Kecmanović: Bez saglasnosti tri konstitutivna naroda, BiH predstavlja samo toponim

Nenad Kecmanović je Sarajevo napustio na početku rata, izašao je kao član državnog Predsjedništva, a prije toga u ovom je gradu ostvario uistinu značajnu karijeru. Danas živi u Banjoj Luci, dekan je Fakulteta političkih nauka i redovito piše tekstove koji nesumnjivo izazivaju reakcije. Za Oslobođenje govori o svom svjedočenju u Haagu, Bosni i Hercegovini, Sarajevu, politici, komšiluku, odnosima u regionu…

(Oslobođenje – Esad HEĆIMOVIĆ)

Svjedočili ste u Haagu na suđenju Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku RS-a. Šta ste rekli sudijama o odnosima u Sarajevu u vrijeme kada ste bili član Predsjedništva BiH?

– Govorio sam da je situacija u Sarajevu bila duboko razočaravajuća za Srbe koji su ostali da dijele sudbinu sa svojim muslimanskim komšilukom i da su se gorko pokajali što nisu otišli dok su još mogli. Već prvih nedjelja rata sa čelnih funkcija u gotovo svim preduzećima, klinikama, fakultetima, bankama, medijima itd. srpski kadrovi su ili smijenjeni ili su se, okruženi nepovjerenjem, sami povukli. Sumnjičeni su i zašto su ostali i tretirani su kao prikriveni neprijatelji, koji skrivaju oružje, daju signale artiljeriji sa brda i sl. pa su maltretirani, privođeni, pljačkani, izbacivani iz stanova, zatvarani u privatne zatvore, ponižavani, prebijani, a mnogi su završili u Kazanima. Rekao sam i to da su nosioci terora nad Srbima bile paravojne bande integrisane u vojnu policiju i rezervnu miliciju. Juka, Caco, Ćelo, Dedo i sl. imali su činove Armije BiH.

A kako ste predstavili u samom predsjedništvu BiH?
– Što se tiče Predsjedništva BiH, kao i vlade, rekao sam da je to bio samo multietnički paravan pred svijetom jer je Izetbegović zapravo rukovodio preko paralelne stranačke hijerarhije, preciznije preko svoje “robijaške halke” (Hasan Čengić, Behmen, Bičakčić i dr.). Čak i unutar provizorija koji se zvao kolektivno državno rukovodstvo, on je sebi neustavno produžavao mandat, kršio konsenzus, zloupotrebljavao muslimansku većinu koju su, pored njega i Abdića, činili Jugosloven Ganić i Hrvat Kljuić. Državne odluke je donosio samovoljno kao da je inokosni predsjednik, iako je po ustavu bio samo prvi među jednakima. Na primjer, za potpisivanje vojnog saveza BiH – Hrvatska, koji je potpisao sa Tuđmanom, članovi Predsjedništva su saznali iz Oslobođenja. Rekao sam i to da je Alija Izetbegović privatno bio zanimljiv i tolerantan sagovornik, ali krajnje nepouzdan u pogledu bilo kakvog političkog dogovora.

Suficit intelektualaca

U izvještaju DPC-a o politici susjednih država prema BiH opisani ste kao “intelektualna siva eminencija” ratnog režima na Palama. Kakvi su zaista bili Vaši kontakti sa ratnim rukovodstvom RS-a?

– Prije svega, šta znači ratno rukovodstvo RS-a na Palama? To rukovodstvo je po sastavu bilo identično mirnodopskom rukovodstvu SDS-a sa kojim su rukovodstva SDA i HDZ najprije bila u predizbornoj koaliciji i kasnije partneri na vlasti. Sa ljudima u vrhu srpskog nacionalnog pokreta, koji su bili ugledni sarajevski intelektualci, poznavao sam se još od mnogo ranije, po profesionalnoj, prijateljskoj ili porodičnoj liniji. Ekmečić, Leovac, Koljević, Maksimović, Buha i dr. bili su univerzitetski profesori, a ja sam bio rektor. Oni su mi ponudili da im stanem na čelo i to sam doživio kao nacionalno i političko priznanje, a ja sam podržao formiranje SDS-a kao odgovor na nacionalne stranke Muslimana i Hrvata. Nije im bilo pravo što sam odlučio da se angažujem u drugoj stranci, ali smo ostali u korektnim odnosima i povremenim kontaktima. Kao intelektualna “siva eminencija” sigurno im nisam bio neophodan jer je u vrhu srpskog nacionalnog pokreta, u poređenju sa muslimanskim i hrvatskim, postojao suficit istaknutih predratnih sarajevskih intelektualaca.

