Kako su stranke uništavale preduzeća u Bosni i Hercegovini

Kada se prije desetak godina krenulo sa privatizacijama, na kojima je ultimativno inzistirala međunarodna zajednica, radnici nisu ni bili svjesni da će danas njihova poduzeća biti jedino ulica ili, u nekom boljem slučaju, biro za zapošljavanje

(RSE)

Gotovo kompletna hemijska i drvoprerađivačka industrija je u Tuzlanskom kantonu uništena zahvaljujući privatizaciji, čije posljedice bosanskohercegovačko društvo danas skupo plaća. Tvornice koje zjape već godinama prazne dodatno su uništene i stječajnim postupcima, koji su zbog sporosti sudova i nepostojanja zakona o zaštiti državne imovine u potpunosti obezvrijedili nekadašnje gigante. „Guming“, „Polihem“ i “TDI“ već odavno su bivši, dok posljednje znake života daju još „Dita“, „Konjuh“, „Aida“ i mnogi drugi iz proizvodne djelatnosti, po kojima je ova regija nekada bila daleko poznata.

Kada se prije desetak godina krenulo sa privatizacijama, na kojima je ultimativno inzistirala međunarodna zajednica, radnici nisu ni bili svjesni da će danas njihova poduzeća biti jedino ulica ili, u nekom boljem slučaju, biro za zapošljavanje. Mreža Account BiH nedavno je objavila istraživanje o deset najvećih privatizacijskih pljački u BiH. Eldin Karić iz Acoounta pojašnjava da su političke stranke te koje su se najviše obogatile privatizacijama, da iste te stranke danas kroje sudbinu zemlje, pa su tako postali i njeni vlasnici:

„Naše istraživanje je samo potvrdilo nešto čega su svjesni skoro svi građani u BiH, a to je da je privatizacija dovela BiH do toga da smo ostali bez privrede, jer skoro sve veće firme u BiH su nakon privatizacije ili zatvorene ili su svedene na male kapacitete koji ne mogu zadovoljiti potrebe ni sredine u kojoj se nalaze ni privrede u BiH u cjelini. Ono što je možda najveća posljedica svega toga je da danas više niko ni ne odgovara zbog toga što je to tako.“

Primjerice, poljska firma Organic Trade je 2004. godine za 5,5 miliona eura kupila nekadašnjeg lidera hemijske industrije u BiH, „Polihem“. Obećali su otvaranje radnih mjesta i 40 miliona eura investicija. Međutim, „Polihem“ je danas u stječaju, a oko 614 nekadašnjih radnika “na ulici”, imovina tvornice prodaje se kao “staro željezo”. Enes Tanović, radnik „Polihema“, kaže da se ni danas nije stalo sa mutnim poslovima u „Polihemu“:

„Dio imovine što je prodat Poljaku počeo je bio raditi, međutim, ljudi su otpuštani. To je sve sistematski rađeno, sve je urađeno da se sklone ljudi. Sad trenutno banka koja je imala hipoteku nad zgradama prodala je oko 2.500 kvadrata za 40.000 maraka, što znači da je to još jedan vid kriminala. A zna se da ima 3,5 miliona u ‘Polihemu’ kao povjerilac. I sve što dalje sud radi ovako, sve će više biti kriminala.“

Još prije 12 godina profesor Ekonomskog fakulteta Kadrija Hodžić napisao je knjigu „Reprivatizacija i globalizacija“, u kojoj na šest stotina stranica upozorava na posljedice koje danas imamo. Za RSE Hodžić kaže da sve ovo što danas imamo je nešto na što su on i drugi ekonomisti upozoravali:

„Ovaj proces ovdje je izložen snažnoj korupciji, društvenoj neodgovornosti dijela skorojevićkih, krupnih vlasnika. Ovakav model je u cjelini obilježen odsustvom razvojne komponente, političkim blokadama i nacionalnim manipulacijama.“

Sociolog Salih Fočo kaže da, iako se prije 15 godina smatralo da poduzeća trebaju biti privatizirana, primijenjen je potpuno pogrešan koncept privatizacije. Rezultat toga je 400 hiljada ljudi bez posla:

„Međunarodna zajednica tražila je da se razbiju velike kompanije, koje su bile prednost bh. privrede, u male i srednje kompanije, ili mala i srednja preduzeća i da se njihova privatizacija izvrši. Time je razdrobljen sistem koji je bio do tada uspostavljen i koje se danas ne može više povratiti. I privredni resursi BiH potpuno su ostali neiskorišteni. Sve je to za posljedicu imalo ne samo ostanak radnika bez posla, njih oko 400.000, nego i deset godina, pa i naredni period, nemogućnosti da se vrši oporavak privrede i da se otvaraju nova radna mjesta.“

Međutim, rješenje ipak postoji. Eldin Karić kaže da treba samo prepisati recept za rješenje iz Republike Hrvatske:

„Ono što su uradili u Hrvatskoj jeste bilo ubacivanje u Ustav Hrvatske odluke da kriminal u procesu privatizacije ne može zastarijevati, i od tog momenta su krenuli ovi slučajevi, i poznati slučaj ‘Sanader’ i sve ostalo. Mislim da bi u BiH ta tačka prijeloma mogla biti odluka da ti slučajevi ne mogu zastarijevati, da ratno profiterstvo i poslijeratna tajkunizacija ne mogu zastarjeti. I, naravno, uz formiranje nekog USKOK-a koji bi se bavio tim slučajevima, možda bismo mogli barem djelimično povratiti, možda ne kapital, ali sigurno dostojanstvo tih ljudi koji su živjeli od te privrede u BiH.“