Kultura življenjaLifestyleShowbiz

Hajde da pričamo o seksu

DEJAN ILIĆ

To je bio naslov – Let’s Talk About Sex – velikog hita ženskog hip-hop trija Salt-N-Pepa iz 1991. Iste godine u (još uvek) Jugoslaviji na dnevnom redu su bile neke sasvim druge teme za razgovor (i oružje). Ove 2021. pak snašao nas je, pored ostalog, i seks. Tek što se stišala buka oko optužbi za seksualno zlostavljanje učenica u školi glume, otvorila se nova afera. Pojavila se optužba da je glumac silovao glumicu. Glumica se posle više godina odvažila prvo da o tome govori, a onda i da imenuje nasilnika.

Detalji se valjaju javnim prostorom. Kako se u njima snalazimo? Ili, pustimo nas, kako se u njima snalaze mladi u osetljivim formativnim godinama? Koji su instrumenti političke zajednice da se nosi sa temom seksa kada ona jednom brutalno provali u javni prostor? Učitelj glume i glumac izaći će pred sud i tamo će se utvrđivati šta se zaista dogodilo i da li su njih dvojica i kako prekršili zakon. Ali, seks u javnom prostoru ne može ostati samo stvar sudova.

Šta nam u stvari govore žene-žrtve seksualnog nasilja? Ključna reč je pristanak. Devojčice koje su prijavile učitelja glume nisu bile u godinama kada mogu dati validan pristanak. Glumica je bila u godinama kada je mogla pristati, ali nije pristala na seks. Druga važna reč je – poverenje. Devojčice i glumica bile su žrtve osoba kojima su verovale, dakle bliskih osoba. Glumica će čak i danas za glumca reći: „moj dobri prijatelj“.

Sve smo to viđali oko sebe, ali smo odbijali da znamo. Lakše je misliti da ružne stvari rade nepoznati tuđini i poremećene osobe. Iskustvo kaže, to radimo mi, ljudi poput nas. Poznajemo ih i obično im verujemo ili ih se barem ne bojimo. Ako su to činjenice koje kao odrasle i (valjda) zrele osobe odbijamo da prihvatimo, kako će sa njima izaći na kraj deca, koja u medijima čitaju sve isto što i mi. I baš kao i mi u tome pokušavaju da se snađu?

Devojčice i dečaci podjednako. Ko treba da im objasni šta je to seks i kakve veze pristanak i poverenje imaju sa seksom, a kakve sa seksualnim zlostavljanjem? Krenimo od pristanka.

U Srbiji se silovanje i dalje u zakonu vezuje za prinudu, bilo fizičkom silom ili pretnjom, koja uključuje i ucenu. Ako nema sile ili pretnje, po zakonu, ne može biti reči o silovanju. Odsustvo pristanka, bez prisile, nije dovoljno da se nasilnik goni za silovanje. Odatle stiže ono notorno, gnusno pitanje žrtvi – zašto se nisi branila? Da se branila, tragovi povreda na njenom telu svedočili bi o odsustvu pristanka, naopako se rezonuje.

Ako tih tragova nema, to je dovoljno da se kaže da je po sredi implicitni pristanak. Sve to uprkos znanju da u izrazito neprijatnim situacijama veliki broj ljudi (i muškaraca i žena) reaguje tako što se skameni. I sve to uprkos obavezi zemalja potpisnica Istanbulske konvencije, a Srbija je među njima, da u svojim zakonima kao silovanje sankcionišu svaki telesni odnos do kog je došlo bez obostranog pristanka. Odbijanjem da to uradi, kakvu poruku država šalje svojim žiteljima, i muškarcima i ženama?

Seks je u patrijarhalnim zajednicama (a još su sve takve) nerazmrsivo isprepleten sa odnosima moći. Obavezni pristanak suštinski zadire u – nazovimo je tako – mušku moć. Moć se tako deli na oba partnera. Oboma im se daje za pravo da odluče da li hoće ili neće da imaju seks. Država koja odbija da sankcioniše pristanak na seks kao neophodan za dopušteni telesni odnos između partnera, muškarcima šalje poruku da su njihove privilegije još uvek zaštićene, a ženama – da i dalje mogu samo da sanjaju o ravnopravnosti.

Buka u medijima oko silovanja imala bi smisla samo ako bi bila artikulisana kao pritisak na zakonodavca da izmeni zakone. Pod zakonodavcem se misli, naravno, na skupštinu. Čitalac se sada s pravom pita, da li se od aktuelnog parlamenta zaista može očekivati da to preduzme. Tako stižemo do poverenja. Kako se zloupotrebljava poverenje, videli smo i u slučaju učitelja glume i u slučaju glumca (onako kako su oni predstavljeni u medijima). Ono što ne vidimo ni mimo ova dva slučaja jeste – kako se gradi poverenje.

Prvi korak u podizanju poverenja svakako bi bila promena zakona. Ta promena bi opet bila jasna poruka i muškarcima i ženama, baš kao što je nedvosmislena poruka i odbijanje da se zakoni promene. Ali, taj drugačiji zakon bi morao na nečemu da stoji. Tako stižemo do škole i razgovora o seksu i pristanku sa – recimo – srednjoškolcima. Podjednako je važno i za dečake i za devojčice da tačno razumeju šta znači pristanak i na šta se pristaje.

Taj razgovor ne bi se ticao samo pristanka, on bi utvrdio i poverenje učenika u školu. Škola bi bila mesto gde oni mogu da dobiju pouzdane informacije i smernice kako da se ponašaju u svetu izvan škole. Škola zapravo ničemu drugom ne bi ni trebalo da služi, izuzev tome da spremi decu – recimo to kolokvijalno – za život. Takva škola imala bi ogromnu moć, ali ta moć ne bi bila tlačiteljska naprosto zato što bi se delila i osnaživala podjednako i učenike i učenice.

Ali, da bismo stigli do takvih zakona, parlamenta i škole, privilegovani bi morali da se odreknu privilegija zarad jačanja obespravljenih. Mogu li to muškarci u Srbiji?

Peščanik.net
Foto: Predrag Trokicić

Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za ‘petparačke’ priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close