Kmetovi po tradiciji, kabadahije po željama

MEŠA SELIMOVIĆ O VLASTI I OPOZICIJI

Kmetovi po tradiciji, kabadahije po željama

Piše: VLASTIMIR SUDAR

Kakvi su odnosi dan-danas među nama, i da li je zapravo svaka zloupotreba pozicije vlasti na svim nivoima pravi razlog teške atrofije društva u kojoj se nalazimo? Na žalost, Selimovićeva proza je i dalje aktuelan barokni rekvijem za jednu pohlepom za moći otrovanu kulturu vlasti

Pop kultura druge polovine dvadesetog vijeka često je shvaćena kao sinonim za rasprave o vremenskom trajanju umjetničkih djela, ili preciznije, umjetničkih proizvoda na prodaju. I dok su filozofi Frankfurtske škole u popularni žargon uveli ideju da „komercijalna” umjetnost ne može da bude dobra, već je kao instant proizvod kapitalističke masovne proizvodnje osuđena na kratkoročan interes potrošačkih masa, danas, već u trećoj deceniji dvadeset i prvog vijeka, znamo da je odnos između proizvoda kulture, njihove potrošnje i njihovog trajanja mnogo složeniji.

To se odnosi i na umjetnička djela koja su navodno već dokazala vrijednost svojim trajanjem, kao na primjer muzika Johana Sebastijana Baha koga su pojedini muzikolozi prozvali najvećim kompozitorom dvadesetog vijeka, pošto je u tom vijeku njegovo djelo ne samo bilo srazmjerno mnogo popularnije nego u vrijeme kada je stvarao, već je Bah tada potpuno shvaćen i kao kompozitor, a ne samo kao orguljaš.

To se, naravno, desilo zahvaljujući posebnom interesu za Bahovo djelo koji je gajio Feliks Mendelson, za mnoge najodgovorniji što je Bah u devetnaestom vijeku ponovo otkriven i postao pojam za klasičnu muziku, iako je Bahov historijski period odavno prošao, a on se smatrao autorom baroka. Naravno, pored uticajnog kompozitora novijeg doba kao advokata muzike jednog prošlog vremena, kao i njene forme pogodne za novonastale nosače zvuka, jednostavnijeg odnosa prema autorskim i drugim pravima i cijelog niza drugih faktora, muzika komponovana u osamnaestom je bila i dalje popularna u dvadesetom vijeku.Meša Selimović

U svakom slučaju, „ekonomija trajanja”, koliko god da je složena i uz to podložna stalnim tehnološkim promjenama koje utiču na naše navike šta i kako slušamo, gledamo i čitamo, čini nas svjesnijim da obraćamo pažnju na artefakte iz prošlih vremena – tražeći znakove da nam iskustvo prošlosti kaže nešto o onome šta nam se dešava u sadašnjosti.

Kao neko ko je nedavno tražio inspiraciju u književnim djelima da bi ih adaptirao za filmsko platno, gdje oboje zvuče kao mediji nekog prošlog doba, sa strašću i nesigurnošću onlajn komentatora sa Jutjuba, zapitao bih onda: ko danas čita Mešu Selimovića i zašto? Ne samo ove bolno dugo očekivane 2021. godine, nego i u budućnosti koju naziremo.  

Selimović danas

Meša Selimović je bio čovjek svoga vremena za koje je iskreno brinuo, prvo kao mlad i politički veoma angažovan student, zatim kao borac i ratnik, pa državni činovnik, i konačno kao pisac i umjetnik. Rekao bih, čitajući neke njegove intervjue, da je sigurno bio i iskren – vjerovatno utopijski – komunista, potpuno preokupiran tom tada vrlo značajnom idejom, te i pažljiv čitalac italijanskog marksiste Antonija Gramšija.

