Đana Karavdić
Od kada je putovanje do Jadrana i Dubrovnika postalo isuviše zahtjevno, i to na više načina, možete se bez putovnice i bez covid testa ne starijeg od 48 sati uputiti preko Mlina do Dubrovnika. Bosanskih Mlina i bosanskog Dubrovnika.
Put je nešto lošiji ali ćete brzo stići ako u Starom Ilijašu pređete most na Misoči i skrenete prema selu Mlini. Samo desetak kilometara dalje, s prvim putokazom tek nakon 5,5 km u napuštenom starom kamenolomu i preko makadamske ceste izbjegavajući lokve na kraćem ravnom dijelu puta, penjući se na nadmorsku visinu od 882 metra, doći ćete do starog bosanskog grada Dubrovnika koji datira iz 13. stoljeća.
Dubrovnik i obližnja nekropola u Kopošićima proglašeni su nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2003. godine, urbanistički kompleks Dubrovnika činili su gornji i donji grad te varoš, a od nekadašnje četiri kule koje su se uz dvor nalazile na gornjem gradu, danas je obnovljena tek jedna. Radovi su započeli 2017. godine, a početkom septembra ove godine završeni su restauracija i konzervacija istočne kule grada i njegovog južnog zida i to prvenstveno zahvaljući entuzijastima ovoga kraja, bez kojih bi nastavio propadati gotovo zaboravljeni grad koji je nekada bio sjedištem župe a u osmanskom periodu i sjedištem nahije.
Više je verzija nastanka ovog grada, odnosno utvrđenog dvorca, po kojima su ga osnovali stanovnici republike sv. Vlaha. Pretpostavlja se da su Dubrovčani vadili i topili srebrenu i željeznu rudu, kako piše Ivan Franjo Jukić, i sagradili grad uz dopuštenje Kulina bana. Jedini zapis o bosanskom Dubrovniku iz vremena bosanske samostalnosti je iz 1404. godine, i to u vezi trgovine Dubrovčana s Bosnom. Bobovac i Visoki Osmanlije su zauzele 1463. godine pa se pretpostavlja da je i Dubrovnik tada pao. Hamdija Kreševljaković piše da je u doba sultana Mehmeda II sagrađena u ovom gradu džamija. Dubrovnik se spominje i u tursko-ugarskim ugovorima i u Gazi Husrev-begovoj zakladnici iz 1531. godine. Početkom 18. stoljeća napuštena je džamija, a i grad je ostao bez posade.
Petnaestak minuta hoda od Dubrovnika je nekropola u Kopošićima, nekropola velikog kneza bosanskog Batića Mirkovića kojem je titulu velikog kneza dodijelio Tvrtko II Kotromanić.
Nekropolu s kraja 14. stoljeća čini 30-ak stećaka rasutih u krugu od 70 metara a izdvajaju se četiri po kvaliteti likovne obrade, monumentalnosti, jednostavnosti i skladnosti ukrasnih elemenata: rozeta, spirala, grozdova, tordiranih vrpci.
U nekropoli su sahranjeni veliki knez Batić i njegova supruga kneginja Vukava, uz njihove je i dječiji grob. Đoko Mazalić, koji je istraživao nekropolu, smatrao je ove stećke jednim od najljepših. Na Batićevom stećku koji teži više od 9 tona zapisano je:
Va ime Otca i Sina i Svetago Duha, amin. Se leži knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj, milostiju Božijom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se pobolih, na Duboku me dan dojde. Si bilig postavi gospoja Vukava s mojimi dobrim, i živu mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži.
Jedan od stećaka sve do 2015. godine krio je neprocjenjivu vrijednost i nakon 600 godina – skelet bez lobanje prekriven fragmentima ljubičastog brokatnog plašta, plašta od teške svile protkanog pozlaćenim srebrenim nitima, sa izvezenim lavovima ili grifonima. DNK analizom i poređenjem pogrebnih ostataka sa sačuvanom butnom kosti kneza Batića utvrđeno je da se radi o srodnicima po muškoj liniji u odnosu otac-sin, te da je u pitanju skelet kneza Mirka Radojevića, velikaša koji je bio politički i važnija ličnost od svog sina, mada je još uvijek nepoznato zbog čega je sahranjen bez glave.
Fragmenti Radojevićevog plašta su dobro očuvani i predstavljaju najveći nalaz srednjovjekovnog platna u arheološkom kontekstu na području Bosne i Hercegovine. Kopošićki plašt nalazi se u Zemaljskom muzeju, izložen u istoj prostoriji u kojoj su Sarajevska hagada i originalne srednjovjekovne povelje bosanskih kraljeva Tvrtka I i Dabiše na kojima je kao svjedok potpisan upravo knez Mirko Radojević.
Pretjeruju oni što kažu da put do Dubrovnika liči na srednjovjekovni, ali ako pratite upute s početka teksta, i priupitate kojeg prolaznika za pravac, lako ćete naći lokalitet grada za koji legenda kaže da ga je 7 godina 7 vojski bezuspješno pokušavalo osvojiti. Uz prikladnu obuću, lako ćete savladati vijugavi strmi šumski putić uz Dubrovnik, a sa grada možda vidite i njivu pozlaćenicu u kojoj je, opet kaže legenda, kraljica sakrila dvije bačve zlata, nakon čega je pobjegla pred osmanskom najezdom. Za zlato ne znamo, ali blago ćete naći, sasvim sigurno.
nomad.ba
