Piše: Ricardo Hausmann
Koja je budućnost rada u obilju, i kako da se pripremimo za to? Do sada se rasprava odnosila na razvijene zemlje, ali to je pitanje koje će uticati na cio svijet.
Pesimistima, uvođenje takozvanih tehnologija opšte namjene – uključujući 3D štampanje, vještačku inteligenciju i Internet Stvari – ugrožava potražnju za radom; bez novih oblika socijalne solidarnosti, kao što je univerzalni osnovni dohodak, budućnost će biti jedna od široko rasprostranjenih destimulacija. Za optimiste, najnovija tehnološka dostignuća, kao i ostala koja promovišu humanost, obećavaju da će pružiti nivo prosperiteta bez presedana.
U ovoj fazi je vjerovatno nemoguće reći koja je strana u pravu. Kao što je rekao fizičar Niels Bohr: “Veoma je teško predviđati, posebno budućnost”. Za složen sistem kao što je svjetska ekonomija, razumijevanje prošlosti – na primjer, veliki pad zapošljavanja u skoro svim zemljama u protekle dvije decenije – već je dovoljno teško. Ono što je lakše utvrditi su uzročne veze koje mogu odrediti ishod.
Brzo premještanje velikih količina ljudskog rada nije nova pojava. Luditi iz ranog devetnaestog vijeka su se usprotivili mehaničkim razbojima za tkanje koji su zamijenili zanatsku proizvodnju tekstila. Gotovo 60 godina kasnije, zapošljavanje u SAD-u je dostiglo 53% ukupne zaposlenosti. Danas, to je manje od 3%.
Zapravo, još od 1980. godine, većina zemalja je doživjela veliki pad zapošljavanja u poljoprivredi. U nekima, poput Portugala, Malezije, Turske i Indonezije, udio zapošljavanja u poljoprivredi je opao za više od 20%. U ostalim, poput Grčke, Italije, Bugarske, Mađarske, Estonije, Poljske, Filipina i Šri Lanke, taj pad je premašio 10%.
I to nije samo poljoprivreda. Prema pokazateljima Svjetskih razvojnih indikatora Svjetske banke, udio proizvodnje u BDP-u je pao u 100 od 124 zemlje o kojima se izvještava od 1990. godine.
Međutim, ako su velike promjene u kompoziciji zapošljavanja bile obrazac, šta to danas izmišljene tehnologije čini toliko strašnim?
U osnovi, tehnologija je način za transformaciju “svijeta kavog sam našao”u “svijet kakav želim” – od pašnjaka do mlijeka, od soje do pilića, od silicija do pametnih telefona. I to zavisi od tri oblika znanja: ugrađeno znanje u alate; kodifikovano znanje u receptima, priručnicima i protokolima; i prećutno znanje, ili znanje, u mozgu.
Većinu vremena, ova tri oblika znanja dopunjuju jedan drugi: poput kafe i šećera, više od onih koje imate, više od onih koje želite. Ali, tehnološki napredak povremeno zamjenjuje jedan drugog, kao i kod kafe i čaja. Nekada su ljudi držali ruke u tlu kako bi sadili usjev. Sada sijači i sadnjaci to rade mnogo brže i bez napora. Ne tako davno, službenici za registraciju avio-kompanija su štampali karte. Sada ih dostavljaju na naše pametne telefone. Upravo ove zamjene – upleteno znanje mašine umjesto znanja tradicionalnog ručnog rada – čini nas bojažljivim.
Ali, dok svaka nova tehnologija pomjera jedan oblik znanja, ona stvara druge. Prva industrijska revolucija je smanjila troškove tekstila, što je dovelo do buma u potražnji, proizvodnji i zapošljavanju. Isto tako, kako je David Autor iz MIT-a istakao, bankomati su izbacili blagajnike u bankama, ali i tako smanjili troškove filijala da je njihov broj porastao, što podstiče povećanje zaposlenih usmjerenih na upravljanje odnosima s kupcima (za koje su bankomati manje od ideala). Danas vebsajtovi potiskuju štampane materijale, što dovodi do rasta industrije web dizajnera.
