BiHPolitika

Šta će prije nestati, BiH ili kriza?! …

Šta će prije nestati, BiH ili kriza?! Pokušali smo pronaći period bez sukoba u BiH

Ima li Bosne i Hercegovine bez krize i krize bez Bosne i Hercegovine? Sudeći prema iskustvima posljednjih 25 godina, teško da više iko može zamisliti jedno bez drugog?

„Kad nestane Bosne i Hercegovine, nestaće i krize“, rekao je prije nekoliko dana Milorad Dodik, odgovarajući na pitanje novinara kad će se prestati sa stvaranjem vještačkih kriza.


Odmah je reagovao Bakir Izetbegović, rekavši: „Kriza će nestati kad Dodik nestane sa političke scene.“


Uglavnom, za lidere u ovoj zemlji nema rješenja u kompromisu i u razgovoru, već isključivo u uništenju onog drugog. Za njih je politika borba na život i smrt, u kojoj jedino oni mogu biti pobjednici. Naravno, gubitnici su, na kraju, uvijek narodi koje predstavljaju i za čije se interese, navodno, bore. 

I u toj njihovoj borbi BiH preživljava permanentnu krizu. Još od Dejtona. 

Tako da smo mi, zahvaljujući našim političkim predstavnicima, već 25 godina u krizi, bez ikakvih nagovještaja da će se to promijeniti. Nekad je ta kriza bila manja, nekad veća, ali je ona konstantno tu, a naši sagovornici se ne sjećaju da je u poslijeratnoj BiH ikad bilo drugačije. 

Zbog toga su i građani navikli na život čiji je sastavni dio kriza.


Politički analitičar Žarko Papić navodi da je ovo stanje koje BiH živi od rata do danas, a za koje su uvijek, nekad u manjoj, nekad u većoj mjeri, krive nacionalne politike, odnosno struktura ovog sistema.


„Osnovni generator permanentnih kriza u BiH je struktura našeg realnog postojećeg sistema. Preciznije, generator kriza su nacionalne političke stranke, koje su političke stranke sa navodnim znacima, jer to su interesne grupe koje reprezentuju klasne interese oligarhije jedne, druge i treće nacije. Dakle, nacionalne stranke, kad bi čovjek pedantno pravio analizu, nemaju baš previše veze sa stvarnim interesom njihovih nacija. Da bi one uopšte mogle funkcionisati, njima je neophodan konflikt sa onim drugim i to je osnovni generator permanentnih kriza u BiH. Potpuno je izvedena stvar što se dio nacionalnih stranaka – ovaj put govorim o onome što je tzv. patriotski bh. blok – naslanja na sve jaču unitarističku koncepciju, a s druge strane, nacionalne stranke poput HDZ i SNSD odgovaraju na to separatističkim ili poluseparatističkim orijentacijama. Činjenice u svemu tome se gube. Niko o tome ne razgovara, a glede ove posljednje odluke Ustavnog suda, svi su ostali na nivou agresivne retorike za i protiv. Što je potpuno besmisleno“, rekao je Papić za BUKU. 

Naš sagovornik navodi da, kad bi se realni politički sistem promijenio, i da pretpostavimo da imamo političke stranke koje razumijevaju strahove i interese drugog, kriza ne bi bilo. Ipak, to nije samo promjena u političkom sistemu, već i u socijalnom stanju BiH. 

„Način opstanka nacionalnih stranaka je konflikt. Ja mogu razumjeti da nekad neko odista želi da odbrani interese svoje teritorijalne jedinice, bio to entitet, kanton, opština… Ali kad napravite cjelovitu sliku, onda to nije riječ samo o pukoj manipulaciji, već mi više ne znamo šta su činjenice, niti nas interesuje šta su činjenice. Čim viknu jedni da nešto ne valja, oni drugi viču da to valja i niko se ne udubljuje u to da dođemo do činjenica. Kad bi se promijenili korijeni ovog tajkunsko-kriminalno-partijskog sistema, za što mora da postoji vladavina prava, koje nema u BiH, onda bi se čitava struktura, logika i način funkcionisanja dramatično promijenili, pa onda i subjekti postojećeg načina funkcionisanja ne bi imali mjesta. Nestali bi“, rekao je on.


