Kako je suđenje ozloglašenom funkcioneru NDH uzdrmalo Jugoslaviju: Pavelićevog jataka na kraju stigla pravda

Midhat Hajdarević 2025-01-14

Rođen u BiH

Na današnji dan, 14. januara 1984. godine, u Los Angelesu uhapšen je Andrija Artuković, jedan od najviših dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i osoba koja će kasnije postati poznata kao “ministar smrti” zbog svoje uloge u ratnim zločinima tokom Drugog svjetskog rata.

Njegovo hapšenje i kasnije izručenje Jugoslaviji predstavljalo je prekretnicu u naporima za dovođenje pred lice pravde osoba odgovornih za stravične zločine tokom fašističkog režima NDH.

Andrija Artuković rođen je 19. novembra 1899. godine u selu Klobuk kod Ljubuškog, tada dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Nakon završenog prava u Zagrebu i Grazu, Artuković je postao poznat po svom radikalnom nacionalističkom uvjerenju. U politički život ulazi kao pristalica Ante Pavelića, vođe ustaškog pokreta.

Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. godine, Artuković postaje jedan od ključnih ljudi novog režima, najprije kao ministar unutrašnjih poslova, a potom i ministar pravosuđa i bogoštovlja. Ova funkcija omogućila mu je direktno sudjelovanje u planiranju i provedbi genocidnih politika usmjerenih protiv Srba, Jevreja, Roma i drugih nehrvatskih manjina.

Artuković u društvu Pavelića

Njegovo ime veže se za neke od najgorih zločina NDH, uključujući masakre u Glini, Bjelovaru, te brojne deportacije u logore smrti poput Jasenovca i Stare Gradiške. Naredbe koje je potpisivao rezultirale su smrću stotina tisuća ljudi. Njegovi su savremenici svjedočili o hladnokrvnosti s kojom je donosio odluke, zbog čega je među preživjelima dobio nadimak “ministar smrti”.

Bijeg iz Evrope i život u Americi

Nakon pada NDH 1945. godine, Artuković uspijeva izbjeći zarobljavanje bježeći prvo u Austriju, a zatim u Švicarsku. Uz pomoć mreže simpatizera, dobiva lažne dokumente i seli se u Irsku. No, njegova konačna destinacija postaju Sjedinjene Američke Države, gdje se 1948. godine nastanjuje u južnoj Kaliforniji.

Koristeći lažno ime Alois Anich, Artuković živi mirnim životom u gradu Seal Beach, uživajući zaštitu američkog antikomunističkog sentimenta. Njegov slučaj dolazi u fokus 1951. godine, kada Jugoslavija prvi put traži njegovo izručenje. Međutim, u kontekstu Hladnog rata, američki sudovi odbijaju zahtjev, tvrdeći da je riječ o političkom progonu.

Tokom narednih decenija, Artuković uživa relativno spokojan život, izbjegavajući pažnju javnosti. No, situacija se mijenja 1980-ih, kada međunarodna zajednica pojačava pritisak na kažnjavanje nacističkih i fašističkih zločinaca.

Hapšenje u Los Angelesu

Rano ujutro 14. januara 1984. godine, brujanje helikoptera i moćnih motora policijskih vozila narušilo je mir na Surfroad Avenue, 30-ak kilometara južno od centra Los Angelesa. U mirnom naselju porodičnih kuća, policija je izvela spektakularnu akciju hapšenja tada 85-godišnjeg Andrije Artukovića. Kuća na broju 62 bila je okružena sa svih strana, a helikopter je lebdeo iznad dvokatnice.

Policijski tim upao je u kuću i pronašao Artukovića kako spava. Tokom hapšenja, prema tvrdnjama njegovog sina Radoslava, Artuković je doživio srčani udar zbog pretrpljenog šoka. Uprkos njegovom lošem zdravstvenom stanju, akcija je uspješno okončana, a ratni zločinac je ubrzo odveden u pritvor.

