Kako je Zbigniew Brzezinski predvidio rast Kine i sveopću prijetnju kinesko-ruskog saveza
SAD i države članice NATO-a – iako nastoje poštedjeti rusko samopoštovanje koliko god je to moguće – ipak čvrsto i dosljedno uništavaju geopolitičke temelje koji bi, barem teoretski, dopustile Rusiji nadu u stjecanje statusa druge sile u svjetskoj politici, kakav je pripadao Sovjetskom Savezu. Štoviše, doživljava se kako Amerika ustrajava na politici u kojoj nova organizacija evropskog prostora kakvu osmišljava i provodi Zapad, u biti je izgrađena na ideji podržavanja novih, relativno malih i slabih nacionalnih država u ovom dijelu svijeta, omogućujući njihovo da je ili bliže vezivanje za NATO, za EZ i tomu slično.(1)
Citirana razmišljanja dobro definiraju – iako uz dozu otvorene nesklonosti – dilemu koja stoji pred Sjedinjenim Državama. Do koje mjere treba Rusiju ekonomski pomagati – što ju nužno politički i vojno jača – i do koje mjere istovremeno pomagati odbrane novonastalih država i konsolidaciju njihovih neovisnosti? Može li Rusija biti i snažna i demokratska u isto vrijeme? Ukoliko ponovno postane moćna, neće li Rusija pokušati obnoviti svoj izgubljeni imperij, i može li u tom slučaju biti istovremeno i demokratska?
U odnosu na vitalne geopolitičke osovine Ukrajinu i Azerbejdžan politika SAD-a ne može zanemariti ovo pitanje, stoga je Amerika pred velikom dilemom glede osiguravanja taktičke ravnoteže i svojih strateških ciljeva. Unutrašnji oporavak Rusije neophodan je za rusku demokratizaciju i eventualnu evropeizaciju. No, bilo kakvo obnavljanje njenih imperijalnih potencijala nespojivo je s tim ciljevima. Pored toga, upravo po tom pitanju bi moglo doći do razilaženja stavova između Amerike i nekih evropskih država, posebno kako se EU i NATO budu širili. Treba li razmišljati o Rusiji kao kandidatu za eventualno članstvo u nekoj od tih struktura? A što u tom slučaju s Ukrajinom? Cijena isključivanja Rusije mogla bi biti visoka – poticanje ispunjenja proročanstva u ruskom načinu razmišljanja – no rezultat razvodnjavanja EU-a ili NATO-a mogao bi također biti destabilizirajući.
Još jedna neizvjesnost nadvijena je nad velikim i geopolitički fluidnim prostorima središnje Evroazije, dodatno pojačana potencijalnom ranjivošću tursko-iranske osovine. U području označenom na sljedećoj karti, koje se proteže od Krima na Crnom moru ravno prema istoku, uz nove južne granice Rusije, sve do kineske provincije Xinjiang, pa prema jugu do Indijskog Oceana i dalje na zapad do Crvenog mora, pa na sjever do Sredozemlja i natrag ka Krimu, živi oko 400 milijuna ljudi, smještenih u nekih dvadeset i pet država, od kojih su gotovo sve etnički i vjerski heterogene, i gotovo nijedna politički stabilna. Neke od tih država u postupku su stjecanja nuklearnog naoružanja.
Ovo se ogromno područje, izjedano mržnjama i okruženo moćnim, međusobno suprotstavljenim susjedima, lako može pretvoriti u značajno bojno polje, kako ratova među nacijama-državama, tako i etničkog i vjerskog nasilja. O tome hoće li Indija odigrati mirotvornu ulogu, ili će pokušati iskoristiti neke od prigoda za nametanje svoje volje Pakistanu, umnogome će ovisiti slika mogućih konflikata. Unutrašnje napetosti u Turskoj i Iranu ne samo da će se, vrlo vjerovatno, još pogoršati, već će i umanjiti stabilizirajuće učinke koje ove države mogu imati na ovu vulkansku regiju. Takav slijed događaja imao bi kao posljedicu još težu asimilaciju država Središnje Azije u međunarodnu zajednicu, a istovremeno bi negativno utjecao na sigurnost u području Perzijskog zaljeva. U svakom slučaju, Amerika i međunarodna zajednica mogli bi se u ovom području naći pred izazovima koji bi zasjenili nedavnu krizu u bivšoj Jugoslaviji.