Kako reagujete na tvrdnje autora DPC-ovog izvještaja da ste bili utjecajni iza scene na Palama?

– To je već poodavno publikovao pa nisam reagovao. Da me niste pitali, ne bih ni ovom prilikom, jer djeluje neozbiljno. Takve NVO izvještaje, kao što je taj DPC-ov, može da skrpi bilo ko tako što pokupi opšte informacije iz nekoliko knjiga o BiH, redovno prati medije, popriča sa nekoliko stručnjaka, političara i novinara, te usput pokupi poneki sarajevski kafanski trač. A onda to sve na pedesetak stranica prilagodi političkoj orijentaciji neke fondacije spremne da to sponzoriše, i gotov posao. Da bi utvrdili da li sam i koliko bio uticajan iza scene na Palama, autori izvještaja Weber i Bassauner morali su, recimo, da pročitaju memoare Nikole Koljevića, Mome Krajišnika i Biljane Plavšić, da pročitaju ono što sam ja pisao na iste teme, da konsultuju još neke izvore i da to analiziraju, uporede, ukrste itd.. Ali to iziskuje malo više znanja i truda.

U istom izvještaju opisani ste kao jedan od ključnih ideologa Nove srpske političke misli na platnoj listi RS-a. Šta je NSPM i kakva je Vaša uloga u okviru njega?

– Ta tvrdnja je još jedan pokazatelj površnosti Webera i Bassaunera. NSPM je vodeći beogradski časopis za političku teoriju i društvena istraživanja, koji uređuje sedmočlana redakcija u kojoj su ugledna imena, poput Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića, Zorana Stojiljkovića, Bogdane Koljević i dr., a mene nema na spisku. Posljednjih godina sam kod njih objavio tri ili četiri veća teksta, ali NSPM ima i vrlo posjećen sajt na kojem često prenose moje komentare iz banjalučkog dnevnika Press. Bio bih vrlo ponosan da sam “ideolog” tog časopisa, ali jedino je tačno da sam “na platnoj listi u RS-u” jer tamo radim kao profesor i dekan Fakulteta političkih nauka.

U Zagrebu je objavljen djelovodni protokol šefova SDB-a BiH u kojem se navodi da ste bili pod operativnom obradom SDB-a od 30. augusta 1988. do 26. februara 1990. zbog navodnih veza sa obavještajnom službom Velike Britanije. Šta se u stvari dogodilo?

– Da bi mlađim čitaocima bilo jasnije, treba reći da se radilo o mojoj kandidaturi za člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, i da sam, kao praktično već izabran, zaustavljen na intervenciju SDB-a zbog navodne saradnje sa zapadnim obavještajnim službama. Sami datumi koje ste naveli govore da se radilo o konstrukciji. Ni nakon godinu i po (30. 8. ’88 – 26. 2. ’90) “operativne obrade” državna bezbjednost nije uspjela ništa da nađe, pa je obustavila “operativnu obradu”. Da su nešto pronašli, morali bi to da proslijede tužilaštvu, bila bi podignuta optužnica za veleizdaju, pa suđenje itd. Ništa od toga se nije dogodilo, a to znači da je “operativna obrada” i započeta bez odgovarajućih indicija. No to je nekim vodećim ljudima u političkom rukovodstvu BiH, koji su i sami pretendovali da uđu u Predsjedništvo SFRJ, bio dovoljan argument da me onemoguće da zauzmem najvišu funkciju u državi. Pošto su me eliminisali, drastično su ublažili kvalifikaciju: više nije bio problem “moja veza sa britanskom obavještajnom službom”, nego to “što ne posjedujem dovoljnu ’bezbjednosnu kulturu’”. Godine 1990, samo nekoliko mjeseci nakon što je obustavljena “operativna obrada” u SDB-u, ja sam, iako “bezbjednosno nekulturan”, kandidovan za člana Predsjedništva SRBiH, a iz službe nije bilo prigovora. Kako? Pa tako što u konkurenciji više nisu bili oni stari politički moćnici koji su drmali prethodnih petnaestak godina.
Srbija i Srpska

Da li su bile u pitanju samo lične ambicije nekolicine tadašnjih moćnika, koji su zloupotrijebili SDB, ili je bilo i nekih političkih razloga da Vam stanu na put?

