Kamuflirano opterećenje domaće proizvodnje

Šef Delegacije i specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Lars-Gunnar Wigemark rekao je prošle sedmice da je Reformska agenda kompletan set reformi koji može uspjeti jedino ako bude provedena u cjelini. Dodao je, kako prenose mediji, da stoga nije odgovorno podržavati smanjenje poreza na rad a istovremeno odupirati se povećanju drugih prihoda, poput naprimjer povećanja akciza, jer će sve mjere zajedno dovesti do otvaranja novih radnih mjesta te općenito preporoda bh. ekonomije. Selektivni odabir reformi nije opcija ukoliko se žele poboljšati uvjeti života stanovnika ove zemlje, naglasio je on. Neupućenim bi se na prvi pogled zaista i moglo učiniti da Wigemark brine o bh. ekonomiji i građanima ove zemlje. Smanjuju se opterećenja na rad, a manjak prihoda koji nastane u budžetima ovdašnjih vlada po tom osnovu namirit će se povećanjem prihoda od akciza. I to sve u cilju otvaranja novih radnih mjesta i općenito poboljšanja uvjeta života ovdašnjih građana. Lijepa namjera, zar ne? Da, nema nikakve sumnje da sve to skupa lijepo zvuči, ali samo ako površno gledate na cijeli slučaj. No, ako zagrebete malo dublje od površine, situacija je dijametralno suprotna.

( PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ – Oslobođenje)

Pogledajmo sada malo pažljivije šta se krije iza onoga što Wigemark naziva setom reformi koje će poboljšati uvjete života ovdašnjih građana. Prvo, povećavamo akcize (putarine, gorivo, pivo i cigarete) da bi se obezbijedili prihodi izvršnoj vlasti radi umanjenja prihoda zbog smanjenja poreza na rad. Lijepo i plemenito djelo, nema šta. Međutim, postoji ipak jedan mali problem u svemu tome. BiH je zaista do sada konkretno dobila prijedlog za povećanje akciza, ali u dosadašnjih pet-šest mjeseci rada novih vlada niko se iz izvršne vlasti još nijednom nije ni našalio pa pomenuo konkretno smanjenje poreza na rad. Naprotiv, vidjeli smo dosta suprotnih mjera i prijedloga poput, recimo, uvođenja novih nameta i opterećenja za topli obrok, karte za prevoz i slično. Nažalost, ima još problematičnih stavki. Naprimjer, čak i da se smanje porezi na rad kod nas – što se naravno može desiti i u narednom periodu – opet ostaje nekoliko prilično krupnih problema u cijelom tom paketu mjera. Predstavnici međunarodne zajednice, recimo, tvrde da žele Reformskom agendom pokrenuti bh. ekonomiju, zapošljavanje i poboljšati uvjete života stanovnika. Međutim, gore pomenutom mjerom s povećanjem akciza samo će se postojeći trošak prebaciti na leđa ovdašnjih građana. Uostalom, prema Akcionom planu Vlade FBiH smanjenje opterećenja na rad podrazumijeva samo – pazite sada ovo – uključivanje naknada koje nemaju karakter plate u poresku osnovu i proporcionalno smanjenje doprinosa za zdravstvo, pri čemu se većim akcizama planiraju prikupiti sredstva za zdravstveni fond koja će tom mjerom nestati! Dakle, finansiranje zdravstva se prebacuje na leđa građana i to im je ta bajna mjera smanjenja opterećenja na rad.

A sve smo to već vidjeli u slučaju uvođenja poreza na dodanu vrijednost (PDV), što je, napomenimo, također urađeno u sklopu reformi međunarodne zajednice. Prisjetimo se kako je išao taj proces jer se isti obrazac koristi i sada. Prije desetak godina BiH se po nagovoru predstavnika međunarodne zajednice, MMF-a i Svjetske banke odrekla carina i ukinula gotovo sve carine na uvoz robe iz inostranstva, čime je preko noći u budžetima nastao manjak prihoda u iznosu između 700 i 800 miliona KM na godišnjem nivou! Naravno, ova mjera je jako pogodovala uvoznicima, ali je to veoma vješto kod nas predstavljeno kao rasterećenje ovdašnje privrede?!? Manjak prihoda koji je nastao po tom osnovu prebačen je na leđa svih građana – dakle, i zaposlenih i nezaposlenih, penzionera, djece, invalida i svih drugih – kojima su preko noći poskupjele sve životne namirnice i sva ostala roba za najmanje 17 posto. Sve stvari i usluge koje do tada nisu oporezivane, poput recimo hljeba, mlijeka, lijekova, brašna, šećera, ulja i slično, poskupjele su za 17 posto, a dobrim marketingom i PR-om međunarodne zajednice i domaćih političara ta je mjera predstavljena kao korjenita reforma u cilju boljeg životnog standarda. Koliko nam se život od tada do danas poboljšao osjetimo svi na svojim leđima i novčanicima. Suštinski gledano, uradili smo ustvari slijedeće: oslobodili smo uvoznike od plaćanja carina, čime su oni postali postali znatno konkurentniji ovdašnjim proizvođačima koje smo tom mjerom doslovno doveli na rub propasti, pri čemu smo, što je zapravo najgore u svemu, sav manjak prihoda od ukinutih carina prebacili na novčanike građana!