Ali, iako je jasno koji se poslovi zamjenjuju novim tehnologijama, teže je predvidjeti kako će se nove mogućnosti iskoristiti. Još od 2001. godine, mnogi smatraju da je Internetsko optičko vlakno preizgrađeno, s obzirom na slabu potražnju za bandwidthom. Ali potom su dolazili iTunes, YouTube, Facebook, Twitter, Skype i Netflix. Slično tome, danas pokušavamo da predvidimo prirodu budućeg rada prije nego što budu izmišljeni poslovi budućnosti.
Najvažniji neizvjesni aspekt novih tehnologija je njihov difuzni kapacitet. Ako se ne rasprše širom svijeta, oni će proširiti razliku u prihodima između zemalja i regiona. Fiksni telefonski servis i struja su se širili mnogo manje od oružja i mobilnih telefona.
Jedna od odrednica tehnološke “difuznosti” je intenzitet njegovog znanja. Alatke i kodovi lako se isporučuju; pomicanje znanja koje je potrebno za njihovo korišćenje je druga stvar. Pištolji zahtijevaju samo malo treninga za rad, dok električni uslužni program zahtijeva veliki tim ljudi s različitim stručnim znanjem za vođenje generatora, instaliranje i servisiranje dalekovoda i podstanica, ograničavanje krađe i prisiljavanje kupaca da plate svoje račune na vrijeme. Tehnologije koje zahtijevaju raznovrsnije znanje, koje se ogledaju u veličini i heterogenosti tima potrebnog za njihovu implementaciju, šire se mnogo sporije ili se uopće ne šire.
Na difuziju nove tehnologije utiče i njihova zavisnost od prethodne difuzije drugih tehnologija. Uber zavisi od prethodne difuzije mobilnih telefona, automobila i kreditnih kartica. Ako implementacija tehnologije zahtijeva manje znanja i manje drugih tehnologija, vjerovatno će se rasprostirati čak i brže od tehnologija koje ona zamjenjuje.
To je ono što ljudi nazivaju tehnološkim skokovima. Kao što je slučaj sa dizajnom i proizvodnjom računarskog softvera, lakše je pokretati 3-D štampač nego savladati sve potrebne korake kako bi napravili isto na tradicionalni način.
Umjetna inteligencija može učiniti tehnologiju manje oslanjajućom na znanje i stoga je lakše širiti. Nasuprot tome, Internet Stvari će verovatno zahtijevati prethodnu difuziju mnogih drugih tehnologija. U 66 zemalja, penetracija struje je manja od 60%; u 26 zemalja, manja je od 30%.
Na kraju, difuzija zavisi od toga da li zemlje mogu priuštiti kupovinu nove tehnologije. To, pak, zavisi od toga da li olakšava ili komplikuje njihovu potragu za robama i uslugama koje mogu da prodaju na međunarodnom nivou. Globalizacija lanca vrijednosti olakšala je većem broju zemalja i regiona da učestvuju u međunarodnoj trgovini, jer svaka zemlja mora sastaviti manje složene timove; ali je loše za mjesta kao što je Detroit, gdje su potpuno integrisane industrije bile grupisane u klaster.
Na kraju, predviđanje budućnosti je blizu kraja. Veća je vjerovatnoća da će budućnost većine zemalja biti svijetla ako se usredsrede na obezbjeđivanje da mogu da savladaju svaku novu tehnologiju i iskoriste svaku novu mogućnost koja dolazi njihovim putem.
(Ricardo Hausmann je bivši ministar planiranja Venecuele i bivši glavni ekonomista Inter-američke razvojne banke, a sada direktor Centra za međunarodni razvoj na Univerzitetu Harvard i profesor ekonomije na Harvard Kennedy School)
(Project-Syndicate, prevod Indikator.ba)