Da stvari budu komplikovanije, njegova dva najcijenjenija djela – Derviš i smrt i Tvrđava – su historijski romani smješteni u osmanlijski period. Pored komunizma i Osmanlija, njegovi romani – a pogotovo pomenuta dva – mogli bi se shvatiti i kao veoma muški, okrenuti ekskluzivno heteroseksualnom svijetu bez žena (u Tvrđavi je i otvoreno izraženo nepovjerenje prema onima koji to nisu), svijetu koji je kroz vijekove praktično držao monopol na umjetnički sadržaj, te je u ovom trenutku postao odveć prepoznatljiv, predvidljiv i dosadan.

Ko onda čita Selimovića danas, i zašto? Šta nam u vremenu sve kraćih i jednostavnijih poruka znače neiscrpni nivoi njegove proze isprepleteni na stotinama stranica njegovih ključnih djela? I ono što je najbitnije: šta nam njegova djela kažu o tome gdje smo sada, zašto nam se dešava to što se dešava, i da li imamo iste probleme kao nekada?

U tim ključnim nedoumicama su i odgovori na pitanje ko i zašto čita danas, ali i za autora ovih redova lično, čemu potreba za daljim adaptacijama. Ili, uslijed praktične složenosti nasljednih i autorskih prava, čemu potreba za barem inspiracijom iz djela nekog drugog vremena i nekih drugih problema i potreba?

Spirala beznađa

Dva obimna djela poput Tvrđave i Derviša zapravo su i pojedinačno preobimna za jedan igrani film, i možda više odgovaraju danas toliko popularnoj formi televizijske serije. S druge strane, sam broj likova i događaja nije nikad bio dramaturška prepreka da se romani takvog obima svedu na scenaristički predložak izvodljiv na filmskom platnu, pozorišnoj sceni, ili već nekom drugom a srodnom formatu.Meša Selimović sa bratom Šefkijom u Tuzli 1928.

U takvom procesu, novi autori se fokusiraju na njima relevantne motive, ili samo na određene nivoe originalnog teksta, koje nalaze aktuelnim i u dobu u kom žive. Jedna od mogućih redukcija Derviša i smrti u najprostiji mogući siže, ili u potencijalni „pič”, da se izrazimo savremenim filmskim žargonom, glasio bi otprilike ovako: Ovo je priča o čovjeku koji se pobuni protiv vlasti i potom je uspješno preuzme, samo da bi shvatio da je vlast složena i da joj nije dorastao, te i njega ubrzo s vlasti skida sledeća pobuna.

Ako bi ovako pojednostavljeno predstavili taj složeni roman, onda možda i nema potrebe naglašavati njegovu savremenost i relevantnost, u državi i kulturi potpuno opsjednutoj datumima pobuna i rušenja vlasti, od nedavno obilježene jubilarne obljetnice 5. oktobra do onih već klasičnijih datuma poput 27. marta. Ako bi se tu dodali i sad možda prevaziđeni ali nekad veoma ponosni datumi, poput recimo 9. marta, lako bi bilo zaključiti da je Selimović skoro proročki govorio svome narodu i budućim generacijama da snaga nije u rušenju, već u uspostavljanju funkcionalne vlasti, odnosno sistema upravljanja koji teži pravednosti i samoodrživ je.

U svom radu o književnosti Hasana Kikića, Meša Selimović citira njegovu misao da su ljudi na ovim prostorima „kmetovi po tradiciji, a kabadahije po željama”, te tako u toksičnim a preplašenim, i surovim međuljudskim odnosima koje oba pisca prikazuju, krivica nije samo u vlasti, već i u nama samima. Cilj nije dakle u prepoznavanju lošeg ponašanja onih na vlasti, već u prekidu tih loših odnosa na svim društvenim nivoima gdje se neko nađe u poziciji da ima bilo kakvu vlast nad nekim drugim

Na tom nivou, danas kao da nema datuma za slavljenje, već samo ona ista sjeta s kojom Ahmed Nurudin shvata koliko je bio naivan kada se iz isključivo ličnih razloga okrenuo protiv vlasti, a kako sada, kada ju je osvojio, zapravo nema da ponudi ništa novo. Isto okruženje prevlada i prave promjene se ne ostvare.