Mogući izazov američkom primatu mogao bi predstavljati i islamski fundamentalizam, kao još jedan dio problema u ovom nestabilnom području. Iskorištavajući religioznu nesklonost prema američkom načinu života, kao i arapsko-izraelski sukob, islamski bi fundamentalizam mogao potkopati nekoliko pro-zapadnih vlada na Bliskom Istoku, i time ugroziti američke regionalne interese, posebno one u Perzijskom zaljevu. Ipak, u nedostatku političke kohezije, kao i zbog nepostojanja jedne istinski moćne islamske države, izazov koji bi islamski fundamentalizam predstavljao ne bi imao toliku geopolitičku težinu te bi se, vjerovatno, ispoljavao kroz sporadično nasilje.
Geostrateško pitanje od iznimne važnosti predstavlja pojavljivanje Kine kao značajne sile. Najprihvatljiviji ishod bio bi uključivanje demokratske Kine, Kine slobodnog tržišta, u šire okvire azijske regionalne suradnje. No, pretpostavimo da se Kina neće demokratizirati, ali će nastaviti s ekonomskim rastom i jačanjem vojne sile. Time bi došlo do stvaranja “Velike Kine”, usprkos težnjama i kalkulacijama njenih susjeda, i svaki napor na sprječavanju takvog širenja mogao bi rezultirati jačanjem napetosti u odnosima s Kinom. Takav konflikt mogao bi opteretiti američkojapanske odnose – obzirom kako nije baš sigurno bi li Japan pristao slijediti Ameriku u kočenju Kine – i time potencijalno rezultirati revolucionarnim posljedicama na tokijsko definiranje japanske uloge u regiji, a možda čak i završetkom američke nazočnosti na Dalekom Istoku.
S druge strane, dogovor s Kinom bi također imao svoju cijenu. Prihvaćanje Kine kao regionalne sile ne bi se svodilo samo na prihvaćanje odgovarajućeg slogana. Bilo kakva regionalna uloga Kine imala bi i svoj sadržaj. Ako to postavimo izravno, pitanje bi glasilo: kako bi veliku sferu kineskog utjecaja, i gdje, Amerika trebala biti pripravna prihvatiti kao dio politike za uspješno kooptiranje Kine u svjetske odnose? Koja bi područja, za sada izvan kineskog političkog radijusa, morala biti ustupljena Nebeskom Carstvu u obnavljanju?
U tom kontekstu, zadržavanje američke nazočnosti u Južnoj Koreji postaje posebno važno. Bez nje bi bilo teško zamisliti zadržavanje američko-japanskih odbrambenih aranžmana u sadašnjim oblicima, iz razloga što bi u tom slučaju Japan morao postati u većoj mjeri samodovoljan u vojnom smislu. Isto tako, svaki pomak prema Korejskom ujedinjavanju imao bi negativne posljedice po osnove za trajnu američku vojnu nazočnost u Južnoj Koreji. Ujedinjena Koreja mogla bi se odlučiti protiv nastavka američke vojne zaštite; a to bi upravo mogla biti cijena koju bi Kina ishodila za svoju odlučujuću podršku ujedinjenju poluotoka. Ukratko, američko upravljanje odnosima s Kinom nužno će imati posljedice na stabilnost trokuta američko-japansko-korejskih sigurnosnih odnosa.
