Camp David iz 1978. godine i Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine okončali su vrlo različite konflikte, ali njihovi američki posrednici koristili su iznenađujuće slične, i uspješne, taktike. Evo kako su napravili nesavršen, ali trajan mir
Kada je Richard Holbrooke, pomoćnik državnog sekretara predsjednika Billa Clintona, razmišljao o tome kako okončati rat u Bosni 1990-ih, ideje je potražio u mirovnom pregovoru Izraela i Egipta u Camp Davidu 1978. godine, kojem su posredovale Sjedinjene Američke Države.
Prisjeća se da je čitao izvještaje o pregovoru u Camp Davidu, te da je tražio savjete od nekoliko ljudi koji su učestvovali u njemu, što uključuje i bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera. U pokušaju da okonča sukob na Balkanu, Holbrooke se ugledao na do tada jasan uspjeh američkog uspostavljanja mira na Bliskom istoku. Dok obilježavamo 25. godišnjicu Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan pokolj u Evropi, jasno je da je model koji je Holbrook izabrao bio uspješan.
Na prvi pogled ne čini se da je mirovni pregovor iz 1978. godine bio presedan u ovom slučaju. Camp David, pregovori koji su prethodili prvom arapsko-izraelskom mirovnom sporazumu, podrazumijevao je uspostavljanje mira između dvije države; s druge strane, Dayton je uključivao tri zaraćene države, sa separatistima raštrkanima okolo.
Pregovori u Camp Davidu vođeni su na najvišem nivou sa vodećim američkim zvaničnicima koji su izravno bili uključeni u proces, a bili su predvođeni tadašnjim predsjednikom. Pomoćnik državnog sekretara nadgledao je Daytonske pregovore; visoki američki zvaničnici dovedeni su da pridobiju pregovaračke strane u određenim trenucima. Iako je lična uključenost predsjednika 1978. godine bila u tom trenutku gotovo bez presedana, isto tako bila je i uključenost pomoćnika državnog sekretara 1995. godine – odraz američkog unipolarnog djelovanja.
Mirovni pregovori trajali su 13 dana u septembru 1978. godine. Za razliku od toga, Dayton se povlačio 21 dan u novembru 1995. godine. Egipatske i izraelske delegacije pregovarale su u prestižnom predsjedničkom odmaralištu Camp David; s druge strane, Bosanci, Srbi i Hrvati pregovarali su u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, koja je simbol američke vojne moći.
Članovi izraelske delegacije u Camp Davidu, septembar 1978. godine (slijeva nadesno): Aharon Barak, Ezer Weizman, Menachem Begin, Ilan Tehila, Moshe Dayan, Elyakim Rubinstein, Avraham Tamir. (Izvor: Moshe Milner / GPO)
Uspjeh oba pregovora nije bio unaprijed zagarantovan, ali neuspjeh bi za njihove američke domaćine imao ogromnu političku cijenu. Cijena je u prvom redu bila politička za Clintonovu administraciju, računajući na predizbornu godinu, ali je bila čak i veća za predsjednika Cartera; uzimajući u obzir da su i Holbrooke i Carter toliko ulagali u uspjeh pregovora, cijena narušene reputacije uslijed neuspjeha bila je izuzetno visoka.
Oba pregovarača očekivala su i mogući neuspjeh, tako da su već imali spremne govore kojima bi priznali poraz. Međutim, oba posrednika su također posjedovala osobine ličnosti koje su se pokazale presudnima: samopouzdanje, izraženo umijeće zapažanja detalja i ustrajnost.
Uprkos razlikama u historiji i dinamici, Camp David i Dayton pokazali su neočekivane sličnosti. Multilateralne ženevske konferencije prethodile su i Camp Davidu i Daytonu. Iz multilateralnih okvira, mirovni proces pretvorio se u mirovne samite pod vodstvom SAD-a. Poređenje učesnika oba samita dovodi do zanimljivih zaključaka. Većina lidera na oba samita bila je okorjela uslijed borbe i oslanjala se na svega nekoliko pouzdanih pomoćnika.
Izraelski premijer Menachem Begin proslavio se i prije no što je država zvanično postojala, u paravojnom tajnom targetiranju Britanske mandatne vojske. Egipatski predsjednik Anwar Sadat učestvovao je u puču 1952. godine koji je srušio monarhiju i pokrenuo rat 1973. godine protiv Izraela. Alija Izetbegović vodio je odbranu Bosne, Franjo Tuđman branio je i povratio izgubljenu hrvatsku teritoriju, dok je srpski čelnik Slobodan Milošević pokrenuo tri rata.
Osama Al Baz (lijevo) i egipatski predsjednik Anwar Sadat u Camp Davidu 1978. godine. (Izvor: Wikicommons)
Nekoliko lidera je pozvalo svoje dugogodišnje saradnike. U Sadatovom timu bio je Mohamed Ibrahim Kamel iz vremena dok je tajno djelovao iz “podzemlja”, dok je Begin doveo višegodišnjeg saradnika Yehiela Kadishaija. Ministar vanjskih poslova bosanskog predsjednika Izetbegovića, Muhamed Sacirbey, bio je sin njegovog starog prijatelja iz dana kada je bio komunistički disident.
Američki zvaničnici koristili su izuzetno sličnu pregovaračku taktiku na oba mirovna samita; i zaista, zapanjujuće je koliko taktika koju je Holbrooke primjenjivao prati onu njegovog prethodnika 1978. godine.
Budući da su mirovni samiti održani na teritoriji SAD-a i pod američkim pokroviteljstvom, i Carter i Holbrooke su isključili i ograničili ulogu aktera koji bi potencijalno mogli remetiti ovaj proces. Carter je isključio Sovjete i Evropljane; Holbrooke je isključio Ruse i Evropljane, samo ne deklarativno, jer ih je ipak pozvao da budu supredsjednici Daytonskih pregovora, ostavljajući ih bez stvarnog utjecaja.