Čitalac i njegovo vrijeme

Ova direktno politička dimenzija Selimovićeg djela, koliko god potencijalno zapaljiva i subverzivna u nekim periodima, svakako nije prošla nezapaženo. Još kada se roman pojavio 1966. godine, mnogima je bilo jasno da, iako je fiktivna radnja prebačena u osmanlijsku prošlost, Selimović govori o krvavim zakulisnim sukobima na kraju Drugog svjetskog rata, a najvjerovatnije o sebi samome u dobu kada mu je ubijen rođeni brat. Možda baš iz tih razloga, najpoznatiju dramatizaciju Derviša i smrti napisao je Borislav Mihajlović Mihiz, dok je u njenim kasnijim pozorišnim izvođenjima u režiji Egona Savina radnja pomjerena u 1948. godinu i vrijeme Rezolucije Informbiroa.

I tu se vidi prva veza: kroz roman su se čitala i vremena u kojima je komunistička vlast izgledala kao osmanlijska, netransparentna, bez zakona, u kojima kadija i tuži i sudi, i u kojima su moćnici nevidljivi onom puku koji bi trebali da predstavljaju.

Film Derviš i smrt (1974) Zdravka Velimirovića

Tako mračan prikaz je zapravo mnogo efektniji kada se uzme u obzir da Selimović, barem teoretski, nije na socijalističko društvo gledao onako kako se na njega danas gleda: kao na totalitarno; već naprotiv, u svojim intervjuima on je često naglašavao da ga shvata – kao demokratsko. Odnosno, kao društvo koje se uči demokratiji, društvo u kom i država i režim učestvuju u stvaranju demokratskih odnosa i institucija. Na kraju krajeva, šta je „samoupravljanje” Edvarda Kardelja, ako ne neka vrlo direktna forma demokratije?

Naravno, ovo je barem tako trebalo da bude u teoriji, međutim, pogotovo sa ove historijske distance, jasno je da od demokratije i od odgovornosti onih na vlasti onima kojima vladaju, nije bilo ništa. Upravo zato se i Tvrđava i Derviš mogu shvatiti kao Selimovićev dramatičan književni vapaj i vrlo direktna kritika činjenice da stvari ne stoje kako bi trebalo da stoje. I tu je možda sakrivena ona prava kopča koja ga veže i s našom današnjicom, gdje i sada njegovu umjetnost možemo uzeti kao gorku ali tačnu dijagnozu – što velika umjetnost uvijek i jeste – dok je recept za rešavanje problema nešto sasvim drugo i možda i pripada domenima van umjetnosti. Selimoviću se možda čak može i zamjeriti da u nekim partizanskim romanima i on sam obećava da će socijalizam riješiti sve probleme, ali u Dervišu i smrti i Tvrđavi to nije slučaj.

Kmetovi po tradiciji, kabadahije po željama

Pitanje koje se postavlja u ova dva ključna romana Meše Selimovića, smještena u osmanlijski period, jeste šta vodi ovaj pogrešan politički tok, ako ne ideologija ljudi koji su na vlasti. Ako već, dakle, nema recepta za simptome (kao u partizanskim pričama), kakva je onda piščeva dijagnoza?

Opis ambijenta u kom njegovi junaci bivstvuju dolazi u prvi plan, i u njemu i međuljudski odnosi u kojima se društveni život odvija, ili, bolje rečeno, guši. U oba romana, vlast se održava kroz nametanje straha, a sprovodi je često nepristupačna i nedodirljiva elita, ohola, surova i, iznad svega, nevoljna da čuje bilo kakvu kritiku. Te „kabadahije” ne prežu ni od čega da održe vlast, i bez bilo kakve su odgovornosti prema onima nad kojima se vlast vrši; upravo zbog toga, svaka promjena vlasti rezultat je pobune, najčešće krvave.

