godina.

Booka je objavila i nove naslove odličnih Dave Eggersa “Hologram za kralja”, Viktora Pelevina “Betmen Apolo”, te Ruth Ozeki “Priča za bíće vremena”. Tu je naravno i najnoviji roman, uvijek kontraverznog Michela Houellebecqa “Pokoravanje”, kojeg je moguće čitati i u izdanju sarajevskog Buybooka.

Iz Tanesija, izdavačke kuće kojoj zahvaljujemo za odlične prijevode klasičnih i savremenih japanskih autora/ica, među kojima i sjajne Joko Ogawa („Bazen”, „Profesor i njegova domaćica”), pred kraj godine stigla je “Antologija savremene japanske priče”, u kojoj se predstavlja 20 najznačajnih japanskih autora/ica 20. stoljeća.

U 2015. godini bilježimo i prijevod romana finske spisateljice Sofi Oksanen, “Kad su golubice nestale” u izdanju Frakture. Radi se o njenom drugom romanu koji je preveden na jedan od naših jezika.

Veoma interesantan i ambiciozan projekat začet je i u VBZ-u. Riječ je o ediciji “Europom u 30 knjiga”, u kojoj za sada imamo priliku čitati deset naslova. Među njima je i posthumno objavljeni roman nobelovca Joséa Saramaga “Svjetlarnik”, zatim zbirka priča “Kod nas u Auschwitzu” poljskog pisca Tadeusza Borowskog, koji je izvršio ogroman utjecaj na Miłosza, Schlinka i Kertésza, te veoma značajni roman “Anđeli s asfalta”, mlade Johanne Holmström, u kojem se akutni problem života u današnjoj Europi, propituju iz perspektive mladih žena, kao prvih žrtava političkih sukoba.

Oslobođenje