– Bili su to izbori za posljednje Predsjedništvo SFRJ, koje je sahranilo Jugoslaviju, a ja sam se medijskim istupima deklarisao kao žestoki kritičar republičkih etatizama i separatizama. Indikativno je da su u državni vrh, za koji ja nisam bio podoban, zasjeli pravi “jugoslovenski patrioti”, poput Janeza Drnovšeka i Stipe Mesića. Nakon secesije Slovenije i Hrvatske oni su odlikovali svoga kolegu iz BiH koji je izabran umjesto mene. Zato mislim da su i neki važniji, ne samo domaći nego i spoljni faktori bili u igri. Recimo, moglo se unaprijed kalkulisati kako ću ja reagovati u nekim presudnim situacijama po sudbinu države, kao i to da će glas iz BiH biti presudan. Raspad Jugoslavije nije bio incident, nego je bio ranije planiran i ozbiljno pripreman.

Postoje tvrdnje da imate izrazit utjecaj na stavove Milorada Dodika, predsjednika RS-a. Da li je to tačno?

– To treba da pitate Dodika, a ne mene. Ali, pomenuli ste priče da sam bio siva eminencija Karadžićevog režima na Palama, pa da sam bio povezan sa britanskim službama, pa da sam ideolog najznačajnijeg časopisa u Beogradu, pa da presudno utičem na predsjednika RS-a. Ako dodate da sam bar nešto uticao i na Izetbegovićev režim u Sarajevu, umisliću da sam neki mnogo moćan regionalni faktor. Da nije ipak malo mnogo?

Na jednom nedavnom skupu u Beogradu govorili ste o ugroženosti RS-a i tražili podršku Srbije za Republiku Srpsku. Prethodno je opozicija održala jedan skup u Beogradu tražeći podršku za borbu protiv organizovanog kriminala. Ko u RS-u ima podršku Srbije?

– Kao i uvijek i svugdje, vlast i opozicija se uzajamno optužuju za kriminal. I u RS-u je nešto kao ovo kod vas u Sarajevu što se po Avazu i Slobodnoj Bosni proganjaju Fahro Radončić i Bakir Izetbegović. Te paušalne medijske optužbe među visokim funkcionerima nisu dobre jer ruše povjerenje u pravosudni sistem, demokratske institucije, slobodne izbore, političku elitu. Ali, to nema veze sa odnosima Srbija – Srpska. U Srbiji podršku ima Srpska, a u Srpskoj – Srbija. Uzajamna podrška se na strateškom nivou naprosto podrazumijeva. I zato na skupu koji ste pomenuli nisam tražio podršku Srbije Srpskoj. Naslov mog priloga glasi “Odnosi Srbija – Srpska iz sarajevskog rakursa”, a poenta je da bošnjačka politika njeguje veći animozitet prema Beogradu nego Banjaluci. U Sarajevu se tvrdi da je do rata u BiH došlo agresijom Srbije, a ne unutrašnjim sukobom tri naroda. Na toj tezi se zasniva mogućnost obnove jedinstvene BiH.

Kako vidite Dodikove saveze sa Čovićem, Tihićem i Lagumdžijom?

– U tome vidim jednu novu interakciju i dinamiku kakve ranije nije bilo. Doskoro ste imali politiku redukovanu na konfrontaciju predstavnika entiteta, kantona i naroda, a sada su uspostavljene i neke unakrsne veze. Moglo bi se reći da je na neki način proradila politika na nivou zajedničkih organa ili, ako hoćete, na nivou BiH. Ali vidimo da to izaziva sumnje i negodovanje baš u Sarajevu, odakle se takva promjena godinama prizivala. Ko god dođe u Banjaluku biva optužen da radi protiv države (unitarne) i naroda (bošnjačkog).
Nacionalna država

Kako srpski političari, prema Vašem viđenju, koriste ove unutarbošnjačke i unutarhrvatske sukobe u Federaciji BiH?