Kada se osvrnemo unazad, kao da nema datuma za slavljenje, već samo ona ista sjeta sa kojom Ahmed Nurudin shvata koliko je bio naivan kada se isključivo iz ličnih razloga okrenuo protiv vlasti, a kako sada kada je ima, zapravo nema da ponudi ništa novo. Isto okruženje prevlada i prave promjene se ne ostvare.

Problem nije dakle samo u strukturi vlasti, već više u njenoj kulturi. Ahmed Nurudin mijenja vlast, ali je u nemogućnosti da promijeni političku kulturu u kojoj operiše; on sam ubrzo strada svjestan da nije napravio promjenu, već je postao samo jedan u nizu nemuštih i korumpiranih vlastodržaca. Na taj način prst nije uperen u period i Osmanlije, već više u lošu kulturu vlasti koja je iza njih ostala, ali koju sada nose svi oni koji drugačije forme vlasti i ne poznaju.

U svom radu o književnosti Hasana Kikića, Selimović citira njegovu misao da su ljudi na ovim prostorima „kmetovi po tradiciji, a kabadahije po željama”, te tako u toksičnim a preplašenim, i surovim međuljudskim odnosima koje oba pisca prikazuju, krivica nije samo u vlasti, već i u nama samima. Cilj nije dakle u prepoznavanju lošeg ponašanja onih na vlasti, već u prekidu tih loših odnosa na svim društvenim nivoima na kojima se neko nađe u poziciji da ima bilo kakvu vlast nad nekim drugim.U Beogradu posle rata

Iz te perspektive možda najzastrašujuća scena u Dervišu je ona kada njen protagonista hoće da pošalje pismo u Carigrad po konjaniku Tatarinu, kojeg će za to i platiti. Međutim, u potpuno izvrnutim odnosima koji vladaju u sistemu straha, nepovjerenja i stalnog sukoba između svih njenih jedinki, Tatarin odmah „provaljuje” u Dervišev prostor, odnosno njegovu privatnost – da se okoristimo „zapadnom” terminologijom – zahtijevajući da zna sadržaj pisma koje nosi, da bi na tom osnovu formirao cijenu. Na taj način, nema slobode mišljenja niti mogućnosti objektivne arbitraže u društvu u kojem se stvorio ambijent u kom su svi u ratu sa svima, i dozvoljavaju sebi da druge eksploatišu čak i kada bi zapravo trebali da su im na usluzi.

Zaglavljeni u tranziciji

Ovdje je naravno vrlo bitno napraviti jednu napomenu da bi se izbjegle neke zablude po pitanju porijekla ovog djela i širine njegove kritike. Bilo kakav esencijalizam je ovdje fundamentalno pogrešan, jer Selimović nije govorio samo o ljudima islamske vjeroispovijesti kao potencijalnim nosiocima ove kulture, niti samo o Bosancima, bilo koje vjeroispovijesti.

Ne smije se zaboraviti da je i van ovih prostora puno razgovarano o tome kakvu će političku kulturu izgraditi novooslobođene male balkanske države onog trenutka kada postanu nezavisne od Osmanlija; o tome je, recimo, interesantno pisao i Džordž Bernard Šo, stavljajući radnju jedne svoje drame u Bugarsku. Dok je – danas bi rekli lijeva – inteligencija tog doba navijala da se nove balkanske države uspostave na načelima i idejama slobode i egalitarizma, većina malih kraljevina, odnosno kneževina, zaglavila se u procesu takozvanog „povratka u Evropu” (procesu koji je na kraju prihvatila i Ataturkova Turska), a u kojem je preslikavana i politička kultura tadašnje feudalne Evrope u odumiranju, otvarajući time vrata za dalje političke potrese na Balkanu.

Upitno je koliko je u tom pakovanju „evropeizacije” prošvercovano osobina surove bahatosti i želje za samoopsjednutom autoritarnošću iz osmanskog doba, osobina i dan-danas učvršćenih u ponašanju svih onih s bilo kakvim pristupom vlasti, od šaltera za usluge do viših ešalona političke vlasti. To se ne odnosi ni samo na fizički prostor istoka bivše Jugoslavije, koji je historijski bio duže vezan za Osmanlije, već je to fundamentalni problem kulture na ovim prostorima uopšte.