U konačnici, navodi Papić, lopta je uvijek kod nas, kod građana BiH, nezavisno koje su nacije ili opredjeljenja. Ipak, mi i dalje preživljavamo polumrtvi i poluskuhani, čekajući da drugi odlučuju o našim životima.


„To što mi preživljavamo od Dejtona pa do sada, sve te krize, možemo ozbiljno da postavimo tezu da to neko radi sa namjerom, jer je to u njegovom interesu. Mi smo u situaciji kuhane žabe. Ako žabu bacite u vodu, pa polako zagrijavate vodu, ona neće iskočiti, sve dok ne bude kipuća kad ona ugine. Sad smo mi u situaciju polumrtve žabe. Navikli smo. Krize čiji je kvantitet veliki, gdje je veliki broj kriza, jednog momenta će dobiti novi kvalitet, gdje kriza postaje dramatična. A mi, koji smo u stanju polumrtve žabe, ne reagujemo. E sad, pitanje je kako da se probudimo, a dok to ne uradimo, ništa se ne može desiti“, kaže Papić.

 
Profesor Asim Mujkić kaže za BUKU da moramo znati da poredak koji se naziva etnonacionalističkim funkcioniše isključivo kao kriza i zato nam je ovako.

„Njemu je kriza pogonsko gorivo za nastavak svoje dominacije. Ako pogledamo skorašnju istoriju, mi ćemo vidjeti da je ta kriza jedna konstanta i jedna trajna karakteristika političkih režima nastalih uglavnom na području bivše Jugoslavije“, rekao je Mujkić, navodeći da bi se mnogo toga trebalo uraditi da promijenimo situaciju, a jedna stvar je ključna:

„Morali bismo početi rješavati pitanja u vezi sa vladavinom prava, a takav jedan poredak u kojem bi se poštovala vladavina prava i procedura definitivno ne odgovara vlastodršcima, koji su privrženi nacionalističkoj ideologiji.“

On navodi da je ideološki osnov tih stalnih kriza neriješeno nacionalno pitanje. 

„Onog trenutka kada političke elite koje predvode narode prihvate da je nacionalno pitanje riješeno, više neće biti potrebe da se taj revolucionarni zanos, koji je načet i počeo za vrijeme rata, stalno održava. Međutim, za to nam trebaju drugi i drugačiji ljudi i drugačiji način rada, što opet podrazumijeva drugačiji politički diskurs“, rekao je Mujkić.

Prema njegovim riječima, dejtonska istorija BiH se može podijeliti u dvije faze, a to je period do 2006. godine i Aprilskog paketa i poslije toga, ali nijedna od tih faza ne poznaje vrijeme bez krize.


„Period do 2006. godine karakterizira naglašeni intervencionizam međunarodne zajednice, koji je preko tzv. Aprilskog paketa pokušao da domaćim akterima prepusti inicijativu. Međutim, taj pokušaj koji je uslijedio 2006. godine urađen je na pogrešnim pretpostavkama. Naime, pred ratne političare sa ratnim ideologijama je postavljen zadatak da izgrađuju novo društvo. To je ključna greška međunarodne zajednice, jer se nisu razvili mehanizmi od strane ljudi koji promoviraju i podstiču retorike koje su dovele do krvavih sukoba u BiH. I onda, kad se takvim snagama prepusti odlučivanje, kako je to od 2006., koje podrazumijevaju borbu na život i smrt po svakom pitanju, gdje mora biti jedna strana koja je dobitnik, a druga gubitnik. Naravno, onda se na takvom terenu ne može naći nikakav kompromis, da se slažemo da se ni oko čega ne slažemo“, zaključio je Mujkić.

Buka

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close