Hapšenje Artukovića nije bio prvi pokušaj da ga jugoslavenske vlasti dovedu pred lice pravde. Već 1951. godine Jugoslavija je zatražila njegovo izručenje na osnovu optužbi za ratne zločine. Međutim, u to vrijeme, tokom vrhunca antikomunističke histerije u SAD-u, američki sudovi odbacili su zahtjev, navodeći političku prirodu optužbi.Artuković je tada koristio pravne rupe i političku klimu kako bi izbjegao izručenje. Tek 1984. godine, nakon decenija pritiska i promjena u međunarodnim odnosima, američko pravosuđe odobrilo je njegovu ekstradiciju.

Proces izručenja bio je dugotrajan i složen. Specijalni istražni sud Ministarstva pravosuđa SAD-a više od 14 mjeseci razmatrao je jugoslavenski zahtjev. Artukovićeva porodica, uključujući sina Radoslava, tvrdila je da njegov otac pati od uznapredovale Alzheimerove bolesti i Parkinsonove bolesti, što je dodatno komplikovalo proces.

Dolazak u Jugoslaviju

U noći između 11. i 12. februara 1986. godine, Artuković je redovnom linijom Jugoslavenskog aerotransporta (JAT) prebačen iz New Yorka u Zagreb. Dolazak jednog od najtraženijih ratnih zločinaca izazvao je ogroman interes javnosti i medija. Na pistu zagrebačkog aerodroma iznesen je na nosilima, pokriven dekom, što je naglašavalo njegovo narušeno zdravlje. Očevici su opisali prizor kao simboličnu ironiju – nekadašnji moćnik sada je izgledao kao oronuli starac.

Suđenje Andriji Artukoviću, koje je počelo 14. aprila 1986. godine, bilo je jedno od najznačajnijih sudskih procesa u historiji bivše Jugoslavije. Suđenje je pratilo više desetina novinarskih ekipa iz cijelog svijeta, a sve su dokumentirale kamere Zagrebačke televizije. Detaljan opis suđenja zabilježio je Jovo Popović u svojoj knjizi “Suđenje Andriji Artukoviću i što nije rečeno”, objavljenoj iste godine.

Optužnica protiv Artukovića bila je temeljito pripremljena i ispisana na 33 stranice. Optužen je za učešće u organizaciji masovnih ubistava, deportacija, mučenja i drugih zločina protiv čovječanstva. Među najužasnijim zločinima navedenim u optužnici bila su masovna ubistva srpskih civila, uništavanje sela, deportacije Roma u koncentracione logore te organizacija sistema koncentracionih logora poput Jasenovca, Stare Gradiške i Lobora.

Suđenje bez presedana

Na početku suđenja, Artuković je djelovao krhko i zbunjeno, ali je tokom procesa pokazao neočekivanu pribranost. Sudnicu su obezbjeđivale jake snage sigurnosti, a optuženi je sjedio u kabini od neprobojnog stakla.

Tužiteljica Ivanka Pintar-Gajer, zajedno sa zamjenikom Antom Nobilom, predstavila je dokaze koji su povezivali Artukovića s nizom zločina. Među njima su bila naređenja za ubistva hiljada civila, uključujući žene i djecu, kao i dokazi o sistematskom uništavanju čitavih zajednica. Tužiteljstvo je također predstavilo svjedočanja preživjelih iz koncentracionih logora, što je dodatno osnažilo optužnicu.

Nakon mjesec dana suđenja, 14. maja 1986. godine, Andrija Artuković proglašen je krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječanstva. Osuđen je na smrt strijeljanjem, što je tada bila najteža kazna u Jugoslaviji. Međutim, kazna nikada nije izvršena zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Artuković je umro u zatvorskoj bolnici u Zagrebu 1988. godine, nakon dvije godine izdržavanja kazne.Suđenje Andriji Artukoviću ostaje jedno od najznačajnijih u kontekstu suočavanja s prošlošću i procesuiranja ratnih zločina. Predstavljalo je priliku da se iznesu dokazi o zločinima režima NDH i oda počast žrtvama.

Klix