Kako smo dopustili da budemo žrtve vlastite gluposti

Istina je jedini lijek za ljudske patnje (II)

Autor: Akademik Muhamed Filipović – avaz

Veliki njemački filozof Hegel je rekao da je istina cjelina. Mi smo u prvom dijelu ovog malog eseja o istini zbivanja koje smo proživjeli i govorili o tome šta se dogodilo, odnosno šta je sadržaj zbivanja o kojem tražimo istinu. To znači da je tema tog razmatranja bila historija. Ako tragamo za istinom u historiji, onda treba da govorimo i o tome ko stvara tu historiju, kako ona nastaje, ko su njeni protagonisti i u kojem polju ljudske djelatnosti ona nastaje. Mjesto gdje se stvara historija je ono što se u modernoj filozofiji naziva politički prostor i što nastaje zbog političke djelatnosti ljudi.

Dvije strane

Ako želimo dobiti uvid u cjelinu, a time i u istinu političkog događanja, moramo sagledati obje strane, obje verzije neke moguće istine koja se krije u onome što istinom smatra svaka od strana učesnica u političkoj borbi. Kako se kaže, moramo poštovati pravilo traganja za ljudskom istinom koje glasi “audiatur et altera pars”, moramo uvijek voditi računa da istina sadrži najmanje dvije strane, dva lika, dva viđenja nekog zbivanja. To je bit političke istine i ona se uvijek pojavljuje nakon što se određena politička historija odigrala i dala rezultate koji su s obzirom na svoje tvorce uvijek suprotnog značenja, zbog čega i jeste nužno da se, osim ishoda borbe, kao kriterij istinitosti o nekom zbivanju uzima u obzir da stvari imaju i drugu stranu, drugo objašnjenje i drugo lice, da u svakoj borbi postoji istina pobjednika, ali i ona pobijeđenog.

Nije dopušteno smatrati, mada se događa, da je istina identična s pobjedom u borbi, osobito ako je politička borba prerasla u oružanu, ako je politika nastavljena upotrebom oružja, ako je prerasla u rat koji se više ne odvija verbalno i u polju mišljenja, nego snagom oružja i kvaliteta vođenja rata koji je sasvim drugačiji kvalitet nego onaj koji dominira vođenjem rasprava. Ovo govorim da bi se znalo zbog čega mi evo već dvadeset godina nismo u stanju da izađemo iz začaranog kruga naših nadmetanja o tome ko je imao pravo i ko je dobio, a ko izgubio unutar onih događanja čija smo žrtva bili svi mi koji živimo u ovoj zemlji.

Mi smo doživjeli nešto što izmiče zakonitostima normalnog logičkog i racionalnog razumijevanja i objašnjavanja, ali i političkog, pa čak i vojnog ili ratnog diskursa, jer se rat vodio oko pitanja koje je historija stavila ad akta i poslala u ropotarnicu prevaziđenih problema i klasificirala sve što nam se događalo kao uzaludno gubljenje vremena, energije, sredstava i života, tj. mi smo se sukobili i ušli u rat oko pitanja koje je historija riješila tako da neće biti više nikada one Jugoslavije zbog koje smo se sukobili, budući da je taj vid državnopravnog povezivanja historija progutala i nametnula novi vid zajedničkog povezivanja koje se naziva Evropska unija, za koji su se izjasnile sve snage koje su vodile rat i koje u tom novom rješenju vide spas iz katastrofe koju su proizveli.

Zahtjev da ostanemo u Jugoslaviji ili da nestanemo koji je Karadžić formulirao na sjednici Narodne skupštine Republike Bosne i Hercegovine nije ni imao nikakvog smisla, a sve žrtve koje su pale i sve posljedice koje su nastale, a koje pogađaju sve nas podjednako, nastale su zbog gluposti i arogancije i zbog načina mišljenja da je upotreba sile, pa i uništenje jednog naroda, legitiman način stvaranja historije.

