Piše: George Monbiot
S engleskog prevela: M. Evtov
Već je trideset punih godina kako čekamo da nam se na ovim našim prostorima desi obećavani „pravi” kapitalizam. Davnih 1990ih servirali su nam priče da ima taj neki dobri kapitalizam koji nagrađuje radišne i poduzetne. Možete zaviriti u Pandorine dokumente, ili u istoriju, ali zaključićete isto: dobri kapitalizam je bajka. I najbolji marketinški trik svih vremena.
Kad god s udaljenih otoka i opskurnih jurisdikcija u kojima bogataši skrivaju novac procure dokumenti, kao ove sedmice u Pandorinim dokumentima (Pandora Papers), pitamo se kako je moguće da se tako šta dešava. Kako smo došli do globalnog sistema koji omogućava da se veliko bogatstvo neoporezovano prenese offshore i sakrije od javnosti? Političari to osuđuju kao „neprihvatljivo lice kapitalizma“. Što nije tačno. Upravo je to lice kapitalizma.
Kapitalizam – ko je jamio, jamio
Kapitalizam je vjerojatno rođen na jednom dalekom ostrvu. Nekoliko decenija nakon što su 1420. godine kolonizirali Madeiru, Portugalci su uspostavili sistem po mnogo čemu drugačiji od svih dotadašnjih. Sječom šuma po kojima su nazvali otok (madeira na portugalskom znači drvo) stvorili su, u ovoj nenaseljenoj sferi, ničiju zemlju, zemlju bez prošlosti – terra nullius – u kojoj se mogla izgraditi nova ekonomija. Finansirali su ih bankari iz Genove i Flandrije, a iz Afrike su transportovali ljude pretvorene u roblje da sade i prerađuju šećer. Uspostavili su ekonomiju u kojoj su zemlja, rad i novac izgubili dotadašnji društveni smisao i postali roba kojom se može trgovati.
Kako u časopisu Review ističe geograf Jason Moore, u tim okolnostima je mala količina kapitala mogla poslužiti za pribavljanje ogromne količine prirodnog bogatstva. Koristeći obilno drvo kao gorivo, robovski rad je na bogatom tlu Madeire postigao prethodno nezamislivu produktivnost. Ovo maleno ostrvo postalo je 1470ih najveći svjetski proizvođač šećera.
Ekonomija Madeire imala je još jedno obilježje po kojem se razlikovala od svega prijašnjeg: zapanjujuću brzinu kojom je tamanila prirodno bogatstvo otoka. Proizvodnja šećera dosegla je vrhunac 1506. godine a već 1525. godine bila smanjena za gotovo 80%. Moore smatra da je ovome glavni razlog iscrpljenost dostupnih zaliha drveta: Madeira je ostala bez madeire.
Za rafiniranje 1 kg šećera trebalo je 60 kg drveta. Budući da je drvo trebalo sjeći sa sve strmijih i udaljenijih dijelova otoka, za proizvodnju iste količine šećera bilo je potrebno više robovskog rada. Drugim riječima, produktivnost rada je pala – oko četiri puta za 20 godina. U istom tom roku je krčenje šuma dovelo do izumiranja nekoliko endemskih vrsta.
Po modelu koji će postati klasični ciklus kapitalizma, što će reći nagli procvat-pad-napuštanje biznisa, Portugalci svoj kapital premještaju na nova područja i osnivaju plantaže šećera prvo u São Toméu, zatim u Brazilu, pa na Karibima – svugdje iscrpljujući resurse prije no što krenu dalje. Kako kaže Moore, zauzimanje, iscrpljivanje potom (djelimično) napuštanje novih geografskih područja ključni su za model akumulacije koji nazivamo kapitalizmom. Ekološke i krize produktivnosti poput one na Madeiri nisu izopačeni ishodi sistema. One jesu sistem.
Madeira je ubrzo prešla na drugu robu, prvenstveno vino. Ne treba čuditi što se ovo ostrvo sad optužuje da funkcioniše kao poresko utočište i spominje u ovosedmičnim izvještajima Pandora papers. Šta drugo da radi ekološki iscrpljeno ostrvo čija je ekonomija zavisila od pljačke?
Lažiranje istorije kapitalizma
U Jane Eyre, romanu objavljenom 1847. godine, Charlotte Brontë pokušava dekontaminirati neočekivano bogatstvo koje Jane nasljeđuje od svog strica, „gospodina Eyrea s Madeire“. Ali njen je novac, kako je obavještava St. John Rivers, uložen u „engleske fondove”. Ovim se njen kapital distancira i od kapitala Edwarda Rochestera, okaljanog vezom s Jamajkom, još jednim ostrvom osiromašenim proizvodnjom šećera.