– Isključivo kao šansu da ih bošnjački i hrvatski političari, zabavljeni sami sobom, ostave na miru. Nema tu nikakvog drugog interesa i računa već samim tim što srpski političari nemaju pretenzija da svoj uticaj šire na drugi entitet, da nešto ureduju u Federaciji ili da komšijama bilo šta nameću. Dodik, niti bilo ko u Banjaluci, sasvim sigurno nema planove da se preseli u Sarajevo i ambicije da stavi pod kontrolu bošnjačke i hrvatske kantone, odnosno cijelu BiH. Naprotiv, takve pretenzije u odnosu na RS pokazuju, kao svoje “prirodno pravo”, manje-više svi bošnjački političari. Ne znam na osnovu čega, ali znam da je to loše po odnose u BiH.

Da li je cilj srpskih političara autonomnost Republike Srpske unutar ili izvan BiH, ili oni teže budućem integrisanju sa Srbijom?

– Varijante koje ste naveli nisu nešto po čemu se pojedinačno razlikuju srpski političari, nego faze kroz koje, brže ili sporije, svi prolaze. Prva opcija srpskog naroda bio je ostanak BiH u skraćenoj Jugoslaviji. Zatim je srpska strana već u Lisabonu napravila ustupak i prihvatila samostalnu BiH, pod uslovom da u njoj dobije teritorijalno-etničku autonomiju, što je i potvrđeno Dejtonskim sporazumom. Kasnije je srpsko vođstvo, iako pod pritiskom OHR-a, napravilo novi ustupak: redukciju izvornih entitetskih nadležnosti. E, pošto bošnjačkim političarima ni to nije bilo dovoljno pa sada hoće i centralizovanu državu BiH, i da još bude bez entiteta, prirodno je da srpski političari budućnost Republike Srpske potraže izvan BiH. Da li sa Srbijom ili bez nje, predstavlja izvedeno pitanje. Sigurno je da narod sa obje strane Drine priželjkuje jedinstvenu nacionalnu državu, ali ne bih rekao da političke elite u Srpskoj i Srbiji rade na tom projektu. Ako mogu da postoje dvije albanske države, zašto ne mogu i dvije srpske. Istina, neki zapadni autori smatraju da je jedino rješenje za Balkan da se državne granice prekomponuju u skladu sa teritorijalno-etničkim, koje su već zaokružene na terenu, i da je to neizbježno finale. Kažu: “Sigurno je da će se to dogoditi, samo je teško prognozirati kada.”

Opisali ste BiH kao nemoguću državu, tvrdeći da “vanjsko priznanje države nije bilo zasnovano na želji tri konstitutivna naroda da zajedno žive u njoj, odnosno na unutrašnjem priznanju”. Zašto ne postoji taj bazični konsenzus između Bošnjaka, Srba i Hrvata?

– SDS, SDA i HDZ su na izbore 1990. izašle kao neformalna koalicija i dobile toliku podršku Muslimana, Srba i Hrvata da se već tada moglo govoriti o tri nacionalna pokreta. Zatim su isto tako, prema unaprijed pripremljenom planu, bez ikakvih trzavica podijelile vlast. Nekih godinu dana je to funkcionisalo, a zapelo je na pitanju o budućem statusu BiH. Tada je propuštena prilika da se postigne bazični konsenzus. Međutim, stari Izetbegović je izigrao ne samo Karadžića i Bobana (Lisabonski sporazum), nego i Zulfikarpašića i Filipovića (Istorijski sporazum). Uslijedio je građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi, koji je tri naroda udaljio od konsenzusa o bilo kakvoj dobrovoljnoj zajednici. Zato je njen oblik dizajniran u inostranstvu i održavan međunarodnim protektoratom. Ali zato i danas Bošnjaci osporavaju RS, Hrvati – Federaciju, Srbi – državni okvir. Bošnjački političari bi morali da ulože mnogo truda da povrate povjerenje komšija, ali to ne čine. Naprotiv, oni očekuju da će neko spolja, Washington ili Bruxelles Srbima i Hrvatima nametnuti bošnjačku Bosnu. A to nije samo uzaludno iščekivanje nego nije ni pametno, jer država koja bi nastala protiv volje dva od tri naroda bila bi bure baruta.
Srbi i Hrvati

Pod kojim uslovima su mogući taj konsenzus i BiH kao država?