Intervju s Mešom Selimovićem

Možda je za to najbolji primjer nezasiti kandidat za premijera Slovenije, koji se na tu funkciju vraćao kao na top-listu, a često pominjan kao nekadašnji borac protiv militarizovane autokratije jugoslovenskog socijalizma – Janez Janša. Malo je vjerovatno da je Janša pomišljao na Ahmeda Nurudina kada je bio u vojnom zatvoru SFRJ, ili kasnije u zatvoru Republike Slovenije zbog korupcije, jer da je bio svjestan upozorenja koje nam je Selimović ostavio, možda bi njegova politička karijera od samog početka bila drugačija, a time i sudbina onih pogođenih posljedicama te karijere, i u Sloveniji i van nje.

Kako dakle shvatamo umjetnička djela sa ovih prostora: da govore samo onima u čijim sredinama je radnja i smještena, ili su upravo i šire popularna zato što udaraju na osjetljiva mjesta koja se prepoznaju i mimo mjesta njihovog narativa? Da li je tako Mali Budo Danila Bećkovića film koji ismijava Crnogorce i Crnu Goru, ili je riječ o satiri na račun totalnog raspada morala u tranziciji, u čijoj priči Crna Gora daje samo specifičan ukus dok je na meti zapravo jedan mnogo veći problem, prepoznatljiv i znatno šire od fizičkih granica Republike Crne Gore?

Moć i šta raditi s njom

Ključni motivi i Derviša i Tvrđave i danas su moć i šta raditi sa njom – mimo Bosne i Osmanlija, bilo da je neko kadija/sudija ili Tatarin koji nosi poštu, bilo da je danas operater mobilne telefonije ili načelnik opštine.

Kakvi su odnosi danas među nama, i da li je zapravo svaka zloupotreba pozicije vlasti na svim nivoima pravi razlog teške atrofije društva u kojoj se nalazimo i zbog koje se sa ovih prostora uporno i neumorno i dalje odlazi? Na žalost, Selimovićeva proza je i dalje aktuelan barokni rekvijem za jednu pohlepom za moći otrovanu kulturu vlasti.

Moć, i šta i kako raditi sa njom, nije naravno samo ovdašnji problem, a nijansama njenih mnogih zavodljivih osobina se u dvadesetom vijeku možda najanalitičnije posvetio engleski filozof Bertrand Rasel.

Moć i korupcija problemi su i mimo ovog prostora, a najbliži rođak Ahmeda Nurudina u savremenom svijetu umjetnosti je vjerovatno Leni Belardo, protagonista televizijske serije Mladi papa Paola Sorentina. I u Mladom papi i u nastavku te serije pod nazivom Novi papa, dileme koje muče katolički kler slične su onima koje muče i Ahmeda Nurudina i Ahmeta Šabu – kad i kako je neophodno napraviti kompromis, jesu li ideali samo za mlade ljude, i da li će nam borba za opstanak ostaviti prostora da barem malo sačuvamo ljudskost.

U promišljanju takvih pitanja nema sumnje da u iskustvu Meše Selimovića predstavljenom u njegovoj strastvenoj prozi itekako postoje odrednice koje mogu da nam pomognu da bolje razumijemo doba u kojem živimo i prepoznamo loše navike kojih nikako da se oslobodimo.

Upravo zato, još uvijek ga čitam i u 2021. godini, s nadom da ćemo se jednog dana suočiti i sa sobom, a ne da nastavimo da u svakoj prilici gazimo jedni druge.

Izvor: rts.rs

(Vlastimir Sudar je profesor teorije i istorije filma na Univerzitetu  Kingston u Londonu i autor scenarija Pukovnik i derviš, inspirisanog prozom Meše Selimovića, koji je u okviru programa  ScripTeast  predstavljen kao projekat u razvoju na festivalima u Berlinu i Kanu prošle godine)