Karadavi: Ja ću i dalje biti na strani ugroženih i potlačenih naroda
Sud u Kairu je sredinom maja 2015. na smrt osudio 108 osoba, među kojima se nalazi svrgnuti legitimni predsjednik Egipta dr. Muhammed Mursi, ali i dr. Jusuf al-Karadavi, predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka
(AJŠA H.H. – preporod.com)
Tim povodom, šejh Karadavi, koji inače živi u Kataru, oglasio se saopćenjem u kojem, između ostalog, kaže: „Kontaktiran sam od strane velikog broja medija, nakon lakrdijaške presude tzv. Krivičnog suda u Kairu koji je postao mjestom progona uleme, lidera i političara, umjesto suđenja ubicama i kriminalcima. U početku, ja nisam uopće obraćao pažnju na ove izmišljene optužbe, čak ni nepravedno optuženi u zatvoru nisu ih shvatali ozbiljno. I da nisu bili prisiljavani od strane vlasti pučista ne bi se ni pojavljivali pred sudovima, jer svi, u Egiptu i u svijetu, znaju da, pod vladavinom pučista, nema respektabilnog pravosuđa, već da je to samo njihovo sredstvo za likvidaciju protivnika.
Interesantno je da to isto „pravosuđe“ nije ustanovilo ni jedan zločin svrgnutom predsjedniku Mubaraku zbog kojeg bi ga osudilo, izuzev u slučaju Predsjednička palata, Mubaraku koji je kao diktator vladao Egiptom 30 godina, upropastivši sve što se moglo upropastiti, opljačkavši sve što se moglo opljačkati, iskrivljujući sve što se moglo iskriviti, čiji je period vladavine završio ubijanjem više stotina mladih ljudi koji su na egipatskim trgovima tražili osnovna ljudska prava. To pravosuđe nije osudilo Husnija Mubaraka, niti njegove sinove, ni njegovog premijera, niti lidere njegove stranke, niti njegovog ministra unutrašnjih poslova i visoke oficire. Čak, nikog od sigurnosnih službi nije osudilo zbog ubistva i jednog jedinog demonstranta, ali zato osuđuje na smrt prvog egipatskog predsjednika izabranog na slobodnim i poštenim izborima.
Zapravo, oni sude Revoluciji u ličnosti Mursija i njegovih saboraca. Kada bi mogli, oni bi pogubili svakog onoga koji je učestvovao u Januarskoj revoluciji ili je podržavao. Ova revolucija im je razbila san, zatresla njihove stolice, zaljuljala njihovu tiraniju i gotovo ih ostavila bez prihoda koje su samo za sebe ostvarivali, bez naroda: oni i njihova djeca, te drugi korumpirani koji su se ukrcali na njihovu lađu… Ono što izaziva podsmijeh je da ja budem među optuženima, među onima koji su osuđeni na smrt, te da je to zbog optužbe za upad u zatvoru Wadi-Natron. Za cijelog svoga života nikada nisam bio u Wadi-Natronu, čak nisam znao da je u njemu zatvor, niti da su oni u njemu zatvorili jedan broj lidera Muslimanske braće. Pa, kako sam bio u mogućnosti da učestvujem u napadu na taj zatvor kada ja boravim u Kataru, koji je daleko hiljadama kilometara? Također, već godinama ja petkom držim hutbe sjedeći na minberu, a ljudi diljem svijeta ih prate, već sam davno premašio osamdesetu, pa kako da učestvujem u toj akciji, a svi znaju da ja ne mogu dugo hodati osim sa pokretnim kolicima?!
Ja ću ustrajati, u onom što mi je ostalo od mog života, da govorim Istinu. Ja se zbog Allaha ničijeg prijekora ne bojim, posebno ljutnje nepravednog ili prijetnje od strane jednog tiranina. Ja ću i dalje biti na strani ugroženih i potlačenih naroda sve dok oni ne povrate svoju slobodu i svoja prava. Živio sam sa time i molim Allaha da umrem na tome.“
