Kardinal Vinko Puljić: Božić je slavlje ljubavi, života i životne radosti

Nije točno da je teško živjeti u BiH, nego moramo ukloniti ono što život otežava i ogorčava. Ovdje se itekako može živjeti, samo treba stvoriti vladavinu zakona da smo svi jednaki pred zakonom te da se društvo razvija, a ne samo ubire porez i troši, kaže u intervjuu za Oslobođenje kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski.

Oslobođenje

• Uoči velikog katoličkog blagdana Božića koje su Vaše poruke vjernicimau BiH, a koje političarima? Ovim zadnjim ste za Uskrs poručili da pravdune treba graditi na nepravdi drugih.

– Mislim da ne mogu mijenjati stav od Uskrsa, jer je to načelo koje vrijedi stalno. A katolike u svojoj poruci pozivam da istinski, kroz slavlje Božića, prepoznaju da su voljena bića. Čovjek, kada otkrije da je voljeno biće, otkriva izvor nade za život. Rođenje sina Božjega u betlehemskoj štalici je očitovana Božja ljubav prema čovjeku. Čovjek u tome treba prepoznati svoje dostojanstvo i dostojanstvo svojih bližnjih. Zato je Božić slavlje ljubavi, života i životne radosti.

Lokalni i međunarodni moćnici

– U ovom sumornom ozračju kojeg proživljavamo božićno svjetlo je izazov da hrabro prihvatimo život i iz nade živimo. Govorim onima koji su spremni čuti, a većini političara nema koristi govoriti jer nisu spremni čuti.

• Caritas je svoju ovogodišnju nedjelju posvetio starim i iznemoglim građanima. Je li time i Katolička crkva željela ukazati na težak položaj i zanemarenost prema onima kojima je pomoć sada možda potrebnija nego ikad?

– Upravo ste pogodili pitanje. Mnogi koji su u ratu ostali na svojim ognjištima i oni koji su se vratili, većinom su osobe poodmakle dobi. Nije rijetkost da su ih vlastita djeca, pod izlikom spriječenosti i prezaposlenosti, ostavila na milost i nemilost života. Nije u pitanju samo materijalna potreba, nego osjećaj da na te stare ljude netko misli i ima srca za njih. Bolno je doživjeti Božić bez svojih najbližih, posebno bez onih koje su po krvi bliski. U našem društvu socijala je zakazala; zato je važno da Caritas bude makar mala kap u tom moru potreba.

• Teško je danas živjeti u Bosni i Hercegovini. Imate li Vi nade kada bi moglo biti bolje?

– Nije točno da je teško živjeti u BiH, nego moramo ukloniti ono što život otežava i ogorčava. Ovdje se itekako može živjeti, samo treba stvoriti vladavinu zakona da smo svi jednaki pred zakonom te da se društvo razvija, a ne samo ubire porez i troši. Strategija razvoja je zakazala. Više nije narod važan, nego je interes stranke važan. Ne trebamo očekivati da nam netko drugi kroji kapu nego nam valja da se sami složimo i zauzmemo kako bi nam bilo bolje. Malo više samopouzdanja i pravednosti, poštivanja naše različitosti i napora da se stvori jednakopravnost u pravnom sustavu pa itekako ovdje ima života.

Biskup Komarica je najglasniji kada je riječ o povratnicima i odnosu države prema njima, no, čini se da katolici u Posavini i srednjoj Bosni jednako teško žive. Kako im pomoći?

– I osobno sam govorio, dok se nisam uvjerio da govorim gluhima, biskup Komarica još vjeruje da ga čuju, a u biti oni koji vladaju, smišljeno rade da se povratak ne dogodi. To je problem i lokalnih i međunarodnih moćnika. Kad bi im bilo stalo do povratka i održivog ostanka, deblokirali bi sredstva s računa u Europskoj razvojnoj banci i pomogli bi proces povratka. Skoro godinu sredstva leže u toj banci, a brojni prijavljeni s čežnjom čekaju kada će se odobriti sredstva za povratak.