– Pa moglo bi se reći da je taj konsenzus uspostavljen u Daytonu, samo što ga ni njegovi američki tvorci ni bošnjački potpisnici ne poštuju. Ukoliko mislite na nešto više od toga, onda bi, prije svega, svaka nacionalna strana trebalo otvoreno da kaže da li bi joj i kakva zajednička država bila prihvatljiva, pa onda krenuti na usaglašavanje. Zatim, trebalo bi prekinuti sa uzajamnim prijetnjama centralizacijom odnosno secesijom, kako bi se stvorila povoljnija atmosfera. Iz pregovora bi za početak morali biti isključeni i opozicija i mediji, kako ne bi vršili pritisak na pregovarače. Za strance tu takođe ne bi bilo mjesta, da ne bi komplikovali svojim interesima. Dakle, “tajna diplomatija” sve dok se ne utvrde osnovni principi, poslije bi se krug učesnika širio (opozicija, referendum) i uključio i međunarodne garancije (Rusija, Njemačka, Turska). Usaglašavanje bi išlo sporo ali, ako se na tome ne bude radilo, BiH će opstajati jedino na ravnoteži nezadovoljstva i straha, unutrašnjih i spoljnih prijetnji, na ivici novog rata ili dugoročnog raspadanja.

Kako potaknuti drugačiji model identifikacije sa državom BiH u kojem problem podijeljene lojalnosti Srba i Hrvata neće biti tako značajan problem?

– Što se budu više osjećali zaštićeni od aktuelne ili čak samo potencijalne dominacije relativne bošnjačke većine, i kod Srba i kod Hrvata će jačati lojalnost bosanskohercegovačkom zavičaju i manje će tražiti oslonac u svojim nacionalnim maticama. Konstituisanjem BiH kao federacije tri nacionalne republike bile bi otklonjene srpske i hrvatske težnje ka državnom osamostaljenju, od kojeg strepe Bošnjaci. Ali bi istovremeno i kod Srba i Hrvata bile otklonjene bojazni od dominacije relativno najbrojnijeg naroda. Bošnjaci to neprestano pothranjuju masovno raširenom sviješću da imaju neko posebno istorijsko, kulturno, demografsko itd. pravo na cijelu BiH. Istina, BiH u tom pogledu nije nikakav izuzetak: uvijek i svugdje većine teže jedinstvenoj državi, a manjine nastoje da se zaštite autonomijama. BiH kao država nije neka apriorna metafizička činjenica koja stoji prije i iznad nacija koje tu žive i moguća je samo kao dobrovoljan i ravnopravan dogovor tri konstitutivna naroda.

Kako vidite sve izraženije i jače zahtjeve za transformacijom ili redefinicijom BiH u nacionalnu ili matičnu državu Bošnjaka na Balkanu?

– To nije ništa novo. Muslimani, potonji Bošnjaci su poslije Srba i Hrvata bili treći narod po brojnosti u SFRJ a, za razliku od malobrojnijih Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, nisu imali nacionalnu republiku. Već prilikom konfederiranja Yu-federacije po ustavu iz ‘74. kod Muslimana su se javile takve ideje, a prilikom raspada SFRJ su se, sasvim prirodno, aktuelizovale. Mislim da je bila potpuno legitimna bošnjačka želja da, kao i drugi jugoslavenski narodi,  imaju državnu teritoriju “jedan kroz jedan” i da ne budu balkanski Palestinci. Nije sporno da imaju pravo da tako i bude, ali samo na jednom dijelu, a nikako na cijeloj teritoriji BiH kako to mnogi Bošnjaci zamišljaju. Istovremeno, Sarajevo sa Baščaršijom i Begovom džamijom odavno simbolički predstavlja duhovni, kulturni i politički centar muslimana u regionu, u koji se od rata doseljevaju muslimani i iz njega iseljavaju nemuslimani.

Napisali ste da se “Zapad stalno brine da Muslimani ne ostanu sami”, kako ne bi bili izloženi utjecaju radikalnih islamskih zemalja, i da je to “glavna prepreka da se BiH organizuje kao unija tri nacionalne republike”. Na čemu temeljite taj svoj stav kada zapadne diplomate u Sarajevu o tome ne govore?