I konačno, treba dotaknuti i neke druge moguće sadržaje budućih političkih savezništava i svrstavanja, koji će biti predmetom detaljnije rasprave u sljedećim poglavljima. U prošlosti su međunarodni odnosi u velikoj mjeri bili obilježeni suparništvom između pojedinih država za stjecanje regionalne dominacije. Sukladno tomu, SAD bi trebale odrediti načine na koje će se postaviti prema regionalnim koalicijama koje nastoje istisnuti Ameriku iz Evroazije, i time ugrožavaju američki status globalne sile. No, pitanje hoće li do stvaranja takvih koalicija s ciljem osporavanja američkog primata doći, ili ne, u stvari će u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko će učinkovito SAD odgovoriti na ovdje naznačene glavne dileme.
Potencijalno najopasniji scenarij predstavljala bi velika koalicija Kine, Rusije, i možda Irana, u formi “antihegemonskog” savezništva koje ne bi nastalo na temelju zajedničke ideologije, već na temelju sukladnih nezadovoljstava. Ovakav savez bi snagom i veličinom podsjećao na nekadašnji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj puta Kina vjerovatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila. Onemogućavanje ovakve eventualnosti, bez obzira kako nevjerovatna ona bila, zahtijevati će primjenu američkih geostrateških vještina na zapadnim, istočnim i južnim evroazijskim područjima istovremeno.
U geografskom smislu manji, no izazov s potencijalno još opasnijim posljedicama, predstavljao bi stvaranje kinesko-japanske osovine istovremeno sa slabljenjem američkog položaja na Dalekom Istoku i pojavom revolucionarnih promjena u japanskim pogledima na svjetski poredak. Njome bi se udružila dva iznimno produktivna naroda, a neki oblici “azijanizma” mogli bi biti uporabljeni za stvaranje ujedinjujuće, antiameričke doktrine. No, imajući u vidu njihova nedavna povijesna iskustva, ne izgleda vjerovatnim da bi u predvidivoj budućnosti Kina i Japan mogli stvoriti takvo savezništvo; a dalekovidna američka politika na Dalekom Istoku svakako bi trebala biti u stanju spriječiti da do nečeg takvog dođe.
Isto tako malo vjerovatna, no mogućnost koju ne treba potpuno odbaciti, je i mogućnost velikog evropskog razvrstavanja snaga, koje bi uključivalo ili njemačko-rusku urotu ili francusko-ruski sporazum. Postoje očigledni povijesni primjeri za obje varijante, i obje bi se mogle pojaviti ukoliko bi došlo do usporavanja, ili potpunog zastoja, u procesu evropske integracije, te ako bi došlo do drastičnog pogoršanja američko-evropskih odnosa. Dapače, u slučaju ove druge eventualnosti, moguće je zamisliti evropsko-ruski dogovor s ciljem istiskivanja Amerike s kontinenta. U ovom trenutku, ipak, sve navedene varijante izgledaju nevjerovatne. One bi zahtijevale ne samo grube pogreške u američkom upravljanju svojom evropskom politikom, već i dramatične promjene orijentacija u dijelu ključnih evropskih država.
Kakva god budućnost bila, razumno je zaključiti kako će se američki primat na evroazijskom kontinentu suočavati s raznim turbulencijama i barem povremenim nasiljem. Taj primat podložan je potencijalnim novim izazovima, bilo da oni dolaze od regionalnih suparnika, bilo da proizlaze iz nekih novih konstelacija odnosa. Trenutno prevladavajući američki globalni sustav, u kojem je “strah od rata skinut s dnevnog reda”, može ostati stabilan samo u onim dijelovima svijeta u kojima, vođen dugoročno promišljenom geostrategijom, počiva na sukladnim i srodnim društvenopolitičkim sustavima, povezanim multilateralnim okvirima kojima dominira Amerika.
Odlomak iz djela: Zbigniew Brzezinski, Velika šahovska ploča, str. 45-50.
Dialogos.ba