Bolesna javnost

– Kada sam vidio način odobravanja sredstava za potporu povratka, bio mi je to jasan znak da se nastavlja etničko čišćenje. Hrabrim biskupa Komaricu u njegovim nastupima, ali uočavam da ne žele čuti kada se govori o toj temi.

• Negodovali ste na Svisvete zbog neusvajanja prijedloga u Vijeću ministara BiH da se svetkovanje pet praznika godišnje zakonski reguliše. Zbog čega je i kome sporan prijedlog usuglašen u Međureligijskom vijeću BiH?

– To bi pitanje trebalo postaviti onima koji su ignorirali taj proces. Na to pitanje ne mogu odgovoriti; samo mogu žalosno konstatirati. Ovo je bolesno stanje u javnosti; ništa se ne možemo dogovoriti, jer je uvijek važnije čija će biti jača.

• Kada očekujete da će Komisija za Međugorje završiti svoj rad? Kakav će biti prijedlog upućen papi Franji?

– Na ovo pitanje također ne mogu adekvatno odgovoriti, jer bi time prejudicirali zaključak koji ne postoji. Komisija još proučava fenomen Međugorja. Kada završi svoj rad, onda ćemo rezultate našeg rada dostaviti Kongregaciji za nauk vjere koja će pripremiti prijedlog Svetom Ocu da on donese odluku. Živo se nadam sljedeće godine završiti ovaj rad jer mi to oduzima mnogo vremena, a čeka me puno posla u pastoralu Nadbiskupije.

• Nakon brojnih naslova u medijima kako “multietničko Sarajevo ne želi spomenik papi Ivanu Pavlu Drugom”, je li se priča sa silnim prekrajanjima projekta zaista vratila na početak?

– Nažalost, u ovoj zemlji svaka stvar se ispolitizira i odlučuje stranački interes. Tako je i Komisija za očuvanje povijesnih spomenika pod tim utjecajem te smo izmanipulirani od javne rasprave, odluke Općine Stari Grad, do predsjednice Komisije koja nije pisano odgovorila, nego stvar zakomplicirala novim prijedlozima. U ovoj BiH ništa se ne može jednostavno riješiti.

• Prije nekoliko dana je na konferenciji u MRV-u istaknuto kako nemate sagovornika u državi. Primjetno je da se godinama ništa ne dešava ni u procesu vraćanja imovine Katoličkoj crkvi. Kako pokrenuti stvari sa mrtve tačke?

– Previše je instanci koje moramo kontaktirati ako nešto želimo riješiti po pitanju vjerskih zajednica i Crkava. Najtužnije kada nas “vozaju” od vrata do vrata govoreći da nisu nadležni.

BiH i Sveta Stolica

– Toliko je toga neprovedeno, a zakonom doneseno. Posebno su brojna neriješena pitanja u odnosima države i vjerskih zajednica i crkava. Ovdje bih posebno spomenuo međunarodni ugovor između države BiH i Svete Stolice.

Naredna godina po Međureligijskom vijeću BiH je godina porodice. Može li Crkva u današnjem vremenu ukazati vjernicima na porodične vrijednosti koje se zbog načina života sve više zanemaruju?

– Drago mi je da je ta ideja došla od drugih i da su jednoglasno usvojili ovu ideju da proglasimo slijedeću godinu Godinom obitelji. Našim strukturama u Međureligijskom vijeću dali smo zadatak da se pozabave tom temom, kako bi počeo proces ozdravljenja društva od zdrave obitelji. Temelje ljudskosti, moralnosti i duhovnosti postavlja se u obitelji. U ovom društvu nedostaje odgovornosti. Ona se mora oblikovati od malih nogu. Škola i državna struktura u školstvu moraju poštivati naravno pravo roditelja o odgoju i obrazovanju djece. Zato je prevažno u društvu kakva je obitelj.