– Naravno da ne govore, jer bi to bilo politički nekorektno, gotovo islamofobično. Ali, o tome možete naći na mnogo mjesta… Lord Owen u Balkanskoj odiseji piše da mu je na brifingu pred polazak u Bosnu rečeno da ima odriješene ruke da nađe bilo kakvo rješenje, ali da jedino ne dolazi u obzir bilo kakva zasebna muslimanska teritorijalna jedinica. U izvještaju Carnegieve komisije za Balkan stoji da bi izdvajanje muslimana u BiH bila loša poruka za muslimanske imigrante u Zapadnoj Evropi da i oni treba da teže autonomiji umjesto integraciji u hrišćansku većinu. A u novije vrijeme je, kao argument protiv mirnog raspada BiH, više puta rečeno da bi to “dovelo do stvaranja neodržive muslimanske enklave, koja bi poslužila kao mostobran za transfer islamskog terorizma u Evropu”. Ja se opet često pitam na čemu Bošnjaci – muslimani temelje svoje uvjerenje da su, naprotiv, miljenici protestantsko-katoličkog Zapada.

Sjećanje na Sarajevo

Kako danas vidite odnos građanskog i nacionalnog u politici BiH? Da li su građansko i nacionalno međusobno isključivi i protivrječni?

– Istorijski gledano, formiranje građanskog društva podudara se sa formiranjem nacija i predstavlja jedinstven proces. Mi, međutim, živimo na razvalinama neostvarenog komunizma, koji je bio ne samo antigrađanski nego i antinacionalan. Govorilo se o “proleterskom internacionalizmu koje nadilazi granice i država i nacija”. Poslije je bio samo “primat klasnog u odnosu na nacionalno”. Zatim smo imali “dijalektičko jedinstvo klasnog i nacionalnog”, da bi završilo u nacionalnom bez klasnog. Građansko se u bošnjačkoj političkoj percepciji svodi na princip jedan čovjek – jedan glas jer to obezbjeđuje dominaciju većinskoj naciji i svodi se na unitarni tip nacionalizma. Građanske države, međutim, nema bez građana i građanskog društva, a do toga se ne dolazi političkom odlukom, nego dugim društveno-istorijskim procesom koji je kod nas više puta začinjan pa prekidan. Najprije okupacijom, pa NOB-om, pa građanskim ratom tri nacionalna i vjerska korpusa. Građanska ne isključuje nacionalnu identifikaciju, niti je u kontradikciji sa njom. Ali, pokazalo se da je nacionalno vitalnije, otpornije i trajnije i od klasnog i od građanskog. Nekad se naprosto podrazumijeva pa drijema u prikrajku, a nekad se naglo prene i izbije u prvi plan, te potisne sve druge identitete.

U Sarajevu je ostala Vaša slika na zidu u kabinetu dekana FPN-a, zajedno sa ostalim dekanima. Sada ste dekan FPN -a u Banjaluci. Bili ste lider reformista, kao jedne od najvećih prijeratnih stranaka u BiH, ali ste prestali da se aktivno bavite politikom. Kako biste bilansirali svoju akademsku karijeru?

– Moj portret stoji i u Rektoratu i na Fakultetu, i oba sam vidio na zidu tek poslije rata. To jeste uobičajeno i očekivano, ali me ipak obradovalo. Dvadesetak godina koje sam proveo na sarajevskom FPN-u, kao student, asistent, docent, profesor, šef katedre, dekan, rektor… ostale su mi u najljepšem sjećanju, a koliko znam i ja sam kolegama ostao u dobroj uspomeni. Rad na Banjalučkom univerzitetu je iskustvo druge vrste: izazov da kao dekan-osnivač formiram FPN, da okupim kadrove, izgradim zgradu. Imam i dodatni motiv. Kecmanovići potiču iz ovih krajeva i želio bih da na kraju univerzitetske karijere tu ostavim neki trag. Moja politička karijera trajala je ukupno 2-3 godine, ali je bila burna pa izgleda kao da je trajala dugo. Tom utisku doprinijeli su moji medijski komentari na političke aktuelnosti koje pišem već nekoliko decenija. Ali i sada politički djelujem samo “iza scene”, “kao savjetnik”, “ideolog”, “siva eminencija”, “iz sjene”… Da se malo našalim povodom onih vaših pitanja.

Zašto ste napustili Predsjedništvo BiH i otišli iz Sarajeva?