Sada međunarodna zajednica u saradnji sa domaćim vlastima opet radi potpuno istu stvar. Navodno, cilj je kreiranje novih radnih mjesta i smanjenje poreza na rad, a suštinski je riječ o dodatnom opterećivanju ovdašnjih građana novim nametima. Jer, ne zaboravimo, ako se povećaju akcize na gorivo, povećat će se i cijene svih proizvoda u BiH, što će dodatno osiromašiti ovdašnje građane kojima će, pak, biti servirana bajka kako je to učinjeno da bi im se poboIjšao životni standard i kreirala nova radna mjesta. A od stvarnih, suštinskih reformi, nema i dalje ništa. Umjesto da se smanjuje ogroman broj zaposlenih u administraciji i da se režu njihovi troškovi, zapravo se uvode novi dodatni nameti preko akciza kako bi ta glomazna, beskorisna i ionako prekobrojna administracija imala još više sredstava za život. Nažalost, ni to nije sve. Obratimo pažnju i na slijedeće. Trenutni prijedlog traži da se uvedu dodatne akcizne na pivo. Uredu, ali zašto se dodatnim nametima (akcize na pivo već postoje i prijedlog je dodatno ih povećati) opterećuje samo pivo, ali ne i sva druga alkoholna pića? Zašto se, naprimjer, novim akcizama ne optereti vino i druga alkoholna pića? Hercegovački vinari su se, tvrde upućeniji, nedavno tim povodom panično obratili hrvatskom članu Predsjedništva BiH, koji im je zaštitnički poručio da se nemaju razloga bojati akciza na vino jer, kako je navodno rekao, on neće dozvoliti da ih bilo ko dira. Bilo bi najblaže rečeno interesantno čuti obrazloženje zašto se kompletan set reformi ne primjenjuje na sve, umjesto selektirano, samo na određene koje niko ne štiti. Zašto se samo pivo opterećuje novim, dodatnim akcizama, ali ne i vino i ostala alkoholna pića? Zašto se teret navodnog “manjka prihoda” u budžetima ne raspodijeli ravnomjerno na sve? Odgovor na sva ova pitanja je zapravo krajnje jednostavan. Uvođenje dodatnih nameta, kako je to nedavno primijetio i jedan ovdašnji ministar, uništit će domaće proizvođače piva koji su ionako kost u grlu inostranim uvoznicima. Znaju to itekako dobro i predstavnici međunarodne zajednice te su upravo zato u takozvanoj Reformskoj agendi i predvidjeli ove a ne neke druge mjere.

U cijeloj ovoj priči za građane BiH i za privrednike bitno je konačno uvidjeti klasični obrazac ponašanja međunarodne zajednice. Taj se obrazac primjenjuje posljednjih desetak-petnaest godina. Naprimjer, sada s velikom dozom sigurnosti možemo najaviti i očekivati orkestrirani napadi na ovdašnja javna preduzeća u smislu kako su to rupe bez dna koje sišu krv bh. privredi, kako se u njima troše ogromna sredstva, kako političke partije iz njih crpe svoju snagu i tako dalje, a suština cijele te nove bajkovite priče je zapravo samo prodaja ili privatizacija telekoma i elektroprivreda inostranim investitorima za što manje novca. Sve će to, naravno, opet lijepo biti zakamuflirano u brigu o bh. građanima zbog visokih cijena usluga javnih preduzeća i slično, dok je prava suština ustvari preuzimanje profitabilnih kompanija iz javnog sektora koje imaju prirodni monopol.

Umjesto da se naši makroekonomski kreatori – a to su, da ne bude zabune, predstavnici međunarodne zajednice – pozabave stvarnim reformama koje će zaista dovesti do otvaranja novih radnih mjesta i boljeg života građana, oni opet idu u smjeru ispunjenja ciljeva inostranog krupnog kapitala i sistematskog uništenja domaće proizvodnje, zaogrnutog pričama o općem društvenom interesu. Susjedna Srbija recimo ima proporcionalno gledano daleko manju administraciju od BiH, pa je u ovoj zemlji pokrenuta ozbiljna reforma javnog sektora koja podrazumijeva otpuštanje 9.000 ljudi iz javne uprave uz smanjenje plate preostalim u rasponu od 20 do 25 posto. To je prava reforma. Nažalost, u BiH se ne ide u tom pravcu nego se pronalaze novi, dodatni izvori sredstava za postojeću prekobrojnu administraciju i to opterećenjem domaće proizvodnje. A sve se to radi pod okriljem takozvane Reformske agende MMF-a, Svjetske banke i međunarodne zajednice. Zašto? Pa zato što to sve skupa vodi, osim uništenja domaće proizvodnje, i ka novim, dodatnim zaduživanjima ovdašnjih vlasti kod MMF-a i u svijetu.