Ali koji su to – bili i jesu – engleski fondovi? Engleska je 1847. godine bila centar carstva čiji kapitalistički poduhvati daleko nadmašuju one portugalske. Engleska je tri stoljeća sistematski pljačkala druge nacije: porobljavala je ljude iz Afrike i tjerala ih da rade na Karibima i u Sjevernoj Americi, crpila ogromna bogatstva iz Indije, crpila materijale potrebne da svoju Industrijsku revoluciju održava kroz sistem indentiranog rada, često jedva drugačijeg od potpunog ropstva. Jane Eyre je objavljena nedugo nakon što je Britanija završila svoj prvi opijumski rat s Kinom.
Za finansiranje ovog sistema pljačkanja svijeta bile su potrebne nove bankarske mreže. Tako su postavljeni temelji za offshore finansijski sistem čija je jeziva stvarnost ponovo otkrivena ove sedmice. „Engleski fondovi“ su naprosto bili odredište novca zarađenog kolonijalnom ekonomijom koja uništava svijet, ekonomijom zvanom kapitalizam.
To što se novac koji nasljeđuje Jane vraća u Englesku ukazuje na jaz između stvarnosti sistema i načina na koji se on predstavlja. Kapitalizam se gotovo od samog početka pokušava dezinficirati. Rani kolonisti Madeire kreirali su mit o postanju po kojem je ostrvo uništeno u šumskom požaru – koji je trajao sedam godina i progutao veći dio šume. Ali se takva prirodna katastrofa nikad nije desila. Požare su podmetnuli ljudi. Vatrena stihija koju nazivamo kapitalizmom sažgala je Madeiru, a potom su otamo skočile iskre i zapalile druge dijelove svijeta.
Lažnu istoriju kapitalizma formalizovao je 1689. godine John Locke, u svojoj Drugoj raspravi o vladi. „U početku je cijeli svijet bio Amerika“, kaže nam on, nenaseljena ničija zemlja čije je bogatstvo samo čekalo da ga neko uzme. Ali Amerika – za razliku od Madeire – jest bila naseljena i, da bi se stvorila ta terra nullius, autohtono stanovništvo se moralo ili pobiti ili porobiti. Pravo na svijet, tvrdio je Locke, uspostavlja se teškim radom: kad čovjek „sjedini svoj rad“ s prirodnim bogatstvom, „učini to bogatstvo svojim vlasništvom“. Samo što oni koji polažu pravo na ogromne količine prirodnog bogatstva nisu s njim sjedinili vlastiti rad, nego rad svojih robova. Apologetska bajka koju kapitalizam priča o sebi – bogat se postaje teškim radom i preduzetnošću, dodavanjem vrijednosti prirodnom bogatstvu – najveći je propagandni udar u istoriji čovječanstva.
Kapitalizam se ne može pripitomiti
Kako objašnjava Laleh Khalili u London Review of Books, ekstraktivna kolonijalna ekonomija nikada nije prestala postojati. Nastavlja se kroz trgovce sirovinama koji rade s kleptokratima i oligarsima, grabeći resurse siromašnih nacija bez plaćanja, uz pomoć pametnih instrumenata poput „transfernih cijena“ [cijene dogovorene u uskim poslovno-jaranskim krugovima, op.ur.]. Opstaje tako što korumpirane elite, koristeći offshore poreske oaze i režim tzv. zaštite podataka, iscrpljuju bogatstva svojih nacija koja zatim usmjeravaju u „engleske fondove“ čije se pravo vlasništvo skriva fiktivnim kompanijama.
Vatrena stihija još uvijek bjesni po cijelom svijetu, spaljuje ljude i životne sredine. Ako je novac koji je vatru zapalio i skriven, jasno se vidi kako spaljuje svaku teritoriju koja još uvijek posjeduje neiskorištena prirodna bogatstva: Amazon, zapadnu Afriku, Zapadnu Papuu. Kako kapitalu ponestaje planete za spaljivanje, on se okreće okeanskim dubinama i počinje spekulirati o premještanju u svemir.
Lokalne ekološke katastrofe započete na Madeiri stapaju se u globalnu katastrofu. Mi smo regrutovani i kao potrošači i kao potrošeni; svoje sisteme za održavanje života spaljujemo u ime oligarha koji svoj novac i moral drže offshore.
Kad vidimo da se na mjestima udaljenim hiljadama kilometara dešavaju iste stvari, trebamo ih prestati tretirati kao izolovane pojave i prepoznati obrazac. Sve priče o „pripitomljavanju“ i „reformi“ kapitalizma počivaju na pogrešnoj predstavi o kapitalizmu. Kapitalizam je ono što vidimo u Pandorinim dokumentima.
IZVOR: Guardian
rijecidjelo.ba