– Ja sam prihvatio da uđem u Predsjedništvo BiH pod uslovom da se uvede pravo veta kao garancija nacionalne ravnopravnosti jer su zbog nedostatka tog mehanizma majorizirani srpski predstavnici Plavšićeva i Koljević napustili Predsjedništvo. Poslije izvjesnog kolebanja, uslov je prihvaćen, a onda sistematski izigravan. Ono sa čim se ne bih složio naknadno je dopisivano, ono čemu bih se suprotstavio skidano je sa dnevnog rada, a onda usvajano u mom odsustvu. Iz dana u dan sve nove obmane i podvale, diskrimancija Srba, o kojoj sam već govorio itd. Vidio sam da se s tim ljudima ne može ravnopravno sarađivati i da za njih muslimanska Bosna nema alternativu. A, što je još gore, da baš kao takvi uživaju nepodijeljenu podršku naroda koji danas čini 95 odsto stanovnika Sarajeva. Zato je, hvala bogu, stvorena alternativa – Republika Srpska.

Kakav je Vaš današnji odnos prema Sarajevu i kako ga vidite?

– Zvuči već otrcano da kažem da je to danas muslimanski, a sve više postaje i turski grad sa turskim bankama, turskim trgovinama, turskim školama itd. Nije to samo po sebi ništa neobično jer i muslimana je manje u Banjaluci, a Mostar je postao dominantno hrvatski. Jedino Sarajlije i dalje uporno cinično ponavljaju besmislicu da je taj grad, uprkos izmijenjenoj i sada monolitnoj etničkoj i vjerskoj strukturi stanovništva, sačuvao multietnički duh. Fizičke strukture, bar u užem centru, ostale su uglavnom nepromijenjene ili čak uljepšane i posebno mi se dopao most koji povezuje bivšu Protestantsku crkvu, sada Likovnu akademiju sa Radićevom ulicom, u kojoj sam odrastao. I kada povremeno, nakratko dođem da obiđem porodične grobove i sve malobrojnije stare prijatelje, rado noću prošetam opustjelim gradom. Svaka ulica, svaka zgrada, svaka vizura u meni budi neko sjećanje na djetinjstvo, mladost, kasnije godine… Ranije uspomene su jako lijepe, one iz perioda pred odlazak – nezaboravno ružne.

Đedino ime

Poznat je angažman Vojislava Kecmanovića, kao predsjednika, i Dušana Kecmanovića, kao vijećnika ZAVNOBiH-a. Šta za Vas oni znače lično?

– Da prvo razjasnimo, moj deda Dušan nije bio vijećnik ZAVNOBiH-a. On je bio član Konstitutivne skupštine ujedinjenja prve Jugoslavije u decembru 1918, a kasnije poslanik i senator. Bio je istovremeno i sveštenik i paroh nedavno obnovljene crkve Svete trojice u Banjaluci, koju su na početku rata 1941, ustaše zapalile i srušile, a njega sa mojim roditeljima i sestrom odveli u logor. Odatle je poslije godinu dana razmjenom stigao u Srbiju i umro 1942, a moj brat je po njemu dobio ime. Dedin mlađi brat dr. Vojislav Kecmanović Đedo bio je ljekar i političar, te kao član Predsjedništva AVNOJ-a tvorac druge Jugoslavije. Njega dobro pamtim jer je sve do smrti 1960. godine živio u Sarajevu i bio mi neka vrsta zamjene za rođenog dedu.

Šta ZAVNOBiH danas znači za formulaciju srpskih nacionalnih ciljeva, a šta za Vas ovaj dio porodičnog političkog naslijeđa?

– Pošto je Đedo bio i predsjednik ZAVNOBiH-a, iz Sarajeva me, kao i vi sada, često podsjećaju na porodičnu tradiciju vezanu za identitet BiH, jer je tobože u kontradikciji sa mojim zalaganjem za Republiku Srpsku. Kao da se Đedo zalagao za BiH po receptu Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Mustafe Cerića “iz koje Srbi mogu da odu sa zavežljajem”, ako im smeta bošnjačka dominacija. Parola ZAVNOBiH-a glasi da je “BiH i srpska i hrvatska i muslimanska”, a ne da je samo muslimanska. A što se tiče njegovanja uspomene na prvog predsjednika BiH u današnjem Sarajevu, najbolje svjedoči podatak da je jedno stepenište na Koševskom brdu, koje je prije rata nosilo njegovo ime, preimenovano u čast jednog od paravojnih komandanata koji su tokom rata terorisali Srbe. U Banjaluci, međutim, Đedino ime je zadržala jedna od najvećih ulica u centru grada, a u Bijeljini, takođe u centru, i dalje stoji njegova bista. Dakle, zaključite sami.