Kako se Amel Tuka počeo baviti atletikom: Ja, školarac, koji nigdje ne trenira krenuo da ih sustižem…
Amel Tuka ispričao je za čitaoce Oslobođenja kako se počeo baviti ovim sportom. Prvi nastup bio je na krosu u Kaknju 9. maja 2007. za proslavu Dana pobjede nad fašizmom. Bio je tada drugi srednje…
– Profesorica Matilda iz srednje škole me pozvala da dođem i učestvujem. Bilo mi je nezgodno, ja, školarac, koji nigdje – ne trenira. Tačnije, nekad sam kratko trenirao karate, a u to vrijeme nisam ništa. Poziv je bio za učešće svih od 7 do 77 godina. Trčalo se od benzinske na ulazu u grad. Učestvovali su svi kakanjski sportaši. Na kraju sam prelomio i prijavio se, prisjetio se Amel.
Negdje na sredini utrke primjetio je da je ispred njega grupa od desetak takmičara, a poprilično iza njega svi ostali. Vidio je da može i krenuo u sustizanje konkurenata.
– Krenuo sam ih sustizati. I odjednom sam bio četvrti. Prešao sam jednog košarkaša, onda atletičara koji je trčao za AK Zenica u to vrijeme i naposlijetku fudbalera Mirzu Musića, koji sada nastupa za federalnog prvoligaša Mladost iz Doboja kod Kaknja. Kad sam došao do sadašnjeg Binga vidio sam cilj ispred sebe i ubrzao. Otac me je čekao pokraj zlatare kod cilja. Tad mi se uvuklo pod kožu i zavolio sam ovaj sport. Godinu kasnije trčao sam za školu na Malim olimpijskim igrama ZDK na 400 metara u Zenici i trijumfovao. Prišao mi je trener Halid Sedić i popričao sa mnom oko atletike. Prvog dana 2009. sam otišao sa ocem na razgovor sa predsjednikom AK Zenice Suadom Kaknjom i trenerom Halidom Sedićem. Iako su željeli da odmah preselim u Zenicu, nisam to učinio dok nisam završio četvrti srednje, objasnio je Amel Tuka.
Oslobođenje