Posljedice nastale zbog načina mišljenja da je upotreba sile, pa i uništenje jednog naroda, legitiman način stvaranja historije

Borba ideja

Tako se pokazalo da je politički diskurs kao borba ideja nenadoknadiv i da je ratno rješenje bilo kojeg problema među ljudima i narodima nemoguće i da predstavlja trijumf gluposti nad ljudskim razumom.  U vezi sa ovim konstatacijama javlja se pitanje o tome kako smo i zašto smo dopustili da se sav taj apsurd dogodi i da budemo žrtve vlastite gluposti.

Mi smo zbog određenih razloga dopustili da ono što je nastalo kao politički, a to znači verbalni diskurs i razilaženje u mišljenju oko jednog u biti sporednog pitanja kad se gleda sa stajališta skore budućnosti, preraste u ratni sukob koji je donio ogromno zlo našoj zemlji i svim građanima, a da nije, kako to uvijek biva kad se historijski problemi rješavaju oružjem, donio nikakvo rješenje.

Rat nas je ostavio i bez pobjednika i bez rješenja upravo onog istog pitanja zbog kojeg je politika prerasla u rat. Naravno, među razloge takvog toka stvari spada primitivizam našeg političkog mišljenja koji se u ovom slučaju sastojao u činjenici da je zbivanjima u procesu propasti komunističkog sistema glavnu ulogu dobio najgluplji i najneproduktivniji oblik političkog mišljenja koje se naziva nacionalizam.

Drugi razlog se sastoji u tome da taj nacionalizam i nije bio originalni naš bosanski, nego uvoz iz susjedstva, tj. da je donesen u našu zemlju u obliku već gotovog srpskog i hrvatskog dominirajućeg diskursa antikomunističkih snaga, a kod nas, Bošnjaka, došlo je do retardacije političkog mišljenja koje je svedeno na vjersko, jer je simbol i medij našeg osvješćivanja postala vjera, a ne nekakav racionalan politički koncept koji nije ni postojao, a jedino bi nas on uzdigao naspram razvijenih nacionalizama s kojima smo ulazili u saveze i ne znajući da smo uvučeni u način djelovanja koji je po nas krajnje opasan i koji će nas uvesti u sukob.

Tako je činjenica da su politička mišljenja i ideje za rješenja našeg problema, uključujući i pitanje o pravu na nezavisnost, došla iz drugih zemalja, tj. iz Srbije i Hrvatske, a nisu bila produkt našeg originalnog političkog mišljenja, koje, nažalost, u tom odlučnom vremenu nismo ni imali. Bit političkog mišljenja nije se sastojala u antikomunizmu, jer se komunizam sam odrekao vlasti onakve kakvu je on jedino mogao da stvori. Zbog toga antikomunizam nije bio glavni politički problem, nego kako osigurati da Bosna i Hercegovina opstane u vremenu kada će okolni nacionalizmi divljati, a na to nas je upozoravala naša historija tokom 20. stoljeća.

Odgovor na dominaciju dvaju nacionalizama nije nikako bio stvaranje trećeg, tj. našeg, bošnjačkog. Tako se istina o nama u ovih posljednjih dvadeset i pet godina svodi na zaključak da smo imali nesreću da nam političko mišljenje i ponašanje diktiraju antibosanske nacionalističke snage porijeklom iz Beograda i Zagreba, a da mi nismo imali političke kulture i sposobnosti da nađemo odgovor na to, nego smo izabrali put koji nam je projektirao nacionalizam, tj. ponašali smo se kao treći nacionalizam.

Zbog toga smo izgubili ono što smo na početku procesa tranzicije 1990. godine imali, tj. cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i normalni demokratski sistem vladavine oslonjen na jaku ekonomiju i sada se nalazimo na jednom novom početku koji, zbog svega što se dogodilo, postavlja pred nas mnogo teži zadatak nego što je bio onaj koji nam je historija postavila 1990. godine.

Zbivanjima u procesu propasti komunističkog sistema glavnu ulogu je dobio najgluplji i najneproduktivniji oblik političkog mišljenja koje se naziva nacionalizam

Sada se nalazimo na jednom novom početku koji, zbog svega što se dogodilo, postavlja pred nas mnogo teži zadatak