Psihološki profili i detaljno poznavanje potencijalno ratobornih članova delegacije omogućili su američkim pregovaračimada unaprijed identificiraju i zaobiđu one koji ne bi pristali na kompromis.
Fotografija čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovog prijatelja Nikole Koljevića pronađena u kući na Palama koju su pretresle snage NATO-a u potrazi za Karadžićem, koji je kasnije osuđen za ratne zločine. 2. juli 2002. godine (Izvor: AP)
Na primjer, u Camp Davidu savjetnici Anwara Sadata bili su mnogo rigorozniji od predsjednika. Sa izraelskom delegacijom je bila sasvim druga priča. Carterovo rješenje bilo je zaobići nepopustljive u obje delegacije. To je značilo da se uglavnom bavio Sadatom, dok je Begina ostavljao po strani, fokusirajući se na relativno blaže Ezera Weizmana i Moshea Dayana.
Učeći se na primjerima Carterovog priručnika, Holbrooke je identificirao pragmatične i nepopustljive u balkanskim delegacijama. To je značilo da je zaobilazio bosanske Srbe u delegaciji Jugoslavije i da je izravno komunicirao sa pragmatičnijim Slobodanom Miloševićem. Među Bosancima, premijera Harisa Silajdžića smatrao je pragmatičnijim u usporedbi sa ministrom vanjskih poslova Mohamadom Sacirbeyem. Zbog toga se američki diplomata usmjerio na Silajdžića.
Kad su oba samita zašla u slijepu ulicu, američki pregovarači uputili su ne baš suptilne poruke.
U Camp Davidu, kad su se pregovori počeli činiti kao da neće dovesti do sporazuma, Carter je odlučio odvesti delegacije u Gettysburg, kako bi učesnicima prenio pouke američkog građanskog rata i snažno nasljeđe neuspjeha i krvoprolića ako se pregovori u Camp Davidu prekinu.
Sadat, Carter i Begin potpisali su mirovni sporazum kojim su okončane decenije rata. Washington, 26. mart 1979. godine (Izvor: ASSOCIATED PRESS)
Poruka u Daytonu bila je nešto direktnija: američki tim organizovao je večeru u Muzeju baze Wright-Patterson. Izetbegović je primijetio da je predstavnik bosanskih Srba Nikola Koljević bio smješten tačno ispod ogromnog Tomahavka, modela koji je NATO koristio da granatira Koljevićev rodni grad Banja Luku kako bi zaustavio ratne zločine Srba neposredno prije početka pregovora. Simbolika je svima bila jasna. Večera sa avionima i raketom Tomahawk nije mogla proći nezapaženo.
Nisu sve taktike bile prisilne, bilo to simbolično ili ne. U presudnim trenucima na oba samita američki pregovarači uskočili su da ponude velike podsticaje.
U Camp Davidu ključni podsticaj za Egipat bila je perspektiva bližih bilateralnih odnosa sa SAD-om, te potencijalnih velikih sporazuma o oružju i ekonomskoj pomoći.
Za Izraelce je bilo ključno održavanje postojećih posebnih odnosa sa SAD-om; i Beginu je ponuđena pomoć za izgradnju novih aerodroma kako bi se nadoknadile baze koje bi Izrael napustio povlačeći se sa Sinaja. Za Bosance je bila ključna mogućnost da američke trupe provedu mirovni sporazum. Daljnji podsticaj bio je taj što su Sjedinjene Države ponudile program opremanja i treninga za bošnjačko-hrvatsku vojsku.
Slobodan Milošević rukuje se sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, dok ih gleda bosanski predsjednik Alija Izetbegović nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u Parizu. 14. decembra 1995. godine (Izvor: GERARD JULIEN / AFP)
Oba samita su bila uspješna – ali nisu zadovoljila sve učesnike. Egipatski ministar vanjskih poslova Mohamed Ibrahim Kamel dao je ostavku u znak protesta kada je potpisan sporazum iz Camp Davida, dok nekoliko članova egipatske delegacije nije prisustvovalo ceremoniji potpisivanja u Bijeloj kući.
U slučaju Daytona, lider bosanskih Hrvata Krešimir Zubak odbio je parafirati sporazum. Milošević je parafirao konačni sporazum u ime bosanskih Srba u svojoj delegaciji koji su također odbili podržati ishod Daytonskih pregovora. Nakon toga sporazum je parafiralo vodstvo bosanskih Srba. Unatoč prigovorima određenih članova delegacija na oba samita, lideri tih delegacija odlučili su se za pragmatizam: da pristanu na najbolju nagodbu koju su u tom trenutku mogli postići.
Uprkos tome što su postigli nesavršen mir, oba samita predstavljala su temelje vanjskopolitičkog naslijeđa administracija Cartera i Clintona. Zapravo, Camp David i Dayton predstavljali su dva najuspješnija primjera mirovnih sporazuma kojima su posredovale Sjedinjene Američke Države u više od zadnje četiri decenije.
Oba samita su pokazala izuzetno slične taktike koje su koristili američki pregovarači u okončanju dva vrlo različitih konflikta. Ali ključni zaključak je jasan: uspješni mirovni pregovori uključuju velike kompromise i stvaraju nesavršeni mir – koji, ipak, može trajati.
Autor: Hamza Karčić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Tekst je objavljen na portalu Haaretz.com
S engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba
Naslovna foto:
Predsjednik Egipta Anwar Sadat (lijevo) rukuje se sa premijerom Izraela Menachemom Beginom dok ih posmatra američki predsjednik Jimmy Carter. Camp David, septembar 1978. godine (Izvor: AP)
